Izložba pod nazivom ČOVJEK U VREMENU I PROSTORU 4 autora: Sadika Bajutti, Aleksandar Bonačić, Željko Plašć i Jerolim Vulić otvorena je sinoć u galeriji VIŠESLAV u Ninu. a ostaje otvorena do 19. srpnja
Jerolim Vulić
Rođen sam u Jasenicama pod Velebitom, živim u Zadru, filozofski fakultet završio u Zagrebu, većinu radnog staža odradio u Carinarnici Zadar.
Fotografija kao medij provlačila se kroz veći dio mog života, ali tek nabavkom prvog digitalca vrata fotografskog svijeta mi se počinju široko otvarati. Većinu slobodnog vremena posvećujem fotografiji. Svuda oko sebe vidim motive i izazove za moguću fotografiju, ona mi pruža veliko zadovoljstvo. Zapravo, što više ulazim u taj magični svijet otvaraju se nove mogućnosti, novi putevi …, ne vidim im kraja, nema ga.
Kad sam postao član likovne udruge ZadArt, počela su moja prva izlaganja, najprije samo skupna. potom i samostalna. Sudjelovao sam na mnogim foto natječajima u domovini i inozemstvu, na kojima su uslijedila priznanja i nagrade. Imao sam i nekoliko samostalnih izložbi.
Jerolim Vulić, fotograf, zaljubljenik u prirodu, detalje, sitnice, naoko nevažne, koje u njegovom objektivu dobivaju jedan novi život tako svojstven fotografiji, koja od neuglednog cvijeta pravi zvijezdu, izdvojenu i fascinantnu. Pred vama je rezultat višegodišnjeg Jerolimovog rada, lutanja od velebitskih prostranstava do urbanih prostora te smiraja uz neki detalj kojemu se predaje u bezvremenskom foto promišljanju, tako da u njegovim fotografijama uvijek ostaje velika energija posvećenosti baš tom trenutku.
Vrlo je teško fotografu koji iza sebe ima toliko kvalitetnih radova kao Jerolim odlučiti se koje fotografije uvrstiti za postav svoje samostalne izložbe. Ali kada sam pomno sagledao njegov odabir uvidio sam da je tu na neki način zaokružen djelokrug njegovog fotografskog interesa, tako da imamo krasne fotografije planina, zatim fotografije meditativnih tematika kao što su zvuk, vjera ili možda sanjarenje i susreti te sve to zaokruženo divnim minijaturama prirode. Tu bih želio biti malo subjektivan i ukazati na jedan meni izuzetan Jerolimov rad, a to je „Iluzija“, koji fantastično prikazuje slojevitost ljudskog bića i življenja, a koji je uvršten u ovaj postav. U svakom slučaju ovo je samo jedan mali dio Jerolimovog foto stvaralaštva i za nadati se je da će nam u budućnosti pružiti još puno prilika da uživamo u njegovim fotografijama. Aleksandar Bonačić
Aleksandar Bonačić
Aleksandar Bonačić aktivno se bavi fotografijom posljednjih dvadesetak godina. Njegova svakodnevna vezanost za ovaj medij stvorila je bogat i opširan opus koji je predstavljen na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu.
Bonačić je rođen 1965. godine u Zadru gdje i danas živi i djeluje kao član više umjetničkih udruženja. Posebno zapažene izložbe ostvario je s likovnom udrugom ‘Zadart’ te foto grupom ‘5.exe’ čiji je pokretač. Izražava se podjednako kroz crno-bijelu i kolor fotografiju. Prostor njegove snimateljske aktivnosti širok je, ali vezan za zadarsko područje: jednako ga inspiriraju šetnje gradskim ulicama, skitanja naseljima i lučicama otoka u blizini Zadra te pješačenja Velebitskim prostranstvima koja posjećuje u redovitim planinarskim izletima. Teme koje ga privlače jednako su raznolike, kreću se od spontanih urbanih ‘street’ scena tipičnih za iskrenu i neposrednu atmosferu ulične fotografije, do detalja izdvojenih iz krajolika, koje kadrira vrlo pomno i odmjereno.
Osvrt na radove
Aleksandar Bonačić je neopterećen uzorima, neopterećen autoritetima, neopterećen tehnikom, slobodan i svoj, i zato stvara tako čudesne i tako različite fotografije. Njegovu prvu izložbu otvorili smo prije skoro dvadeset godine. Bio je to mali, neuobičajeni video eksperiment.
