Skip to content

Miroslav Pelikan: VRPCA / pročitajte knjigu!

Samo da vrpcu ne izgubim. Okreneš se iznenada, naglo, čuo si nešto nejasno a to je uvijek prijetnja i ona samo sleti s rukava, spuzne kao zmija i skrije se u prepletu niskog raslinja iznad blatne zemlje.

Ne moraš se ni okrenuti, popusti jednostavno konac i nema je.

Pipka po žutoj vrpci ili je čvrsto steže, na svome rukavu zelene bluze, naoružani mladić Leo Marek u vojničkoj odori, misleći sa strahom kako bi bilo kobno, naći se na nekom dalekom terenu bez prave, prepoznatljive oznake, usred bojišta.

I što onda?

Dokaži da pripadaš zelenim kaputima. Kaput imaš ali vrpcu nemaš. Kaput si lako mogao s nekoga ukočenog skinuti i pritajiti se u tuđim redovima.

A vrpca, gdje ti je vrpca?

Nju nisi uzeo kada si skinuo kaput s onoga jadnika? Ne, naravno da nisi. Važan ti je bio samo kaput a ne vrpca, a vrpca, jedino vrpca dokazuje i potvrđuje tvoju pripadnost.

Marek saginje glavu i promatra širom otvorenih očiju dva centimetra široku žutu vrpcu koja se nekako mazno ovila oko njegove desne ruke. Osvrće se i broji nebrojene žute vrpce kako lepršaju, možda se žele otkinuti, osloboditi i odletjeti sa zelenih rukava, pomišlja Marek i usredotočuje se na svoju žutu vrpcu koja miruje, posve je nepomična.

Postrojba se polako postrojava, poneki ne znaju gdje im je mjesto, no već nečija gruba ruka uvlači ih  u njihovu prazninu.

Oružje zvecka, pritežu se remeni, popravlja se oprema kako bi izdržala sve napore i nedaće što predstoje.

Pojavljuje se zapovjednik okružen svitom niže rangiranih časnika. Svi su u istim jednostavnim odorama sa žutim vrpcama, tek oznaka čina na prsima ih razlikuje… … …

Pročitajte cijelu priču Miroslava Pelikana: VRPCA !

Miroslav Pelikan Vrpca