SKICA ZA GRUPNI PORTET – Dobrovoljne darivateljice i darivatelji krvi

Imam sreću i čast da poznajem neke od njih. Neke od njih poznajem već dugi niz godina, pa i desetljeća, sa nekim sam proveo brojne  radne godine dijeleći dobro i zlo, s nekima od njih  me povezuju sportske, likovne, glazbene ili druge teme, istovjetni ili različiti pogledi na društvena zbivanja oko nas ili u svijetu. 

Božo Rupčić Boško

S nekima me vezuju i bliski i neraskidivi prijateljski odnosi, a s nekim od članova te bezbrojne galerije likova me povezuju sjećanja na prve simpatije i prva zaljubljivanja, a u društvu nekih od njih sam se tijekom života čest  radovao, ali  i tugovao. S nekima do njih sam u  sastavu operativnih snaga Crvenog križa sudjelovao u davanju odgovora na različite krizne situacije koje su se posljednjih desetljeća događale u našem okruženju.

Međutim, o ovoj njihovoj ljudskoj osobini na koju vam ovim tekstom želim skrenuti pažnju, sa njima nikada nisam posebno razgovarao. Tu temu niti  oni nisu nikada u našem društvu nametali ili isticali, pa je ta njihova zajednička ljudska osobina, a zapravo  njihova iznimna ljudska vrlina , nažalost,  prolazila izvan moje, a vjerojatno i Vaše pažnje. Stoga, prije svega, zbog  njihove izuzetne  skromnosti i samozatajnosti    nisam do sada iskoristio prigodu da im iskažem svoje istinsko poštovanje i divljenje zbog te njihove ljudske vrline, pa to činim danas, ovim tekstom.

Osim  takvih mojih znanaca i  bliskih prijatelja, poput Duleta, Miroslava, Mire, Igora, Dražena, Gorana, Stipe, Litre i  brojnih drugih, postoji još veći broj meni nepoznatih ljudi, meni nepoznatih sugrađanki i  sugrađana  koji posjeduju iste ljudske  poglede, osobine i vrline, a koji , poput  mojih poznanika  zaslužuju isto  takvo iskreno poštovanje i divljenje. Najveći  dio  tih ljudi  ne poznajem osobno, već  samo po njihovim likovima ili  imenima ispisanim u beskrajno dugim spiskovima i kartotekama Hrvatskog Crvenog križa. Neke od njih povremeno  susrećem na  redovnim aktivnostima, kada mirno i strpljivo čekaju u redu, po suncu, kiši, snijegu ili vjetru,  u uvjetima  Covid-a ili bez njih. Susrećem ih tada u prolazu, mojem i njihovom. Za bliži razgovor s njima nikada nemam vremena,  mene odvlače moje brojne obaveze,  a ponekad i  moj nemar, a njih prije ili nakon  ulaska u taj nepregledni red čekaju njihove  jednako važne radne ili privatne obaveze koje oni za tu prigodu  privremeno stavljaju u drugi plan. Jer  toga dana i tih brojnih dana koji se  redovno  ponavljaju više puta godišnje, njihova prioritetna obaveza  je da stanu u taj  „red“- i  u njemu strpljivo čekaju.

U tom redu  uvijek vlada spokoj i mir, nema guranja ili negodovanja, naguravanja ili požurivanja, jer svi akteri toga reda mirno čekaju da ispune svoj cilj, iako su neki od njih   došli iz noćne smjene ili  ih tek očekuje odlazak na posao,  a neki su  za tren odložili  svoje radne, učeničke, studentske ili druge važne obiteljske   obaveze. Svatko od njih je u  mislima u svojem osobnom-privatnom filmu, sa svojim planovima i brigama,  ali ipak  strpljivo čeka na svoj red. A nakon što  ostvari  cilj  svojega dolaska, ponovo u miru i bez velikih riječi ili pompe, sa zadovoljnim  smiješkom na usnama,  odlazi nastavljati svoje  planirane dnevne aktivnosti i tek  tada   rješava ili pokušava rješavati  svoje započete aktivnosti.

Naravno, ta njihova obaveza dolaska i čekanja u „redu“ nije rezultat njima  od bilo koga nametnute obaveze,  nikakvog dekreta ili naloga bilo kakvog društvenog autoriteta ili pojedinca, već  jedino  njihove  iskonske ljudske potrebe  da stanu u taj  „red“,  i u njemu mirno i samozatajno  čekaju i izvrše  moralnu obavezu koju su sami sebi nametnuli. Zapravo, oni   čekaju u tome „redu“  da bi  nastavili s izvršavanjem svoje životne misije,  svojeg osobnog ljudskog poslanja, koje nažalost, od nas nije često niti zamijećeno, te često prolazi ispod  mojeg, a vjerojatno i Vašeg radara.

Pogodili ste,  naravno , radi  se o dobrovoljnim  darivateljicama i darivateljima krvi,  onim malim, velikim ljudima, o  onim  našim bezbrojnim i često bezimenim  sugrađankama i sugrađanima  koji svojom darivanom krvlju spašavaju naše živote i živote nama najdražih osoba.

