Skip to content

Gradačke putositnice po Grgi

Zemlja otajstva

Imao sam osjećaj da sam se otisnuo u svojevrsno putovanje kroz vrijeme iako i nije bilo tako davno kad sam se onomad prvi put uputio na istraživanje mikrolokacija vlastita mi zavičaja, kako je to jednoć lijepo opisao vazda odmjereni Nenad Piskač. Taj je osjećaj bio tim jači jer sam se, budući da me je vozio hrvatski književnik i suzavičajnik Ljubo Krmek, mogao posve zaokupiti vlastitim dojmovima i razgovorom sa suputnikom. Da smo se rodili prije malo više od trista godina, Ljubo bismo i ja, svatko sa svoje strane, krenuli put istoga cilja, tad zajedničke župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gradcu u sadašnjemu neumskom zaleđu (a tad je Neum bio tek skupina slabo naseljenih zaselaka, a Gradac središte širega područja od mora do Mramora), on iz Drijena, a ja s Vidonja. Udaljenost bi nam do crkve bila približno jednaka s tim da bi njemu bilo malo lakše doći, a meni se vratiti.

Tristotinjak godina poslije, negdje u razdoblju netom nakon Domovinskoga rata, kao klapac sam se još mogao „prošvercati“ brdskim putom, nakon što bih prošao Podmamu (predio na kojemu su Osmanlije lovili bjegunce), mogao sam zaobići ježeve između Galovića i Oskrušnice, mahnuti znancima u Dobrovu, popiti piće u trgovini na putu te se pomoliti ispred crkve. Činio sam to obično oko Svete Ane (nikad baš na sam blagdan), obično s prijateljem Ivom, jer mi je pokojna baka pričala o svojim prijateljima koji žive blizu crkve svete Ane koja, poput naše približno jednako stare i posvećene svetomu Ivanu Krstitelju, ima velik pad na ulazu kako Turčin ne bi na konju mogao ući u nju i oskvrnuti je. Kad bih vlasniku trgovine rekao odakle sam došao, piće mi nikad ne bi naplatio jer se „svojijen ne naplaćiva“. Na povratku kući morao bih na raport baki, ispripovjediti joj što sam i koga sam vidio jer staze su odavna bile zarasle, a topot se gradačke kavalerije, kako je gradačkoga župnika (reklo bi se po domaću dumu) don Đuru Kulaša s njegovom svitom na konjima volio nazivati brat moje bake, povjesničar don Mile Vidović, odavna s moje strane „skoro pa planine Žabe“ ne čuje. Gradačka nas je kavalerija pohodila još prije mojega rođenja, u ona doba kad su sela s obiju strana današnje granice (koje onomad nije bilo) bila prepuna života i kad se dolazilo u posjete tijekom slavlja, ali i u nevolji, kad bi se četničke postrojbe približile hercegovačkim selima toga jedinstvenog prostora ili kad bi se u dalmatinskim komunističke vlasti kušale obračunati s nepoćudnim nadbiskupom Franom Franićem. S vremenom je granica postajala sve tvrđom, nadzorne kamere niču sve češće umjesto znakova pored puta, pa bi danas putovanje biciklom bilo pravom pustolovinom jer od vidonjske Ivanje crkve do gradačke Gospine, i to ako imaš propusnicu, valja prijeći preko Vukova klanca, pa se preko Radeža i Staroga Neuma domoći novoizgrađene brze ceste te s nje sići u plodno Gradačko polje. Treba, dakle, prijeći pet-šest puta duži put nego nekoć. „Nekad smo lako dolazili Šivačima na Mliništa, a sad treba dobro promislit, pa se zaputit“, u jednoj će rečenici to za nekoliko sati sažeti Jakov.

