Izvrsna i poticajna autorska kombinacija dva elementa jednoga dnevnika Ivana Branka Imrovića, bliska povezanost dva trenutka
Miroslav Pelikan
Ivan Branko Imrović istaknuti je suvremeni hrvatski likovni umjetnik, donedavni profesor na zagrebačkoj Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn, autor respektabilnog opusa crteža, slika i skulptura, čest izlagač na brojnim izložbama, neumorno stvara i dalje u svom tihom atelijeru na istoku grada, kontinuirano tragajući i istražujući.
Osobitost u njegovom kompleksnom opusu jest niz ciklusa uvezanih u jedno skladno povezano tijelo djelo, mnoštvo crteža, Crtačev dnevnik.
Naravno, ponajprije dnevnik uvijek služi bilježenju osobnih, intimnih pomaka, događaja, misli, riječi, opaženih detalja, osjećaja.
Čovjek se jednostavno ugrađuje u vlastiti dnevnik, tu je najslobodniji, posve otvoren, iskren, tu je trag o njemu istinitom, pravom, nepatvorenom.
Imrović je na posebno zanimljiv ali i izazovan način složio niz svojih sjajnih portreta s izrazito uočljivim pogledom koji prodire kroz gledatelja, povezao s lepezom suptilnih, sugestivnih aktova, vrlo odmjerenih. Aktovi su tek naznačeni, gotovo su prozirni, fluidni, zamišljajući i daleki, nedosezljivi, nestvarni.
Što je posebnost trenutka života u Crtačevom dnevniku Ivana Branka Imrovića, oštar pogled koji izvire s autoportreta ili zanosni obris naga tijela?
Ili su pak oni poput Janusa, više lica istoga života, iste stvarnosti, pogled i želja, misao i tjelesno prisustvo?
Izvrsna i poticajna autorska kombinacija dva elementa jednoga dnevnika Ivana Branka Imrovića, bliska povezanost dva trenutka, dvije misli, dva prostora, a opet sve u jednom.
I ovim ciklusom Crtačeva dnevnika Ivan Branko Imrović pokazuje svoju vrhunsku crtačku vještinu i izrazitu nadahnutost.