I površni promatrač  toga „reda“  može već na prvi pogled uočiti veliku različitost takvog šarolikog društva. Među njima ima  i žena i muškaraca,  majki i očeva, sinova i kćeri,  ima djedova, a  nađe se i poneka mlađahna baka.  Ima  obiteljskih likova ali  i samaca, starih i mladih, ljudi različitih zanimanja i zvanja. Među njima uočavam   obične ljude,  ponekad  Vaše i moje  kolege iz školskih klupa i davnih vremena  naše prohujale mladosti, ponekad  susjede iz ulice ili usputne  poznanike iz trgovine kojima se ne možemo sjetiti niti imena.   Sve češće  među njima uočavam golobrade srednjoškolce i studente, a najčešće  uočavam meni i  Vama bezimene  sugrađane  ili sasvim nepoznate ljude.

 Među njima ponekad  ima   i perspektivnih sportaša koji pune  novinske stupce svojim  sportskim postignućima, među njima se mogu naći  ljudi najrazličitijih zanimanja,  tu su i  radnici , obrtnici i poslodavci, zaluta i poneki nosilac  javnih i društvenih funkcija, nije da ih nema.  Ima zaposlenih i uspješnih ljudi,  ali i onih koji nemaju sreće na tržištu rada. Ima uspješnih, ispunjenih i zadovoljnih ljudi, ali i onih čija su primanja  odavno ovršena ili ih uopće nemaju, pa i onih   kojima  životna sreća  uopće nije naklonjena. Tu ima i učenika i studenata, pa i mladih umirovljenika, policajaca, vojnika kao i  branitelja, ali i onih koji to nisu bili. Među njima ima i ljubitelja različitih sportova i  navijača različitih klubova, vrlo često i navijački suprotstavljenih klubova, ima ljudi različitih političkih opredjeljenja, vjera, nacionalne i druge  pripadnosti. Ima ,,pitomih,, faca ali i  likova sa obrijanim glavama i  brojnim tetovažama, pa prvi   pogled na neke od  njih  kod mnogih izaziva  početnu nelagodu i strahopoštovanje.  Dakle, u ovoj priči   ima  puno različitih i osebujnih likova.  Ali ono što njih nadrasta i  prerasta  sve njihove različitosti, pa i suprotstavljene  navijačke, stranačke,  ideološke ili druge poglede  i stavove, a  njihove na prvo pogled  uznemirujuće  i opasne likove  pretvara u sasvim ugodne i dobroćudne face je njihova zajednička osobina, zapravo zajednička ljudska vrlina koju posjeduju samo rijetki među nama.

 Osobina koja aktere ove priče povezuje  u sveukupnoj različitosti   u   jednu neraskidivu  cjelinu je ta ljubav prema čovjeku i spremnost da svojom darovanom  krvlju spašavaju  živote njima sasvim nepoznatih ljudi, poput mene i Vas. Ta ih osobina  i taj iskonski poriv svakog puta  dovodi u red za  ponovno darivanje krvi.

U toj njihovoj samozatajnosti  koju  istovremeno prati  naša usmjerenost na druge probleme,  oni  ipak jedan dan u godini,   svakog  25. listopada,  kada se  obilježava  Dan dobrovoljnih darivatelja krvi kratkotrajno postaju  centar  naše pozornosti. Tada samo pojedini od tih malih, velikih ljudi izlaze iz tih beskrajno dugih   redova darivatelja  i  na svečani način i pred očima javnosti  primaju jubilarne moralne  nagrade za svoj dugogodišnji  humanitarni  rad. Tom se prigodom  i mi    ipak jedan dan u godini nakratko   sjetimo njih i svih ostalih likova  iz tih beskrajnih redova, ali kada se ugase  svjetla reflektora  oni  ponovno odlaze u tamu svoje skromnosti, anonimnosti i samozatajnosti,  jer  osim toga slavljeničkog dana svaka  godina  ima  još  puno, puno  više „običnih“  dana u kojima se oni suočavaju sa ništa manje važnim radnim, društvenim ili obiteljskim obavezama.  Naravno, da  je to  simboličko i jednokratno  obilježavanje Dana dobrovoljnih darivatelja krvi  za aktere ove priče  velika  i dovoljna  moralna satisfakcija,  jer oni  od nas  i našega grada ništa više   ne očekuju. Oni   zapravo  od nikoga ništa ne očekuju i ne traže, niti jučer, niti danas a niti ubuduće,  jer  oni samo daju, daju sebe i svoju krv, za svoj Grad i  sve nas u njemu. To su ti  ljudi, žene i muškarci našega grada,  dobrovoljne darivateljice i darivatelji krvi koji nadrastaju sve razlike i ispred svega i prije svega  stavljaju potrebu da se osobno i bez velikih riječi brinu o čovjeku, o  nama i  očuvanju  zdravlja i  života, nas i naših najmilijih.

Stoga se i Ti osvrni  oko sebe dok si u obitelji ili u krugu prijatelja, dok  prolaziš ulicom ili si u redu pred blagajnom,  dok  si na stubištu ili u liftu  tvoje zgrade,  na sportskom terenu ili  si na svojem radnom mjestu. Pogledaj oko sebe i prepoznaj u Tebi znanim, a još češće Tebi  nepoznatim i   bezimenim  likovima istinske i samozatajne  heroine i heroje iz ove priče,  pa  ne čekaj slijedeći    25. listopad, njihov dan-Dan dobrovoljnih darivateljica i darivatelja krvi, već im i u  drugim danima u godini ponekad u prolazu   stisni ruku ili   barem uputi  samo jedan pogled i jedan smiješak zahvalnosti, jer oni  ništa više ne očekuju, a zaslužili su. Oni su navikli  samo da  daju, Tebi, meni i nama. Jučer, danas i uvijek.

Svim darivateljicama i darivateljima krvi čestitam  njihov praznik – Dan dobrovoljnih darivatelja krvi.