Istaknuti suvremeni hrvatski multimedijski umjetnik iz Rijeke, Željko Jančić Zec, od 27. listopada ove godine predstavlja se zagrebačkoj javnosti s izložbom u Hrvatskoj Matici iseljenika na Trgu Stjepana Radića 3, od 13 sati
Nizom proteklih autorskih ciklusa Jančić je izazvao zanimanje, ne samo na našim područjima, već i u inozemstvu. S obzirom da riječ o umjetniku koji je školovanje usavršavao u Nizozemskoj, te svoje radove izlagao diljem Europe, može se reći kako i naša javnost s nestrpljenjem očekuje sve što nastane tijekom kreativnog procesa dotičnog umjetnika.
Budući da se Vaše ime najčešće tumači kao prijevod latinskog imena Desiderius i koje se zasniva na latinskoj riječi desiderium – želja, čežnja, težnja, ovaj ćemo razgovor započeti u želji da Vaš stvaralački rad ostane i dalje utemeljen na altruizmu, čovjekoljublju i dobroti.
Vi pomičete granice između tri umjetnička medija slikarstva – fotografije- filma, povezujući ih u jedan sveopći medij ”Vas”, možete li nam objasniti što za Vas znači umjetnost?
Ako zamijenimo pojmove, stavimo riječ ”život” na mjesto riječi ”umjetnost”, već možete zaključiti što za mene znači umjetnost. Ja sam dakle netko tko ne stvara svojom voljom i odlukom, ja naprosto stvaram vođen unutarnjim porivom koji je ujedno i moj unutarnji imperativ. Umjetnost nije moguće do kraja razumjeti i objasniti, kad bi to bilo moguće, onda bi i Zemljom hodali raznorazni bogovi. Vjerujem da bi bez umjetnosti, svijet bio uskraćen za sve ekspresivne aspekte koji su duboko skriveni u svima nama, a koji nam omogućuju da nevidljivo iznesemo u opipljivi svijet. Umjetnost je moj pokretački točak, koji se neprestano okreće i koji me dotiče kao čovjeka na putu stalnih traganja za odgovorima.
U našoj svakodnevnici, često možemo čuti kako svatko od nas na svoj način vidi svijet oko sebe i tako ga percipira. Promatrajući Vaša djela ne možemo se oteti dojmu, da Vas osobito zanimaju ljudski portreti i njihov pogled na svijet. Koja je uloga tih portreta u Vašem životu?
Identitet, ljudi, portreti, najčešće su teme koje se provlače kroz moj umjetnički rad. Njihove osobne sudbine, tjeskobe, radosti, rascijepljenosti, praznine, bolne egzistencije nastojim prenijeti kao neku vrstu komunikacijskog koda preko kojega izražavam stalnu izmještenost u druge dimenzije, prošlosti, sadašnjosti, budućnosti obogaćujući ujedno samog sebe, a i društvo u cjelini. Kao što se kaže: što je pisac htio reći, kad pročitamo dobru poeziju, tako se moramo zapitati: što je i kako je umjetnik predstavio ono što je htio reći, stoga, svaki portret ima višestruku ulogu, od kojih napose izdvajam kritički odgovor na društvo u kojem živimo.
Vi stvarate umjetnost s ciljem istraživanja, što je ujedno i ključ za razumijevanje Vaših portreta, koliko vanjski utjecaji imaju udjela u Vašim kreativnim procesima i koliko je teško ostati vjeran sebi pored svega što se događa oko nas?
Danas, kada smo više nego ikada prije, svjedoci duhovne boli kao egzistencijalne boli nastale uslijed gubitka smisla života i životnih nadanja, ne mogu biti ravnodušan na događaje oko sebe. Čovjek nije sam sebi svjetionik, tako da, i dalje vjerujem svojoj intuiciji te idem putem koji me ispunjava, no, ne zanemarujući vanjske utjecaje.
Što je sa poznatom izrekom, Artemnonodit nisi ignarus -samo neznalica mrzi umjetnost, i kako se to danas interpretira, što se promijenilo u odnosu na dosadašnja shvaćanja, ako uzmemo u obzir da ste u umjetničkim vodama više od 20 godina.
Moje umjetničko djelovanje ima za cilj pružiti svakom čovjeku mogućnost da doživi neobično izraženo zadovoljstvo i uživanje. Međutim, za doživljaj umjetnosti čovjek treba imati posebno osjećanje, što naravno, nemamo svi, tako da kada govorim o neznalicama, govorim o slijepim ljudima. Ako čovjek ne posjeduje poseban osjećaj za umjetnost, njemu umjetnost ne može ništa otkriti, kao što se slijepcu ne može pokazati sve što vidimo.
