Miho Skvrce, umjetnički je fotograf iz Dubrovnika, autor je impresivnog fotografskog opusa
Miroslav Pelikan
Gospodine Skvrce, stekli ste neupitan ugled kao fotograf umjetničkih djela Vaših Dubrovčana ali i drugih.
-Hvala na rekao bih lijepom uvodu, o ugledu mislim da najbolje govori moj rad i suradnici. Ali da, u svojoj dvadesetogodišnjem fotografskom radu, radio sam s mnogim umjetnicima, kako dubrovačkim, tako i brojnim hrvatskim, ali i inozemnim umjetnicima.
Školovali ste se u Italiji.
-Tako je, studirao sam u Italiji, konkretno u Veneciji na Accademia di belle arti, smjer slikarstvo koje sam nažalost, zbog određenih zdravstvenih razloga morao staviti u mirovanje, a jednoga dana svakako vjerujem da ću se vratiti u ovaj inspirativni grad ma što god to značilo. Taj period ostavio je svakako jedan duboki trag i na moj privatni, a posebice na moj, nazivom ga “poslovni” dio života iako ga s obzirom na to da se radi o nečemu što ja živim i što je utkano u svaku poru moga življenja i djelovanja, fotografiju nikada ne mogu nazvati “poslom”. To je moj život. Venecija i sama Akademija bilo je jedno predivno iskustvo i mjesto na kojemu sam zapravo odredio svoj smjer u umjetničkome djelovanju, mjesto na kojemu sam otkrio svoju ljubav prema fotografiji.
U dvije, tri riječi, što je najvažnije za dobru fotografiju?
-Ah, o tome bih zaista mogao puno pisati, ali ono što bih izdvojio i nekako naglasio svakako jest, naravno osim dobre tehničke opreme, najvažniji je dobar kadar, dobar momenat, najvažnija je sama energiju koju će fotograf osjetiti i koju će fotografijom uspjeti prenijeti i samom promatraču.

Nije nimalo jednostavno, “prenijeti” ulje na platnu u zapis foto aparata.
-U pravu ste, to je jedan poprilično zahtjevan zadatak budući da sam u sebi nosi i jednu određenu težinu, odnosno odgovornost prema umjetniku, točnije djelu čiji se rad reproducira budući da je potrebno pogoditi boje, sjene, tonalitet, odnosno fotografijom što realnije prikazati umjetničko djelo. Da, složio bih se svakako da je to jedan kompleksan posao, ali isto tako, jedan uistinu ispunjajući dio moga fotografskog djelovanja budući da je zaista dobar osjećaj kada vidiš završni proizvod, bio to katalog, monografija i slično koji na jedan kvalitetan način predstavlja rad i djelo određenog umjetnika/ce.
Ima li”težih” i “lakših” slika za fotografirati?
-Ako pričamo o fotografiranju umjetničkog djela onda definitivno ima lakših i težih. Zapravo sve zavisi o samoj tehnici djela i opremi slike ili skulpture.
Kako obično teče suradnja sa slikarima?
-Nakon što kustos dogovori koncept izložbe i odabere djela koja treba fotografirati, a ponekad me umjetnici zovu i osobno, dakle nakon prvotnog dogovora, kreće priprema za snimanje u atelijeru umjetnika ili u za to adekvatnom prostoru s kontroliranim uvjetima ovisno o tehnici i dimenzijama djela.
Zacijelo fotografirate i slobodno odabrane motive?
-Naravno. Iako obično za to trebam malo više vremena pogotovo kad se razrađuje tema za predstojeću izložbu slobodno odabrani motivi su nešto sto osim svog uobičajenog muzejskog posla obožavam raditi I baš mu pristupam s puno odgovornosti i pažnje.
Gdje je fotografija danas?
-U današnjem vremenu nema obitelji koja ne posjeduje digitalni aparat ili mobitel s kamerom ljudi koji znaju prepoznati te koji su upoznati s njezinom prošlošću i njezinom važnosti, znaju razlikovati umjetničku od amaterske fotografije.
Nikako se ne može uspoređivati digitalna i analogna kvaliteta fotografije. Osobno sam za analognu. iako zbog vremena i načina života ipak moram odabrati digitalnu fotografiju.