Izložba je bila postavljena u izlozima trgovina i apoteke u ulici paralelnoj s poznatom
zadarskom Kalaleragoma, koja se pučki nazivala Velom Kuntratom, a povezivala je Kopnena
gradska vrata i nekada najživopisniji zadarski trg Piazzu dll Erbe, povijesno su se tom ulicom
kretali težaci i ribari koji su u grad dolazili prodavati svoje plodove i ribu. I baš u toj ulici
izložili smo njegove morske radove, baš poput umjetnika devetnaestog stoljeća koji su
povijesno gledano isto tako izlagali u izlozima tih istih kuća sve do pojave izložbenih
prostora. Bila je riječ o nizu fotografija na kojima je Bonačić zabilježio refleksije na površini
mora, od gotovo impresionističkih prikaza bogatih koloritom do prepoznatljivih motiva
brodova, veduta i ljudi. Samu izložbu otvorila je video snimka reproduciran na velikom platnu
postavljenom ispred pročelja sudske zgrade u Zadru, uz moj glas umjesto lica pojavila se
snimka ljeskave morske površine. Publika je bila i oduševljena i zbunjena kako postavom
izložbe tako i neobičnim otvaranjem. I to je bio početak. Od tada do danas, smislio je Bonačić
čitav niz neobičnih otvaranja izložbi postavljenih na još neobičnijim mjestima. Izlagao je na
površini mora, u arheološkim nalazištima, na gradskom mostu, uz zadarsku rivu, na plaštu
gradskih bedema… Na tom putu Bonačić se kao fotograf razvijao i to u različitim
smjerovima, bilo je zaista zanimljivo pratiti njegovo fotografsko sazrijevanje, sve vještije oko,
dobro odmjerene kadrove, sve duhovitije naslove, jer on voli svojim fotografijama davati
naslove koji dodatno zaokružuju fotografsku priču koju nam prezentira, kod njega je to čitav
paket, zaokružen i raspakiran pred našim očima, pred publikom. Polako se njegovo oko
prebacilo s proučavanja morske površine, na kuće, ljude, prirodu, detalje arhitekture do
ludičkog stvaranja imaginarnog svijeta, svijeta snova i strahova u ciklusu Preispitivanje sna
ili oživljavanja zaboravljenog dijela zadarske prošlosti u ciklusu Sfingina sjećanja. Jedan dio
njegovog opusa, koji je ovdje kronološki predstavljen, donosi niz fotografija koje tako
neodoljivo podsjećaju na motive poznatih zadarskih fotografa braće Antuna i Zvonimira
Brkna, pritom svakidašnje prizori postaju nadrealni, ponekada apstrahirani svjetovi, ali ipak
čitljivi i nadopunjeni deskriptivnim ili gotovo lirskim naslovima.
Njegov je rukopis raznolik, ponekada Bonačić fotografira kao što slikar slika, ponekada stvara
uz strogu primjenu fotografski načela, tražeći nevidljivo u vidljivom često zaobilazi stvarnost
da bi ju zamijenio njezinim nestabilnim odrazima, prividima, bogatim koloritom, vijugavim
linijama, neočekivanim kadrovima. Motivi koje bilježi uglavnom su vezani uz njegov habitus,Izložba je bila postavljena u izlozima trgovina i apoteke u ulici paralelnoj s poznatom
zadarskom Kalaleragoma, koja se pučki nazivala Velom Kuntratom, a povezivala je Kopnena
gradska vrata i nekada najživopisniji zadarski trg Piazzu dll Erbe, povijesno su se tom ulicom
kretali težaci i ribari koji su u grad dolazili prodavati svoje plodove i ribu. I baš u toj ulici
izložili smo njegove morske radove, baš poput umjetnika devetnaestog stoljeća koji su
povijesno gledano isto tako izlagali u izlozima tih istih kuća sve do pojave izložbenih
prostora. Bila je riječ o nizu fotografija na kojima je Bonačić zabilježio refleksije na površini
mora, od gotovo impresionističkih prikaza bogatih koloritom do prepoznatljivih motiva
brodova, veduta i ljudi. Samu izložbu otvorila je video snimka reproduciran na velikom platnu
