Poštujem slabost, jer je pokažu samo iskreni ljudi
Gordana Igrec
„Ja sam gradsko dete, rođena u Zagrebu, jedna od prvih generacija koja je od treće godine života pohađala dječji vrtić Vedri dani u Šubićevoj. Od dvije i pol godine živjela sam sama sa svojom bakom Tanjom, koja me učila životnim vrijednostima, između ostalog čitati i pisati dvije godine prije škole, posvetila mi svoje vrijeme, i dala svu ljubav svijeta i sigurnost, iako je tada još radila“. Tako mi je k’o iz topa ispalila ilustratorica, prevoditeljica i novinarka Linda Domazet kada sam je zamolila za intervju za Male ženske razgovore za Akademiju Art. Kada pak mi je njezin suprug Nenad Pejušković na telefon rekao da znadu dnevno nahraniti 24 mačića odmah sam znala da sam u pojavi djevojčice kakva je Linda Domazet i u zrelim godinama našla dobru dušu vrijednu predstaviti je široj javnosti.
Što si po zanimanju?
Više od dvadeset godina radila sam u maloj izdavačkoj kući, gdje sam pisala, prevodila tekstove i sudjelovala u različitim novinskim izdanjima i časopisima.
Koliko imaš godina?
50 +, moram malo i tajiti. / smijeh
Koliko imaš djece?
Imam dva odrasla sina, Vedrana i Hrvoja, Vedran sa suprugom i kćerkicom živi i radi u Austriji, a Hrvoje u Zagrebu.
Odakle ljubav prema mačkama?
Bakin odgoj podrazumijevao je ljubav za životinje. Osim silnog interesa koji je u meni budila nabavkom enciklopedija i knjiga o svim životinjama na planetu, trudila se konkretnim primjerima ukazati na empatiju i prije svega – beskrajnu nježnost. Baka je voljela mace iz dvorišta koje su znale dovesti mačiće na prvi kat, pred stan kako bi ih baka pustila u stan i dala im kuhane iznutrice kupljene na tržnici jer prije nije bilo mačje hrane. U mladosti sam imala i kućnu macu, a kasnije i patuljastog zeca koji je živio 11 godina, što je doista duboka starost za tu vrstu. Briga o dvorišnim macama nastavila se i dalje u mom životu.
Što si na tom području sve napravila za mačke? Izdala si knjigu na FB, zar ne?
Slijedom događaja, a i okolnosti sve težeg života gradskih ničijih mačaka, pokušala sam olakšati život onih koji su se pojavili u dvorištu. Riječ je o centru grada i zgradama sa više stanara, pa nije bilo lako uvjeriti ih u prava samoživućih mačaka, pravo na sklonište i hranu… Moj najveći adut bila je higijena i čistoća te održavanje prostora čistim i urednim ali i pristojnost i prijateljstvo sa susjedima, bez obzira vole li mačke ili ne.
Gdje sada živiš?
Sada živim u Peroju, malom naselju pored Fažane. Zimi ima vrlo malo stanovnika, vlada apsolutna tišina i mir, što mi je kad je riječ o pisanju i slikanju, najkreativnije razdoblje u godini.
Zašto ste iselili iz Zagreba?
Iz Zagreba smo odselili nakon spoznaje kako naš rodni grad nije ono što je bio, kako s našeg prozora vidimo sve manje sunca i mjeseca te potresa koji je kod mene izazvao priličnu psihološku traumu…
Kako je živjeti u malom mjestu?
I lijepo i teško.
Kako provodiš slobodno vrijeme?
Najiskrenije, nemam ga. Osim što se brinem za mace, slikam i pišem, uređujem vrt, sadim…, a naravno, tu su i obaveze oko kuće koje dijelim sa suprugom. Ipak, ovdje je more, te je neusporedivo ljepše nego u Zagrebu. Istra je prekrasna, zelena i plava cijele godine.
Što voliš čitati i kakve filmove voliš gledati i koju glazbu slušati?
Volim science fiction, posebno Dan Simmonsa, djela Joan D. Vinge ali i druge žanrove. Najdraža knjiga mi je Vodoriga od Andrew Davidsona. Trenutačno čitam knjigu Roberta Perišića, Brod za Issu. Omiljeni film: John Wick i I Origin, kao i mnogi drugi filmovi. Glazba koju slušam je vezana za osamdesete, u prvom redu Depeche Mode, iako volim i Chris Reau, Cohena, Nick Cavea, pa i techno, house i rave /Goa izdanja/ koji se često ori s našeg dvorišta, dok mačke meditiraju ispred svojih nastambi. / smijeh
Što ti najviše nedostaje iz Zagreba?