Sva je moja zemlja na jednom kamenu

Ovoga nam puta ciljem nije bila crkva nego Provi dvori, kako me naučio Ljubo u Pismu Grgi, nekoliko stotina metara sjeveroistočno od gradačkoga svetišta. Kapija je otvorena, s lijeve je strane obiteljsko mjesto molitve, a domaćin je već pred vratima. Raspoložen nas dočekuje pjevušeći „Tri kralja jahahu“ (a istu mi je melodiju, samo dva dana poslije, otpjevao Luko Paljetak). „Ti nisi dosad bio ovdje?“, pita me Grgo Tapalović (koji se u svijetu piše Topalović birokratskom omaškom). „Jesam, samo nikad kolima. Došao bih kolima pred crkvu ili u prijatelja Josipa i majke mu Vinke u Podžablje i onda krenuo pješke kamo je već trebalo.“ „Ja, ja, poznat si po tome da te teško ugurat u kola i obuć u odijelo. Hajde, popit ćete kavu i ako hoćete, nešto ljuto, pa ću vas proves po kući i odves u moje selo. Znaš, mi ti vazda radimo po programu: moramo znat što, kad i kako.“ Upoznajem Grginu suprugu Providence po kojoj je zdanje prozvano Provi dvori, slušam Grgin i Providencin francuski i Jakovov gradački hrvatski te provjeravam koji od tih jezika bolje razumijem. (Valjalo bi da mi zaključak ovjeri Siniša Vuković.) Penjemo se uza skaline i obahodimo sobe na čijim su zidovima slikopisi Grginih potomaka. U mislima se ponovno vraćam u prošlost i prisjećam se male Amerikanke, unučice Ćoraka iz Brestice u Popovu, kojoj je najdraže na svijetu bilo zajahati konja djeda Mate i galopirati po popovskim visoravnima. (Bože, je li Mato još živ? Što li je s onim sestrama koje su u ležećemu položaju obrađivale njive i koje su se bojale tišine i mraka? Bože, zar je toliko vremena prošlo?) Ljubo dotad pregledava zidove, zabrinuto motri izboje vlage, ali i traži koje knjige nedostaju u biblioteci. „Imam ja još vremena da ih pročitam“, odgovara mu Grgo dok izlazimo iz kuće i odlazimo otraga u podrum. Pomalo sam zabrinut jer mi je otac znao reći da se u Gradčana odlazi samo kad popiju sve vino jer da su onda mirniji, no računam da neće biti tako strašno kad je u sklopu dvora kapelica, a i Ljubo će me valjda braniti. Grgo kao da mi čita misli i odlijeva mi petolitar samotoka te ponosno priča o svojoj lozi i maslinama. „Ja vam ovo poklanjam, a vi se snađite preko granice kako znate i umijete“, uz smiješak će. „Hajdemo, Jakov i Providence će do Ivice i Anđe, a mi ćemo do sela.“ „Jesi bio u mome selu?“ „Jesam, pješke sam išao od crkve.“ „E, pa sad nećeš pješke, sad ćemo te vozit.“ „Sad se osjećam k’o Stanislav kad ga ja vozim“, pomislih, ali ne izrekoh da Stanislavu Vukorepu, jednomu od najneumornijih terenskih istraživača istočne Hercegovine, s glave ne spuzne svetokrug.