postavljenom ispred pročelja sudske zgrade u Zadru, uz moj glas umjesto lica pojavila se
snimka ljeskave morske površine. Publika je bila i oduševljena i zbunjena kako postavom
izložbe tako i neobičnim otvaranjem. I to je bio početak. Od tada do danas, smislio je Bonačić
čitav niz neobičnih otvaranja izložbi postavljenih na još neobičnijim mjestima. Izlagao je na
površini mora, u arheološkim nalazištima, na gradskom mostu, uz zadarsku rivu, na plaštu
gradskih bedema… Na tom putu Bonačić se kao fotograf razvijao i to u različitim
smjerovima, bilo je zaista zanimljivo pratiti njegovo fotografsko sazrijevanje, sve vještije oko,
dobro odmjerene kadrove, sve duhovitije naslove, jer on voli svojim fotografijama davati
naslove koji dodatno zaokružuju fotografsku priču koju nam prezentira, kod njega je to čitav
paket, zaokružen i raspakiran pred našim očima, pred publikom. Polako se njegovo oko
prebacilo s proučavanja morske površine, na kuće, ljude, prirodu, detalje arhitekture do
ludičkog stvaranja imaginarnog svijeta, svijeta snova i strahova u ciklusu Preispitivanje sna
ili oživljavanja zaboravljenog dijela zadarske prošlosti u ciklusu Sfingina sjećanja. Jedan dio
njegovog opusa, koji je ovdje kronološki predstavljen, donosi niz fotografija koje tako
neodoljivo podsjećaju na motive poznatih zadarskih fotografa braće Antuna i Zvonimira
Brkna, pritom svakidašnje prizori postaju nadrealni, ponekada apstrahirani svjetovi, ali ipak
čitljivi i nadopunjeni deskriptivnim ili gotovo lirskim naslovima.
Njegov je rukopis raznolik, ponekada Bonačić fotografira kao što slikar slika, ponekada stvara
uz strogu primjenu fotografski načela, tražeći nevidljivo u vidljivom često zaobilazi stvarnost
da bi ju zamijenio njezinim nestabilnim odrazima, prividima, bogatim koloritom, vijugavim
linijama, neočekivanim kadrovima. Motivi koje bilježi uglavnom su vezani uz njegov habitus,
Sadika Bajutti
Sadika Bajutti rođena je 1966. godine u Jezerskom, BiH.
Diplomirala je na Specijalističkom diplomskom studiju javne uprave na Pravnom fakultetu J. J. Strossmayer u Osijeku. Živi i radi u Sisku. Fotografijom se intenzivno bavi od 2014. godine.
Fotografsko znanje stjecala je samostalno čitanjem knjiga o fotografiji i druge dostupne literature, gledanjem radova poznatih svjetskih i domaćih fotografa, kroz fotografske radionice i predavanja te povremena druženja s fotografima.
Iako se među njezinim radovima mogu naći fotografije svih žanrova, u svom fotografskom radu najviše je usredotočena na uličnu/dokumentarnu fotografiju.
Do sada je sudjelovala u više fotografskih projekata koji su rezultirali zajedničkim izložbama u Rijeci, Sisku, Splitu, Motovunu i Zagrebu.
Fotografije su joj objavljene na desetak naslovnica knjiga i časopisa vezanih za kulturu i umjetnost. Uspješno sudjeluje na domaćim i međunarodnim natječajima fotografije.
Članica je Fotokluba Rijeka i Fotokluba Zagreb.
Osvrt na radove
Fotografija je po definiciji zapis svjetlosti, ali je i autoričin pogled na jedan fragment određen kadrom. Kod Sadike se taj kadar često udvostručuje i utrostručuje što ju čini još intrigantnijom. Odabir, oštrina i planovi određuju kvalitetu snimljenog, a prikazi grada i pejzaža su u njenoj vizualnoj interpretaciji vjerno realistični ili kroz neobične rakurse gotovo apstraktno dočarani. Iako vjerodostojnost realnog nije upitna, osjećamo prolaznost trenutka uhvaćenog objektivom kojim izražava svoj stav i osoben doživljaj viđenog.
Pohvalno je što ne robuje tehničkom savršenstvu, već jednostavno prisvaja fotografirano i to vidim kao prednost u ograničenjima koja donosi amaterizam.