Ukoliko promatramo multimedijalnu umjetnost prije 30-ak godina i sada, mogu reći da je umjetnik danas mnogo značajnija pojava nego što je bio u prethodnim sustavima. Društvo je liberalnije, te smo neovisniji u izražavanju i kreativnosti što je prije bilo moguće samo u slobodnijim demokracijama. Na malobrojnost multimedijalnih umjetničkih djela, ne samo kod nas, već i u svijetu, utječu mnogi čimbenici kao što su višeslojnost samog multimedijalnog djela, financijski razlozi, slaba interakcija sa javnošću uslijed nedostatka zanimanja ciljane publike te naravno nedostatak eksperimentalnog duha u akademski obrazovanim umjetničkim krugovima. Također, današnje postmoderno društvo izmiče od tradicionalne umjetnosti, iz razloga što polje vizualne percepcije stvara sve više različitih umjetničkih nazora.
Kao multimedijalni umjetnik, možete li odgovoriti na pitanje koje nam nameće svakodnevnica: Postoji li formula za uspjeh u umjetničkom svijetu?
Ako ju je netko otkrio, volio bih da mi ju saopći, heh. Ne, ne vjerujem da postoji neka posebna formula, jer da postoji svi bismo ju već znali i svi bi bili uspješni u onome čime se bavimo. Znam da ljudi uvijek prepoznaju autentičnost i iskrenost, te da je to možda jedini razlog što sve ove godine prate moj rad. Svaki umjetnik, općenito govoreći, trebao bi imati dobro razvijen osjećaj za promjene, za nove vizije koje bi mogle polučiti uspjeh i trebao bi vjerovati u sebe i u svoj rad.
Kriza društva o kojoj toliko slušamo, nije ništa drugo nego odraz krize pojedinaca. Vjerujem da ste i Vi u svom dugogodišnjem radu, prolazili kroz stvaralačke krize, što su Vam one sa sobom donijele?
Mogu reći da se divim ljudima koji mogu slikati svaki dan. Ima dana kada radim od jutra do mraka, i dana kada doslovno zurim u prazno. Vjerujem da su to sve faze kroz koje prolaze i ostali umjetnici. Nakon takvih razdoblja praznine, nastupam ja novi, preporođeni, koji kad krene raditi više sebe ne prepoznaje. Nit sam gladan, niti žedan, niti umoran, kao da ja nisam ja. Svaka kriza izrodila je nešto novo i ne sumnjam u taj začarani krug.
Kako to već biva, ključ uspjeha je dobar dijalog i kontinuirani rad više zainteresiranih strana u realizaciji velikih projekata, kakav je po Vama danas odnos kustosa i umjetnika na hrvatskoj umjetničkoj sceni, susrećete li se sa problemima i što bi preporučili mladim umjetnicima kada traže kustosa koji će popratiti njihove prve izložbe i javne nastupe?
Bilo bi lijepo kad bi svaki umjetnik mogao pronaći osobu, pa bio to likovni kritičar, povjesničar umjetnosti ili kustos, koji će znati cijeniti njegov radi, koji će ga poticati i prikazati svijetu u najboljem svjetlu. Imao sam sreće da sam u svom dosadašnjem radu susretao ljude koji su me obogatili po tom pitanju. Danas, kustosi oblikuju društvo svojim koncepcijama što jeste, a što ne umjetnost. I ako je neki kustos već poznat javnosti, onda se i logično može očekivati uspjeh, no smatram, da i prilikom odabira kustosa treba slijedi unutarnji osjećaj, ne samo slijepo slijediti njihove stavove i ideje.
Izlagali ste na brojnim domaćim i svjetskim izložbama, koja Vam je izložba ostala posebno u sjećanju?
Teško mi je izdvojiti bilo koju, svaka je izložba jedinstvena, ima svoj karakter, čar i ljepotu, baš kao i svaki čovjek, tj. svaki projekt ima priču i emociju, koju dijelim s ljudima s kojima surađujem, s publikom kojoj se predstavljam, pa samim time sve ima poseban značaj.
U posljednje vrijeme fokusirani ste na nove projekte, izložbe! Možete li nam nešto više reći o čemu je riječ?
Trenutno radim na više projekata. Jedan od njih, ”Ljudi za ljude/People for people” prikazan je izvan Hrvatske, a nadam se da će uskoro i u susjednoj nam državi Bosni i Hercegovini. Ovih dana vrše se intenzivne pripreme za retrospektivnu izložbu koja će biti u Hrvatskoj Matici iseljenika u Zagrebu. Također, imam u planu i još neke veće projekte, o kojima će biti riječi više, kad se neki planovi krenu realizirati.
Što biste poručili mladim umjetnicima?
Izađite iz vlastite zone komfora, stalno se preispitujte što je važno, što ne, iznova učite i otkrivajte svijet oko sebe, sebi postavljajte nove izazove, ciljeve, budite svoji, ipak je sve navedeno pokretač daljnjeg razvoja.