A drvo zore na Istoku cvjeta

Po sjećanju znam da Dubravica nije daleko, a vidim da je i put sad bolji. „Mi smo ga pravili“, viče Grgo dok se zaustavljamo ispred njegove rodne kuće dok se oblaci stapaju sa sivcem od kojega su građene stare kuće. Grgi naviru uspomene iz djetinjstva, a ja pogledom tražim rodnu kuću prijateljeve majke Vinke i njezina brata Gašpara Bjelopere te se sjetim Nedjeljka Perića, donedavnoga dekana zagrebačkoga FER-a, i brata mu Milana, predavača na Međunarodnome sveučilištu Libertas u Dubrovniku. U selu susrećemo i Ivicu Tapalovića, čovjeka s jednim od neobičnijih nadimaka koji sam čuo – Fifula, posljednjega pravog gradačkog orača, kako mi veli Slavko Katić. Grgo mi, usto, pokazuje kuću nogometaša Filipa i Tonija Tapalovića, od kojih je prvi nastupao za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, a drugi je danas trener Bayernovih vratara. Na povratku zastajemo ponad Gradačkoga polja. „Domagoj, ti dosta pišeš o prošlosti, ali treba pisat i o ovim ljudima koji danas ovdje žive jer ja sam siguran da će, ako se bude pisalo o njima i ako ih se pokrene, život ovdje opet krenit. To su dobri i vrijedni ljudi, sad je i cesta prošla, brzo se dođe iz Neuma, svijet treba hrane, a samim tim treba i njih. Samo ih treba ohrabrit.“ „Iz Dubravice do Monte Carla i natrag“, sine mi već ime povratničkoga programa dok smo polako išli k crkvi.

Kad budem velik kao mrav , gradit ću kuću od svoje muke

Kako nismo pronašli župnika, Grgo nam je bio svojevrsnim vodičem, ispripovjedio nam je sve o spomeniku žrtvama Drugoga svjetskoga rata i poraća te Domovinskoga rata, radovima na pročelju crkve te nam pokazao mjesto u hladu pod maslinom u kojemu kani počivati kad ga Bog pozove k sebi. Pogled mi privlače stari grobovi i veliki križ na sjevernoj strani, a podsvijest se vraća u dane kad mi je don Ivica Puljić s neizmjernom strašću pokazivao prijepise natpisa s mjesnih stećaka, najstarije tragove hrvatske pismenosti na tome području. „U onu školu sam ti ja išao“, dobacuje Grgo. „Bio sam gost u toj školi (negdje u prosincu 2014.) u kojoj me na vratima dočekala podvornica: ‘Vi ste onaj novinar što piše o nama, a kojega stalno zaustavlja policija! Poznala sam vas po slici iz Hrvatskoga slova!’“ Grgo mi pripovijeda kako je išao u jezuitsku školu u Dubrovniku te da jedini on iz te generacije ništa nije završio, a ja mu odgovaram kako su upravo isusovci sredinom XIX. stoljeću došli u Gradac te bili začetnici opismenjavanja puka. „Ovdje moramo svratit“, pogledom me uputi na kuću Pere Kralja. „Morat ćete uć u kuću kad ste već pred njom!“, zagrmi Pero i hajde ga ti odbij. „Žurimo na ručak, Provi već zove!“ „Ma nema ti sad, neka malo čeka“, Pero će dok mu supruga Mirjana na trpezu stavlja delicije zbog čijega su vonja odmah počeli zavijati u gorici vuci, iz Hajdučkoga hajduci (Hajdučko je, dakako, s moje, dalmatinske strane) i pelješki čaglji. Grgu, Ljubu i mene nije imao tko zavezati da odolimo sirenskomu zovu, pa smo popustili. „Eto dokle je došlo, moram i dvije tuđe njive okolo radit jer ako se, ne daj Bože upale, izgorit će mi kuća. A znaš da se prije cijelo polje radilo“, opisuje Pero svoju svakodnevicu. Do mene sjedi Perin unuk. „Kako se zoveš, momčino, da znam da si ti kad završiš u novine?“ „Ante Maslać“, uz smiješak će klapac dok Grgo odgovara na poziv i pojašnjava supruzi da u Babin Do stižemo za desetak minuta. „Eto, Domagoj, sad znaš đe smo, pa svrati kad ti bude usput“, pozdravlja se Pero dok ga Grgo izaziva da ispriča zgodu kad se miliciji predstavio kao Kralj, Petar. Milicija je tad, a nije ni današnja policija odveć bolja, slabo poznavala sve razgotke (tako i zareze), pa joj je trebalo neko vrijeme da shvati da naš Pero ima temelja za razmetanje.