Automatski odgovor bio bi „ništa“ ali realno, nedostaje mi Zagreb mojeg djetinjstva i mladosti, ali kako rekoh, više ga nema. Vjerujem kako su moji voljeni, a kojih više nema uvijek uz mene. Prijatelji nas posjećuju cijele godine i njihova podrška u svakom smislu jako puno nam znači.
Godi li ti priroda u kojoj ste sagradili kuću i blizina mora?
Ljudi koji su rođeni na selu, a koji smatraju grad premijom ni ne znaju koliko su sretni što su rođeni tamo odakle su otišli. Život u gradu na žalost, uništava povezanost sa prirodom i životinjama, iako i ovdje vodim bitke sa primitivnim ljudima koji bi mačke odstrijelili ili trovali, i koji uopće ne shvaćaju smisao sterilizacije.
Također, osjećaj kako smo mali pod zvijezdama, kako smo nemoćni pred snažnim vjetrom, kako smo sićušni pod pljuskom, kako smo minijaturni pred morem, kako smo nježni pred moćnom prirodom osjeti se samo kad odeš iz grada. Osjetila sam ga i ja, rođena Zagrepčanka, reklo bi se „prava purgerica“.
Tek kad odeš u nepoznato, potpuno zaroniš u svoju dušu.
Tada kad nema ulica i zidova koji te štite i nude lažan osjećaj sigurnosti. Sigurnost je u miru i spokoju, ne u betonu. Zbog toga smo sagradili malu kuću, kako bi sačuvali što više trave i kako ne bi posjekli niti jedno stablo masline, niti jedan grm. Osim toga, priroda te svakodnevno podsjeća kako je život samo tren.
Profesionalni planovi za budućnost?
Svi moji profesionalni planovi vezani su za slikanje i pisanje. Teško je govoriti o budućnosti u mojoj dobi, barem u nekom smislu akcije. Ali slikanje i pisanje su moja ljubav, moj pladanj na kojem iznosim svoje nade, svoju sreću, svoju tugu i svoja razočaranja, spojena sa proučavanjem mačje hijerarhije, psihe i općenito, njihovog života. Nadam se da će moje tri napisane knjige kad-tad postati tiskana izdanja.
Do kojih vrijednosti držiš u životu?
Poštujem slabost, jer je pokažu samo iskreni ljudi. Poštujem zakon i smatram da bi Zakon o pravima životinja trebao biti jasniji, barem što se samoživućih mačaka tiče. Poštujem empatiju, ona je osnova svega, a većini ljudi nedostaje. Živimo u vladavini ega, poslovnog uspjeha, nabildanih karijera, ali… što je u duši, što je unutra, u nama? Svakodnevno se susrećem s ljudima koji odlaze u crkvu i sebe smatraju moralnim vertikalama, a prema životinjama, posebno mačkama su iznimno okrutni, s egoistima i ljudima punim samohvale, a vrlo su primitivni i neuki, s ljudima koji se petljaju u sve, a skrivaju svoje osobne kosture u ormarima, s ljudima koji prekrivaju travu betonom i čupaju stabla kako bi zaboravili blato iz kojega su stigli.
Ne vjerujem da novac kvari ljude – novac razotkriva ljude. Razotkriva koliko je tko spreman žrtvovati vlastitog mira u duši i slobode, da bi ga gomilao. Razotkriva koliko je tko kreativan ili prazan. Razotkriva unutrašnjost. Na sreću, meni novac ne treba da bih pisala ili slikala i tako izložila svoju u rečenicama ili bojama. Moja omiljena izreka je: Oni koji su orijentirani na dobivanje obično ne dobivaju sreću; sreću dobivaju oni koji daju, jednostavno drugome dajete dio sebe – čin koji je posljedica pažnje, zamisao koja pomaže, riječ zahvalnosti, pomoć u poteškoćama, osjećaj razumijevanja, prijedlog u pravi čas. Uzimate nešto iz svog uma, uljepšano dobrotom iz vašeg srca i to postavljate u sugovornikov um i srce. / Charles H. Burr