MILJENKA KOŠTRO
MIRISI DITINJSTVA
Davno je bilo
U sićanje se skrilo
Mater bi rano ustala
Kravu pomuzla
Mliko varila
Unda bi dicu zvala
Ustajte, triba janjce pustit
Ustali bi, trljali oči
Ladnom vodom iz lavora
Umij obraze
I oči progledaju
Unda se priporuči u Božje ruke
Za marendu, zna se
U vrilu vareniku udrobi
Kruva ispod sača
Liti, kad zvizdan zapeče
Dica bi se ispod murve okupljala
Gospe mila, slatke li su bile
I dica vesela i zdrava bila
Za kupovne igračke nije se znalo
Kamenom i drvetom se igralo
U zemlji i pržini prpalo
Ritko bi neko
Dici loptu kupijo
Dica cilog sela njom bi se igrala
I svakoj minuti života veselit se znala
I sada mi zamirišu mirisi ditinjstva moga
Kada sa Čvrsnice, Zavelima i Radovnja
Zapušu olujne bure
Lome grane, bacaju lišće
Ali uspomene ne odguraju
I kada ladnoća stišće
Vrimena se minjaju, iscure
Svagdi po svitu smo razasuti
Kazali bi stariji
Čudni su Gospodnji puti
U oku mi se iskra nade skrila
U dvorištu šutnja zagospodarila
Slana suza lice mi orosila
TAMO SAM SVOJA
Tamo sam svoja
Gdje se s pjesmom budim
I molitvom počinjem dan
Ono sam što jesam
Slobodna od nepotrebnih prosudbi
Doma sam gdje su moji najmiliji
Gdje sam bezuvjetno poštovana i voljena
Tamo sam svoja
Tamo me ljubav napaja i hrani
Tamo sam prkosna i ponosna
Blaga, osjećajna, mudra i snažna
I nosim sjaj u očima, osmijeh na usnama
Tamo sam majka, žena, susjeda, sestra…
Šumim iz tihe prošlosti
Snivam pod trepavicom budućnosti
Zagledana u daljinu, u širinu
Predajem se povjetarcu
Neka me kao travke
Ili klasje lagano ljuljuška
Tu spustit ću glavu na svom kamenu
I svom grumenu zemlje, u krilo njezino
Pokrivena mirom
Usnut ću vječni san
Taj dan
KUĆO STARA POD SJENKAMA ORAHOVIH GRANA
Kućo stara
Pod sjenkama orahovih grana
Na odrini, slast u grozdu neobrana
Sve je tiho, sve je isto kao prije
Samo, bez ljudske ruke život mrije
Nema majke s maramom na glavi
Da otvori vrata, osmijehom pozdravi
Blagim pogledom prikrije brige
Još čujem njezino: Dico, u ruke knjige
Ta tvoja šutnja i samoća, o kućo stara
Dahom prošlosti okućnica progovara
Dozivaš me šutnjom uspomena
Dok krvotokom izmiču užurbana vremena
Samo Bog zna koliko sam puta
Prekoračila preko tvoga praga
Vraćala se s osmijehom, ili ljuta
Znaj, još si mi u srcu, draga
Ti, uzletište mojih nadanja i snova
U mojim sjećanjima uvijek si lijepa i nova
Trebam poći, noć se spušta iznad moje glave
Zahvatim i napijem se iz čatrnje hladne vode
Vedro nebo, zvijezde blješte, život slave
Sve je pusto, ničeg nema – ima duše i slobode
I ovaj put, duša osta, a tijelo mi niz ulicu ode
Primaklo se gluvo doba, stara kuća u tišini jeca
Dvorište odavno pusto, ne vraćaju se djeca
O Bože, moćni su prsti tvoji
Daj nova jutra i život u boji
ZAVIČAJ
Srce nije od kamena
Ali
Srce voli kamen sivi
Tamo me vuče, tamo živi
Gdje su me mati i baka učile
Anđeo Gospodnji i Anđele čuvaru
Gdje su dunje žute mirisale na ormaru
Gdje mi je piljak stopalo žuljao
Gdje uz kamen miriše ljekovito bilje
Doziva pčele i priča priču staru
Cvijeta puna rosna trava
A bura je pročešljava
Tamo moje srce slatko sniva
Sretno biva
Tamo ponos uspravan ko jablan
Pleten čvrstim nitima vjere i nade
Stoljetni kamen na suncu se sjaji
I njeguju se stari običaji
Glas djetinjstva mene zove:
Još u zavežljaju čuvam snove
Srce mene tamo vuče
Gdje sam prvi korak učinila
Gdje sam obiteljsko gnijezdo svila
Gdje sam svoju djecu rodila i gojila
Tu je moj raj, tu je moj ZAVIČAJ
I njegov topli zagrljaj
Iz njegovih njedara, sve više,
Moje djetinjstvo miriše
Tu kamen s lozom, raštikom
Ružmarinom, mesliđanom i dračom diše
I novu stranicu povijesti piše