O Hrvatska moja, gladan sam te, žedan sam te

„Allons enfants“, pričini mi se kao da sam sa zvonjelice (ne iz soneta, nego naprave) čuo naslov Vojnovićeve drame, no to bijaše poziv da se jelo hladi. Uljezosmo u kuću Ivice i Anđe Glavinić, u kojoj je Grgo očito domaći, već pomalo gladni. Stol se puni jestvinama i vinom, a po glavi prebirem tekst Pometove pohvalnice koju su naši domaćini zavrijedili: „Sjedeći za trpezom s mojijem Tudeškom, a pečeno bijehu donijeli – pjat, u njemu kapun. Gledam, ali je guska, ali što drugo: onoliko velika kapuna moje oči nigda nijesu prije vidjele. Ispečen? Gledah, ali je isprigan, ali je ispečen: imaše njeku hrustu na sebi koja mi oči zanošaše, srce mi veseljaše, apetit mi otvoraše. Oko njega dvije jarebice oblahne, a sok iž njih rosi. Pjat ureševahu s strana peča vitelja mesa od mlijeka, koja para da govoraše: Jeđ me, jeđ me.“ Uz objed se i lakše razgovara. Ivica se žali na to kako više do kćeri u Zadar ne može ponijeti ni vreću krumpira, a kamoli meso zbog strogih carinskih propisa, kako rijetko viđa prijatelje u Neretvanskoj krajini jer se sad treba voziti naokolo i jer više ni sam nije načisto što smije, a što ne smije. Jakovu je oduzeta vozačka u Hrvatskoj, pa se ćuti kao u rezervatu stiješnjen granicom i s neretvanske i s dubrovačke strane. Anđa, pak, vodi računa o tome da nikome ništa ne nedostaje, a i pomladak joj je, kako i priliči kraju, uskočki – ako što bude trebalo, uskočit će. Spominju se zajednički prijatelji i oživljuju uspomene od Blaža Gradčanina do Ive Svilenoga. Uz samotok je i svakidašnja jadikovka nešto manje žuhka osim možda Ljubi, koji će voziti, pa se ne može posve opustiti. Na koncu, uza sve granične, vremenske i ine prepreke za stolom su barem tri naraštaja Zažabaca s obiju strana granice koju nitko od nas nije izabrao da nas razdvaja, ali bi se uvijek našao netko sa strane (od bijesnih Turaka, preko pijanih Mlečana do izgubljenih duša Istoka i Zapada) da nam te naše susrete oteža, da nas kuša podijeliti i posvaditi. Međutim, krv nije voda i meni duša uvijek zatitra kad se uputim prema Neumu, Gradcu, Hutovu i Popovu jer me to podsjeća na neumska sijela u don Ivice, dobrodošlicu Josipa i njegove obitelji u Podžablju, na pojca Peru u Podgajnici, prastaro etičko sudište na Hotnju kod Slavka (imao je Hotanj nekoć stup za koji se vezalo prijestupnike), kumove Obade iz Prapatnice i Krmeke s Drijena, brze obroke uz vatricu uz Stanislava, Branka i pokojnu Stanu u Hutovu te usku cesticu iz koje izbijaju buseni travke zaboravke s južne strane popovskih brda koja me vodi u prazavičaj, u mitsku zemlju Stojana Vučićevića i Anđelka Vuletića. Pomislih i kako će Miše Matić i Mirko Matuško biti sretni kad u novinama ugledaju ovo štivo i pokoju sliku iz svojega zavičaja, ali ne dočekah prigodu reći kako su Tapalovići nastali od Krmeka, pa su i Grgo i Ljubo rođaci, a kako su moji s Krmecima kumovi, svi smo svojta. Negdje me je s nebeskih visina zacijelo motrila i moja baka koja mi je pripovijedala kako su se naši ljudi uvijek selili u kraj iz kojega se vidi neka kota iz staroga kraja: tako mi iz Metkovića gledamo Žabu, s vidonjskih smo njezinih obronaka gledali Treskavac na ulazu u Popovu, s Treskavca Bratogošac, a s Bratogošca Orjen na ulazu u Boku. „Jesi li ženjen?“ razbudi me neki glas iz tijeka vlastitih misli. „Nijesam jer sam volio čitat Šjora. Kako je ono išlo: Oženi ga iz Bijelog Vira, dok si živa nećeš imat mira  (…) Niz Popovo sve do Dobrog Dola, ta ti neće maknuti bez kola, s taksijem će odlazit u drva, gdje je zijan, vazda ti je prva (…)“, odgovorih na srednjohutovskome koji sam najbolje naučio tijekom istraživanja te požurih Ljubu da ne moram dalje krasnosloviti.

