Ciklus slika “Dobra stara budućnost“ tematski se veže na kompleksnost odnosa tehnologije i našeg još uvijek „analognog“ društva… puno pitanja, a odgovora nigdje
Razgovor vodila: Vesna Šantak – priredio: Stjepan Kolobarić
U Centru za kulturu Novi Zagreb, u Galeriji Vladimir Bužančić, 11. ožujka otvorena je izložba akademske slikarice Gorane Težak naziva Dobra stara budućnost i akademskog slikara Duje Šuvara, naziva Vrijeme i grad. Izložbe se mogu pogledati do 29. ožujka 2024. godine. Razgovarali smo s autoricom i autorom. Ovom prigodom donosimo vam zanimljiv intervju s Goranom Težak. (Intervju s Dujom Šuvarom možete pogledati na poveznici ovdje !)
Koja je tema ovog ciklusa?
Ciklus slika „Dobra stara budućnost“ tematski se veže na kompleksnost odnosa tehnologije i našeg još uvijek „analognog“ društva. Kroz alegorijske prikaze, želim potaknuti na razmišljanje o sukobu pojedinca s umjetnom inteligencijom i tehnološkim razvojem, kao i o gubitku perspektive i smisla u postkapitalističkom društvu. U tom kontekstu, tehnologija postaje ključni faktor koji oblikuje naše društvo, ali istovremeno izaziva opću društvenu tjeskobu i anksioznost… puno pitanja, a odgovora nigdje.
Propitivanje odnosa tehnologije, umjetne inteligencije u još uvijek „analognom“ svijetu za Vas ima dublje, metafizičko značenje?
Vjerujem da ima. Volim ići do srži stvari u svemu što radim. Mislim da je svatko tko se barem jednom zapitao „Tko sam ja?“ ili „Koja je moja svrha postojanja?“ zakoračio u svijet onkraj opipljivog i osjetilnog. Moja sreća je ta što svoje misli mogu pretočiti u slike i pritom bježim od doslovnih prikaza jer su misli ionako apstraktan pojam stoga mi alegorija u slikanju ima smisla.
U Vašem umjetničkom radu je u kontinuitetu prisutno promišljanje o odnosu pojedinca i društva. Napredak tehnologije i ovisnost o tehnologiji dovodi do sve većeg otuđenja i dehumanizacije. Kako vidite izlaz iz te situacije?
Neminovno je da je tehnološki napredak tu, pandemija je sve to jako ubrzala ne ostvljajući nam vremena da se „aklimatiziramo“ na novo stanje. Mislim da kao ljudska vrsta nismo dovoljno evoluirali (emocionalno i psihički) za takvu vrstu promjene i ta naša želja za udobnosti je na tolikoj razini da ćemo sami sebe progutati. Ne vidim baš neki spektakularni izlazak ali nekakav balans između dviju krajnosti, virtualne stvarnosti i života u pečini bi bio dobar početak. Pozitivno za naše podneblje i društvo je to što možemo vidjeti što tehnologija radi u ostatku svijeta pa možda pojedinačno možemo odlučiti (ukoliko to bude bilo moguće) u kojem pravcu ići. Pravi Sizifov posao.
U ovom ciklusu je naglašena transcendencija stvarnosti, koja vodi prema drugim dimenzijama. Je li se metafizički pristup umjetničkom izrazu nalazi i u ostalim vašim ciklusima.
Odgovor je da.
Slike u ovom Vašem ciklusu su poput intimnog dnevnika. Je li pristup dosadašnjim ciklusima koncipiran na način slikarskog dnevnika?
Slike koje sam izložila u galeriji Vladimir Bužančić mogu se protumačiti kao neka vrsta slikarskog dnevnika iako mi to nije praksa. Naime serija slika „Dobra stara budućnost“ koju sam započela prije četiri godine (netom prije pandemije i popratnog programa koji je uslijedio) nekako se organiski podijelila u tri dijela, u galeriji izlažem drugi „intimniji“ dio koji bih okarakterizirala kao „post covid delirium“. Light motiv tog dijela ciklusa je moje slikarsko odijelo u kojem slikam već 15 godina i u kojem se osjećam slobodno misliti i raditi što želim, neka vrsta ultimativnog simbola slobode. Od silnih godina nošenja, odijelo je poprimilo ljudski oblika i ono slobodno putuje između svijetova, traži svijet po svojoj mjeri, utopijski svijet koji ne postoji.
Što je najznačajnije za Vaš umjetnički rad?
Mislim da je to pitanje za kustose i kritičare umjetnosti. Možda je činjenica da sam stilski neujednačena, odnosno da ne robujem stilovima i pravcima u umjetnosti nekakva značajnija stavka u mojem umjetničkom radu.
