Performans “Buđenje” je multimedijalni rad koji, kroz kadrove nepravde, nasilja i ljudskog nemara opominje da pasivno promatranje nikako nije odgovor na horor koji nas okružuje
Plava boja, kao jedan od elemenata rada, simbolizuje duhovnost i nadu da je upravo čin buđenja, najprije na individualnom, a zatim i na kolektivnom nivou, prvi korak ka boljem sjutra za sve nas.
Probudimo dijete u sebi i vratimo se onom izvornom čistom i neiskvarenom u nama, jer ćutanje nije odgovor.
Autor i performer: Milisav Rosić
Kamera: Jelena Ivančević
“probudi se iz sna
ti koji nosiš na leđima teret svijeta
znaj da nijedna sveta voda
grijeh prošlosti neće isprati
sadašnjost je naša
a budućnosti možda neće biti
svi smo mi isti
pod ovim tmurnim nebom
nemoj samo biti nijemi posmatrač
užasa
jer što tuđe srce tišti
i tvoje kosti lomi
gledaj unutrašnjim okom
u plavi lotos buđenja
slomi okove tijela i duše
i prigrli unutrašnje dijete
koje i posle otimanja igračke
nepromjenjivom snagom ljubavi
i dalje drugom pruža ruke”
Kada sam se prijavio na ŠkArt rezidenciju u Tivtu i kada sam posle završenog konkursa dobio mejl da sam jedan od polaznika, nikada ne bi mogao predvidjeti koliko će odlazak na tu rezidenciju promijeniti moj život iz korjena. Bio sam dio programa za angažovanu umjetnost i aktivizam, znajući samo nešto osnovno o tome prije nego sam stigao na sedmodnevnu rezidenciju. Bio sam stava da angažovana umjetnost nije za mene, ali sve se istinski promijenilo od tada i dobio sam totalno novu perspektivu i spoznao jednu novu formu. Ništa to ne bi bilo moguće bez samih predavača i mentora, gdje bi odma izdvojio umjetnicu Bojanu Popadić koja je i osnivač NVO ŠkArt-a. Biti u prisustvu performans umjetnika, za mene kao nekog kome je performans čemu teži je bilo osveženje u svakom smislu te riječi. Prvi put da sam uživo imao priliku slušati nekoga ko praktikuje na našim prostorima japanski buto plesni performans, i upoznati se donekle sa nečim što do tada je za mene bila nepoznanica. Bojana je zaista jedna divna osoba prije svega i neko ko je svoje znanje nesebično dijelila sa nama, i kada bi više umjetnika bilo koji su kao ona otvoreni da pomognu drugima, za nas mlade bi bilo mnogo jednostavnije. Odma za njom slijedi slikarka Tanja Markuš, čija predavanja su ostavila najjači utisak na mene. Tanja ima jedan poseban pristup prema nama mladim umjetnicima i bez njene pomoći performans koji sam kreirao u sklopu rezidencije, ne bi bio to što jeste bez njenih savjeta. Rekao bi da njen osjećaj za estetiku je neprevaziđen, kao i njen intutivni pristup stvarima i njena pronicljivost. Tako da ako ikada čujete da Tanja Markuš drži predavanje negdje, toplog vam srca preporučujem da odete. Najviše znanja i najviše stvari sam naučio od dr Svetlane Racanović, istoričarke umjetnosti, kritičarke i kustoskinje. Jedino što mi je žao, što nisam njen student jer bi je mogao danima slušati bez da ijednog trena da izgubim fokus. Najviše je ostavilo na mene utisak njeno pažljivo i raznoliko odabiranje primjera kojima teoriju na praktičan i nikako sterilan način objašnjava i pomaže da razumijete ono što govori bez da u ijednom trenu izgubite volju za slušanjem nje. Najviše me fasciniralo njeno poznavanje djela i lika performans umjetnice Marine Abramović, zbog koje sam i zavolio performans. Posebno bi izdvojio sledeća dva predavača, Jelenu Mišeljić koja je producentkinja i teoretičarka filma, kao i Dušana Vulekovića, dramskog i audiovizuelnog umjetnika iz Kotora kao i predavača na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Ono što mi je najviše ostavilo utisak kod njih dvoje, je ljubav prema onome što rade i tu ljubav prenose na one kojih i slušaju. Strast prema njihovom poslu se osjeti posle prve izgovorene riječi, onda shvatite kako je biti u prisustvu nekoga ko zaista voli ono što radi i u tome se u potpunosti predaje.
Umjetnička kordinatorka na rezidencijalnom programu, Jelena Ivančević koja je okrenuta ka pozorišnim i filmskim praksama kao i scenografkinja i scenska dizajnerka, je bila najveća pomoć svim polaznicima rezidencije u praktičnom smislu realizovanja ideja. I naravno na kraju Blanka Marković, koja je diplomirala dizajn vizuelnih komunikacija i magistrirala istoriju i teoriju umjetnosti, koja je svim rezidentima stajala na raspolaganju i pružala pomoć gdje god da je bila potrebna.
Svi polaznici rezidencije su zaista jedni mladi perspektivni umjetnici, posebno bi ovom prilikom izdvojio slikarku Mariju Radusinović, sa kojom i kasnije posle rezidencije nastavlja se kontakt i nastaje moj video performans Preobražaj.
Sama rezidencija opisao bi je kao interaktivna, pored samog teorijskog dijela i predavanja, imali smo dio gdje iznosimo svoje ideje i u realizaciji istih smo imali pomoć mentora koji su nam pomagali oko samog brušenja ideja. Sve što nam je bilo potrebno za realizaciju naše ideje, škArt je obezbijedio sve uslove i sve stvari koje su nam bile potrebne za finiširanje istog. Sedam dana smo imali plaćeni smještaj kao i hranu a i finansijsku pomoć za naše projekte. Dok su kasnije kroz retroaktivnu izložbu naši radovi predstavljeni podgoričkoj publici.
Ono što nosim kao neku poruku svega ovoga, jeste da umjetnik može da utiče na stvari oko njega i da sama umjetnost ima veliku moć ali i odgovornost. Ne koristiti taj glas i tu mogućnost da učinimo promjene, je isto kao da zatvaramo oči. Preporučujem svim mladim umjetnicima iz Crne Gore da se upoznaju sa radom NVO ŠkArt-a i da ako bude prilike, a znam da hoće, budu dio ove nezaboravne avanture koja mijenja pogled na umjetnost ali i svijet.
Za fotografije sa rezidencije je zaslužan fotograf Krsto Vuković, a sa retroaktivne izložbe u Podgorici Duško Miljanić.
){kind=link}