Jesi li ih pomno slušao, Gospode?

Tijekom cijeloga mi dana iz glave nisu izlazile misli kako Gradac ni Popovo nikad nisu imali povlasticu dugotrajnoga života u miru. O teškome je položaju Zažabaca pod Osmanlijama koncem XVI. stoljeća pisao glasoviti hrvatski leksikograf, izumitelj i diplomat Faust Vrančić, 1715. gradački župnik Andrija Šumanović piše o tome kako su Turci razbili vrata, slomili križ i razvalili oltar te uništili Gospinu sliku u gradačkoj župnoj crkvi, tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća stradala su 174 župljana, a 7. svibnja 1992. gradačka je župna crkva bila teško oštećena. Njezinu je obnovu financijski podupro upravo Grgo iz ove priče ujedno poklonivši prostor za svećeničku grobnicu. Prije nekoliko godina po obodu je Gradačkoga polja prošla cesta koja iz Neuma vodi prema Stocu, žila kucavica hrvatskoga dijela istočne Hercegovine. Iako bismo, komentiram s Ljubom, bili sretniji da je prošla prije, njezina gradnja ipak budi nadu u svjetliju budućnost jer Neum je blizu i pun izletnika, Gradačko je polje rodno i samo čeka da se žeteoci vrate. Ako su gradački zrak, hrana i vino po guštu jednoj Francuskinji istančana ukusa, zašto se u Gradac ne bi vratili i neki njegovi raseljeni stanovnici kad se požele travki mirisavki, kako bi rekao Pero Pavlović?

Zaslov

Na povratku Ljubo i ja sabiremo dojmove, pomalo zbunjeni (ali takav je život) time što nas je, iako smo, kad sam u Metkoviću, udaljeni tek desetak kilometara, sastavio Grgo. Ljubo me ostavlja pored robne kuće. Učinih tek nekoliko koraka, pa me zaustavi znanac. „Čitaš li ti komentare kad neđe nastupiš?“ „Rijetko, ne da mi se kvarit dan.“ „Peru te braća.“ „Ništa nova, zabrinulo bi me da je drukčije.“ „Aj isto baci malo oko.“ „Evo hoću kad si navalio.“ Za satak vremena otvorim YouTube i počnem se smijati komentarima s Bliskoga istoka. Posebno me zabavila misao izvjesnoga Jove Mrđenovića: „Vidoviću, Vidoviću, prezime ti sve govori, a ti tupiš ga, tupiš. Pogledaj malo unazad, nećeš trebati ići daleko da vidiš tko su ti bili predci.“ „E moj, Jovo“, odgovaram mu u mislima, „da mi ti je viđet lice kad pročitaš da ti se prapraprađed zvao Hrvatin. I nijesam ja otišo toliko daleko nego tvoj sunarodnjak Mihailo Dinić. Dođi u Neum i pogledaj matice. Možeš poves i onu hablećinu Gorana Šarića da carta canta provjeri koliko mu vode drže teorije po kojima smo mi katolici zadnjih stotinu, a Hrvati zadnjih trideset godina.“ Uh, moram se brzo prebaciti iz srednjohutovskoga na metkovski da me ponovno ne bi optužili da sam se prodao u Hercegovinu.

Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik, 1. veljače 2024.

Optimized by Optimole