Ona hvata oglede svakodnevice kroz često neugledne i marginalne sadržaje koje svojim izborom uzdiže do dostojanstva. Fotografije donose nostalgiju zbog načina suzdržanog pogleda koji nikako ne znači manjak strasti, već naprotiv, pokazuju autoricu kao „lovca s kamerom“ pa ono što „je u jednom momentu potencijalno izmicalo percepciji i pogledu, kao i ono što je moglo zauvijek ostati u zasjedi i nevidljivo, sada odjekuje na sav glas i postaje vidljivim.“ (A. Trauber).
Po riječima S. Sontag, fotografija je društveni obred i obrana od tjeskobe, a na Sadikinu primjeru svjedočimo da je odraz njena stava, fotografskog nerva i osobne proživljenosti.
Recenzija: Ljiljana Lekanić – Kljaić
Željko Plašč
Željko Plašč (Zagreb, 1949.) srednju školu elektrotehničkog smjera završava u Zagrebu gdje stalno i živi. Već u višim razredima osnovne škole pokazuje interes za fotografiju, pa upisom u školske foto-sekcije osnovne i srednje škole uči teoriju i praksu crno-bijele fotografije: snimanje,razvijanje fotografskih filmova i crno-bijelih fotografija u tamnoj komori. Nakon prelaska s analogne na digitalnu fotografiju, intenzivira aktivnost fotografiranja. Odlaskom u mirovinu učlanjuje se u Fotoklub Zagreb i Fotoklub Rijeka. U tom razdoblju u Zagrebu održava tri samostalne izložbe, sudjeluje na više skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu gdje osvaja nekoliko nagrada.
Interes pokazuje prema crno-bijeloj fotografiji urbanih motiva gdje je čovjek u vremenu i prostoru točka interesa.
Željko Plašč – Čovjek u vremenu i prostoru
Čovjek u vremenu i prostoru! Homo ludens, čovjek koji se igra! Igra se fotoaparatom! Bilježi trenutke svoje zanesenosti i zaigranosti u bevremenosti umjetnička izričaja, otkrivajući u pregrštu motiva, svu raskoš postojanja!
Fotografije odabrane za ovu izložbu različitih su motiva, no nazivnik im je jednak, a to je težnja ka poimanju fotografije kao umjetnosti. U skladu s navedenim vidljivo je da autor poklanja pažnju doradi motiva, kadriranju i uklanjanje nepotrebnih elemenata. Sam odabir kadra otkriva određenu profinjenost i osjetilnost, karakterističnu za umjetničku dušu. Čekaju se motivi poput magične senjske bure i snijegom okovane rive. Svakome je ovakva fotografija odmah oku privlačna. Nasuprot dramatici klimatskih iznenađenja, u odabiru se mirnoćom krajolika ističe fotografija berbe soli u Ninu. Upravo nepogrešivo odabran kontrast crno-bijele fotografije, najbolji je izbor za prikaz ovoga motiva.
Svojom neodoljivošću plijene pogled fotografije predivnih dalmatinskih kala ili noćnih lutanja urbanim sredinama. Tu je i bressonovski dopadljiv motiv djevojke i psa, motiv s kojim se ne može pogriješiti.
Iako se može misliti da se kod ulične fotografije motivi u svom obilju sami nameću i da ih je lako pronaći, upravo pristup motivu otkriva pravoga umjetnika koji u fotografiju unosi svoje oduševljenje, emociju i nadahnuće viđenim, te kroz prizmu svoga doživljaja stvara uradak koji nikako ne može biti samo dokumentarna kopija stvarnosti. Prateći pomno već duže vrijeme opus Željka Plašča, dolazim do zaključka da je njegov rad daleko od masovne proizvodnje fotografija. Doživljavam ga kao pomnog i pažljivog promatrača, meditativna karaktera i usmjerenja. Polako i bez nametanja promatra sve oko sebe, te oblikuje svoj svijet mirno i promišljeno, a u tom novonastalom svijetu uživa i dijeli ga s drugima kroz izložbe i razna predstavljanja, te u tom svijetu, svijetu hrvatske fotografije, nalazi svoje značajno i upečatljivo mjesto. Vesna Špoljar, prof.
