Moj sadašnji umjetnički rad propituje vidljivi svijet, svijet neposredno prisutan, obilježen kroz vlastito uživanje u trenutku…
Razgovor vodila: Vesna Šantak – priredio: Stjepan Kolobarić
U Centru za kulturu Novi Zagreb, u Galeriji Vladimir Bužančić, 11. ožujka otvorena je izložba akademskog slikara Duje Šuvara, naziva Vrijeme i grad i izložba akademske slikarice Gorane Težak naziva Dobra stara budućnost. Izložbe se mogu pogledati do 29. ožujak 2024. godine. Razgovarali smo s autorom i autoricom, a ovom prigodom donosimo vam zanimljiv intervju s Dujom Šuvarom.
Poštovani gospodinr Šuvar, zadnjih godina stvarate ciklus slika posvećen vedutama grada Zagreba. Što Vas je inspiriralo u slikanju Zagreba?
– Slikam vedute grada u kojem sam rođen i gdje sam proveo veći dio života. Kako bi rekla pjesma “zagrebačkim ulicama cesta mog života teće”. Slikam svoju okolicu kao što je i na primjer slikar Jan Vermeer slikao Delft, grad u kome je živio. Da živim u Rijeci vjerojatno bih slikao Rijeku. Kao što sam slikao Zadar dok sam živio u njemu. Grad kao spoj organskog i geometrijskog mi je zanimljiv kontrast. Organski su ljudi, drveća, krošnje. Oni su slobodniji u oblicima i kretnji dok žive unutar omeđenog prostora, jasnog i geometrijski organiziranog sustava. Tu su još i automobili čiji lim reflektira meni zanimljive svjetlosne oblike. Zagreb ima puno zelenila među starom i novijom jezgrom što je odlično.
Na slikama se prepoznaju različita godišnja doba, svjetlost, atmosfera urbanog ritma Zagreba. Imaju li te promjene posebno značenje za Vas?
– Imaju. Jako volim atmosferu. Volim kad nakon dugog ljetnog razdoblje žege zapuše vjetar, ljetna kiša. Volim promatrati oblake, oni su mi možda i najfascinantniji. Volim probijanje svjetla kroz krošnje. Kao i dosta lirskih duša volim odlutati u svemu tome. Ono, kad ti odjednom padne na pamet pa neplanirano napraviš 30 km vozikajući se po Zagrebu i njegovom savskom nasipu, Jarunu. Pa se vratiš doma strgan, ali nakon odmora opet kao novi. Volim to.
Koristite različite tehnike u svojim slikama. Što Vas je inspiriralo na takav način umjetničkog izraza?
– Baš možda isti ovaj razlog što sam ranije naveo, sloboda istraživanja. Zašto se ograničavati na tehniku. Slika Ilice u jajčanoj temperi trebala je biti samo podslik. Ona i je podslik. Trebao je ići sloj uljane boje na taj. U tom trenutku razmišljao sam zašto prekriti sloj jajčane tempere da bih naslikao još jednu uljanu sliku u maniri hiperealizma. Tako je ostala u jajčanoj temperi.
Na nekim od slika koristite reljefe od kaširanog papira. Je li bavljenje restauracijom utjecalo na sintezu slikarstva i kiparstva na Vašim slikama?
– Iako sam položio stručni ispit pri Ministarstvu kulture za restauratora polikromirane drvene skulpture gdje sam kao stručni rad imao restauraciju Svetohraništa iz crkve Blažene Djevice Marije u Starom gradu Pagu inspiracija za tu tehniku potiće još od studentskih dana na slikarskom odsjeku. Tad sam napravio puno veći rad u istoj tehnici. Tome je prethodila hipereealistička slika koju sam naslikao koja prikazuje mog kolegu Lovru Lapuha za telefonskom govornicom. Htio sam otići korak dalje od hiperealističke slike i naslikati 3D hiperrealističku sliku. To se pokazalo neuspješno u smislu da nije ostvarilo moja očekivanja, ali se rodio meni zanimljiv stil.
Što biste naglasili vezano za ovu izložbu, za ovaj ciklus slika?
– Ovaj ciklus slika se nastavlja na ciklus na kojem sam radio tijekom i nakon studija slikarstva. Istražujem grad kao živo tkivo i njegove stalne mijene.
Što je najznačajnije za Vaš dosadašnji umjetnički rad?
– Značajna u mom dosadašnjem umjetničkom radu je iluzionistička zidna slika koju sam naslikao u dvorištu Škole primijenjene umjetnosti kao učenik. U to vrijeme originalne dotrajale stepenice od glavnog ulaza u školu premještene su u dvorište. Dobio sam povjerenje pokojnog profesora Ante Vuksana i profesorice Mirjane Petrin da oslikam zid na koji su premještene stepenice. Dobio sam slobodu naslikati bilo što što bi imalo poveznicu sa stepenicama i školom. Odlučio sam se za izvedbu identičnog ulaza gdje sam angažirao kolegu učenika s foto odjela Darija Haceka da mi napravi kvalitetnu fotografiju ulaza u školu koju sam onda prenio u skicu i izradio maketu. Nakon tog postupkom preko naugljenog paus papira prenio sam crtež na zid i obojao ga. Nažalost zbog loše izolacije netom ožbukanog zida od strane zidara i vlage koja je dolazila iz dimnjaka tokom godina donji dio se oljuštio te je ostao samo gornji iznad ciglenog friza do danas.
Jedan od mojih značajnijih radova je interaktivna slika premetaljka koja je prošla na 48. Zagrebačkom salonu u vrijeme kad je Republika Hrvatska ulazila u Europsku uniju 2013 godine. Slika prikazuje krug od dvanaest žutih zvjezdica na plavoj pozadini unutar kojih je zastava Republike Hrvatske. Jednom kad se premetne vrlo teško ju je ponovno složiti. Cilj je bio složiti Hrvatsku zastavu unutar kruga od dvanest zvjezdica. To je zapravo bila metafora teškog puta koji je Republika Hrvatska morala proći da bi ušla u Europsku uniju.
Moj sadašnji umjetnički rad propituje vidljivi svijet, svijet neposredno prisutan obilježen kroz vlastito uživanje u trenutku. Moglo bi se reći svojevrsni hedonizam. Svi smo mi putnici kroz vrijeme na svemirskom brodu koji se zove Zemlja. Naoko beznačajni, ali u nukleusu svakog pojedinca i njegovom krugu nezamjenjivi. Moje slikarstvo je samo bilješka tog trenutka, lijepog trenutka.
