Skip to content

Poštanska marka s motivom portreta doktora Ante Starčevića

Prigodna poštanska marka s likom dr. Ante Starčevića u povodu 200. obljetnice njegova rođenja

Boris Markuš

Marka u povodu 200. obljetnice rođenja

 Hrvatska pošta pustila je u optjecaj novu prigodnu poštansku marku s likom dr. Ante Starčevića u povodu 200. obljetnice njegova rođenja. Autorica prigodne marke je Alenka Lalić, dizajnerica iz Zagreba prema izvoru koji je ustupio Državni arhiv u Gospiću, tj. Spomen-dom dr. Ante Starčevića. Nominalna vrijednost marke iznosi 0,47 eura, izdana je u arku od 20 maraka te u nakladi 30.000 primjeraka.

Tekst pratećeg letka napisao je dr. sc. Branko Ostajmer iz Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu

Ante Starčević (1823. – 1896.)

Političar i publicist dr. Ante Starčević (Žitnik kraj Gospića, 23. V. 1823. – Zagreb, 28. II. 1896.) jedna je od najistaknutijih figura hrvatske političke povijesti uopće. Rođen je u Lici, a školovao se u zavičaju, Zagrebu i Pešti gdje je doktorirao filozofiju. U mladosti je bio oduševljeni pristaša bana Josipa Jelačića i ilirskoga pokreta, ali nakon razočaranja 1848./49. godine odbacuje ideje ilirstva i jugoslavenstva kao zablude te se posvećuje izgradnji moderne hrvatske nacionalne ideje zasnovane na povijesti i državnom pravu, što će predano do smrti zagovarati. Godine 1861. s Eugenom Kvaternikom osniva Stranku prava, a iste je godine prvi put biran za zastupnika u Hrvatskom saboru. Uz jedan kraći prekid, do smrti je bio član Sabora te je saborska govornica, uz novinske tekstove i izborne proglase, bila središnje mjesto s koje je širio svoj nauk. Taj su nauk dalje preuzimali i u najšire slojeve hrvatskoga naroda prenosili njegovi sljedbenici. U tome su osobito važnu ulogu odigrala neka od najvećih imena tadašnje hrvatske književnosti (Ante Kovačić, Eugen Kumičić, Antun Gustav Matoš) koja izgrađuju kult „Starog“, napose među srednjoškolskom i studentskom mladeži.

Nepomirljiv spram Beča i Budimpešte, a posebice spram vladajuće dinastije Habsburg, Starčević je živio asketskim životom, u vječnoj oporbi, često i kao predmet poruge, da bi naposljetku u izrazito nesklonim okolnostima uspio održati živom vjeru u mogućnost teritorijalne integracije i osamostaljenja Hrvatske zbog čega je još za života prozvan Ocem Domovine. Preminuo je u Zagrebu 28. veljače 1896., a dva dana poslije, prema vlastitoj želji, pokopan je u zagrebačkim Šestinama.

See also  Dubrovačka umjetnica Iris Lobaš Kukavičić predstavila skulpturu u Kopenhagenu
mala retrospektiva