Miroslav Pelikan 752 KORAKA
Svakoga jutra, ali ne previše rano, odlazio je do rive, kupovao novine i cigarete s uvijek prisutnom željom razgibati se tijekom šetnje koja je slijedila. Polako je koračao promatrajući brodove uz obalu, osluškujući razgovore ribara i pomoraca. Nisu ga oni posebno zanimali, volio je zvuk ljudskog govora koji nadjačava kričanje mnoštva galebova. Na kraju rive nalazila se bijela klupa, nekako izdvojena ispod stare palme. Ona je bila njegovo prvo odmorište, prva postaja. Otvarao je novine, brzo ih prelistavajući, paleći cigaretu jednu za drugom. Napokon bi sklopio novinske listove, provjeravajući, nije li se zaprljao i po običaju se zagledao u kamenu hrid nedaleko obale. Nije se moglo vidjeti ništa osobito, tek sivo tkivo koje strši iz mora. Netremice bi gledao neko vrijeme izoštravajući svoj pogled kako bi on pronikao što dublje prema sivoj stijeni. Kada bi se umorio, protrljao bi oči, skinuo bi šešir pokušavajući se s njim rashladiti. Sada bi njegov pogled opet plutao na površini mora rasijecanim mnogim plovilima. Nastavljao bi sa šetnjom, vraćajući se uvijek istim korakom, nekako svečanim hodom, između domaćih i turista, ponekog bicikliste. Nakon sedamsto pedeset dva koraka sjedao bi na klupu, osamljenu na suncu. Tu bi se kratko zadržavao tek da samo jednom ali ne previše koncentrirano pogleda prema sivoj izbočini. Nije naprezao pogled, znao je, ona je tu zauvijek i bit će zauvijek i ne samo zbog njega. Ponekad bi nemarno pogledao novinske naslove i u sebi je samo odmahivao rukom, pritajeno se smiješeći… … …
Možete pročitati cijelu priču Miroslava Pelikana – 752 KORAKA
