Razgovor s Anom Guberinom u povodu izložbe Metamorfoze

Izložba Metamorfoze Ane Guberine

Miroslav Pelikan

Slikarica Ana Guberina suvremena je hrvatska likovna umjetnica, autorica impresivnog opusa, uspješna izlagačica na mnogim samostalnim izložbama, jedanaestog svibnja ove godine, predstavlja se s novom samostalnom izložbom Metamorfoze, u organizaciji Muzeja Prigorja, djela su izložena u Udruzi Zelene i plave Sesvete, Kelekova 2, Sesvete

U središtu Vašega zanimanja je Kristovo uskrsnuće?

Uskrsnuće je ujedno povijesni i natpovijesni događaj, temeljni događaj naše vjere. Apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima kaže: „Ako, pak, Krist nije uskrsnuo uzalud je, doista, propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša“ (1 Kor 15,14). Isusovo uskrsnuće na posve osobit način potvrđujemo kada kažemo „Isus Krist“ jer u ovim je dvjema riječima sržno sadržana najvažnija istina kršćanske vjere, makar je izrečena implicitno. Naime, kada reknemo „Isus Krist“, ispovjedili smo i potvrdili ovu istinu: Isus je Krist! Povijesni, zemaljski, preduskrsni Isus iz Nazareta i natpovijesni, nebeski i kozmički, poslijeuskrsni Krist, Svevladar svemira i Kralj vjekova – jedna su te ista osoba, i to stvarna! Dakle, uskrsnuće je konstitutivno za Isusov naslov Krist, za prijelaz iz biološkog i smrtnog života u život vječni.

Vaš ciklus Metamorfoze govori o preobrazbi ljudske materije u božanski duh.

Ne smatram da je posrijedi preobrazba materije u božanski duh jer bi to bio svojevrsni panteizam – koji poistovjećuje Boga s materijalnim svijetom – a to je krivovjerje. Božanski ili Božji duh ne čine čovjeka božanstvom, nego božanski duh može čovjeka zamilovati i obaviti; na zemlji ga nadahnuti, inspirirati, a u onostranosti, podariti mu život vječni. Odgovorom na prethodno pitanje istaknula sam da je uskrsnuće osobita i jedincata metamorfoza, nastala u međudjelovanju neba i zemlje. Biološki i materijalni život prelazi u vječni duhovni život, prirodno postaje natprirodno, naravno se preobražava u nadnaravno. Opet se pozivam na riječi svetoga Pavla: „Tako i uskrsnuće mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi; sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno“ (1 Kor 15,42-44). Posrijedi je najveća pretvorba u vlastitu suprotnost, radikalna pretvorba u kojoj Bog čovjeku daruje nova svojstva u metamorfozi uskrsnuća, gdje uskrsnuće nošeno krilima božanskoga duha nadilazi sve metamorfoze.

 Posebno mjesto zauzima spoznaja o kristocentričnosti svemira.

Na moju kršćansku vjeru, a time i na moje sakralno slikarstvo, snažno je utjecao, i još uvijek utječe, isusovački mislilac i prirodoslovac Pierre Teilhard de Chardin. Njegova „točka Omega“, kako ju naziva, jest punina univerzalnoga kozmičkoga Krista, gdje će „biti Bog sve u svemu“ (1 Kor 15,28). Jedino Bogočovjek Isus Krist – Sin Božji i Spasitelj ljudi – može autentično premostiti beskrajni ponor između smrtnoga čovjeka i vječnoga Boga. Trebamo uvidjeti da Krist Isus nije posrednik između Boga i ljudi onako kako su to bili starozavjetni proroci Božji – nego je Isus sredina, središte svemira, svevladar, Pantokrator. Sin Božji i sâm Bog. Kršćanska antropologija ne može se odvojiti od kristologije, a kristologija svoje ispunjenje postiže u soteriologiji: Bogočovjek Isus Krist spašava i otkupljuje čovjeka, izbavlja ga od smrti. Kršćanska antropologija i kozmologija dohvaćaju se otkupljenoga čovjeka nigdje drugdje nego u kristocentričnome svemiru.

U ovom opusu sučeljuju se figuracija i apstrakcija, kolori i duboka crnila.

U slikarstvu nastojim međusobno prožeti i u višu sintezu preobraziti duhovno i tjelesno, nebesko i zemaljsko, apstraktno i figuralno, iskazivačko i prikazivačko, inteligibilno i senzibilno, univerzalno i personalističko, simboličko i vitalističko, transcendentno i kontingentno, vječno i prolazno… U takvome sprezanju antinomija svoje mjesto i svrhu nalazi i kontrastiranje živih boja i duboka crnila, kromatskoga i akromatskoga. Crna boja simbolizira plodnu zemlju u kojoj sjeme umire da bi donijelo obilat rod, kako kaže evanđelist Ivan u 12. poglavlju svojega Evanđelja. Crne je boje i zemlja u kojoj počivaju mrtvi čekajući uskrsnuće, koje će biti u blještavilu nepojmljivo živoga spektra nadnaravnih boja.

Ipak najvažnija je ravnoteža formi usklađenost boja.

Sve kontraste koje sam spomenula nastojim harmonizirati u jedinstvu suprotnosti, kao što je to govorio starogrčki filozof Heraklit iz Efeza. U jednome je fragmentu napisao: „Protivnosti se udružuju i iz raznih tonova nastaje najljepša harmonija, i sve biva borbom“ (fr. 8). Potrebno je pripomenuti da je Heraklitovo učenje o logosu (malim početnim slovom), uvelike utjecalo na evanđelista Ivana, koji Logos piše velikim početnim slovom i Logos je u Evanđelju po Ivanu vječna i preegzistentana Riječ Božja: Isus Krist.

Ističe se krug.

Krug je zapravo proširena točka, razvijanje središnje točke u svim smjerovima. Sve točke na kružnici jednako su udaljene od središta, pri čemu je svaka točka na kružnici, na obodu kruga, ujedno prva i posljednja, početna i završna. Krug simbolizira savršenstvo, time i nebeske cikluse, a ja u središtu svega vidim i doživljavam Isusa Krista. Svemir je, kao što sam već rekla, kristocentričan. Aureole oko glave Krista, Marije i svetaca jesu zlatni krugovi (premda su aureole gdjekad poprimale i elipsoidne i bademaste oblike, i to su zapravo izduženi krugovi, geometrijski likovi s dominantnom zaobljenošću).

Koliko ta stalna mijena oblikuje i današnjeg, suvremenog čovjeka?

Stalna mijena oblikuje čovjeka svih vremena, ne samo suvremenoga čovjeka. Danas su te mijene znatno brže nego nekada, promjene u svijetu su dinamičnije. Ali princip je oduvijek jednak. Kada naš pjesnik Petar Preradović u pjesmi Mujezin kaže „Sunce žarko sjeda / I skoro će sjest; / Stalna na tom svijetu / Samo mijena jest!“, očit je utjecaj filozofa Heraklita, koji je govorio da čovjek ne može dva puta ući u istu rijeku, jer kad ponovno ulazi, ni on ni rijeka nisu više isti. „Sve teče“, riječi su koje se pripisuju Heraklitu. A o Suncu koje u stihovima spominje Preradović, napisao je Heraklit prije dva i pol tisućljeća ovaj fragment: „Sunce nije samo svako dan novo, nego je uvijek i neprestano novo“ (fr. 6).