Nina Martić nudi posljedice promišljenog rituala. Matrica zapravo više nije bitna. Mutacija postaje original
Eugen Borkovsky
Nina Martić: BIOMORFI
Nina Martić predstavlja seriju objekata u prostoru. Tu su predmeti koje možemo zagledati sa svih strana te poneki reljef koji, iako prislonjen uza zid, iskazuje transparentnost i zauzimanje prostora. Autorica predmetima daje imena koja određuju doživljaj: nazivi svojevrsnih uzoraka, motiva, prirodnih podvodnih tvorevina (Vagilni bentos˙1). Ovo nas dovodi na područje biomorfne umjetnosti koja se oslanjanja na oblike iz prirode. Ovaj način vizualizacija, nazivan i organskom apstrakcijom, ne polazi iz neke škole ili pokreta, ali postaje karakteristika radova niza umjetnika XIX. i XX. stoljeća. Tako su Kandinski i Brancusi, uz umjetnike secesije, bili među prvima koji nagovješćuju biomorfno. Nešto kasnije u svojim radovima ideju koristi niz autora kao npr. H. Arp, J. Miro, B. Hepworth i H. Moore. Umjetnička djela koja nisu konstruirana ili građena racionalno, već podražavaju zatečeno u prirodi, javljaju se u periodu kada nauka biva potisnuta naturom kao osnovnom inspiracijom. Time ideja oslonjena na organske principe iznjedruje termin „biomorfno“.
Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana predstavlja
petak / venerdi, 28. IV. 2023. u 19.00 h
Nina Martić
BIOMORFI
samostalna izložba / mostra personale
Kustos: Eugen Borkovsky
otvorenje / apertura: petak / venerdi, 28. IV. 2023. u 19.00 h
Odmah je primjetno da se umjetnica bavila očevidom raznorodnih modela, a provokativna razigranost oblikovnih pristupa postaje kvaliteta cijele kolekcije. Serija je u postavu povremeno zaustavljana drugačijim formatom, ali to se nudi kao svojevrsna korektura doživljaja, odah unutar okruženja upečatljivim nizom. Nameće se pitanje recepcije likovnog djela. Ove radove u ovom sastavu, na ovaj način, možemo doživjeti jedino u galerijskom prostoru. Tu je smisao ovog projekta potpuno iznjedren, ali to nosi novu konotaciju. Autorica ovime problematizira niz, a ujedno zbirku, galeriju ili muzej. Kako piše Boris Groys: „Zbirka kao umjetnički oblik“. Smisleno usuglašavanje ove kolekcije određuje postav. Drugačije rečeno: niz radova predstavlja se sklapanjem privremene cjeline.
Ambijentalnu instalaciju možemo promatrati kao trodimenzionalnu grafiku. Kompozicijski zahtjevni oblici svojim (mogućim) kretanjem iskazuju fraktalno postojanje/gibanje. Ono se događa unutar svakog rada. Zapažamo ga i na sjenama objekata. U detaljima, nepravilno opetovanje modeliranja, preplitanja niti, formira modificirano ponavljanje motiva. Naglašeni ritam savijenih očica gradivnih detalja predmeta ovime se multiplicira. Ovdje je, unatoč bogatstvu izvedbe razigranim linijskim modalitetima, prisutan postminimalizam, koji s jedne strane miče minimalističke ideje naglašavajući materijalnost, a radove određuje iskazom doživljaja. Pred nama je neskriveni umjetnički proces koji plasira impresiju u konačnom rezultatu, posebno zbog česte monokromnosti i/ili prisutnosti kombinacije tek dvije ili nekoliko snažnije koloriranih segmenata. Objekti kao da, uz oslonac na prirodno, vizualiziraju unutrašnje stanje autorice, pomaknuto improvizacijama oblikovanja ka rubu eksperimenta.
Uklapajući rezultate uobličavanja u recentno vrijeme, autorica dodiruje nekoliko ideja. Prije svega, tu su ekološke konotacije, iako nismo sasvim sigurni je li neka ekološka pojava rezultat ljudskog djelovanja ili prirodnih, cikličkih tokova Plavog planeta unutar kozmoloških događanja. Posebno je važno promišljati jer svjedočimo neuvjerljivim agendama koje nam potpaljuju strahove i nesigurnost. No, uvijek je dobro propitivati naš utjecaj na klimu i stanje atmosfere, kopna i voda ovog nam jedinog planeta.
Nina Martić nudi posljedice promišljenog rituala. Matrica zapravo više nije bitna. Mutacija postaje original. Provokacija suradnje s podvodnim bićima, plasirana kao završeno djelo, atribuira činjenicu promjene. Ponuda je pred nama: poezija potrošenog svijeta ponuđena je za meditaciju. Umjesto lotosa ponuđene su siluete bentosa. Ponuđeno nam je stanje zapostavljenog, stanje nametnutih promjena, koje podsjeća na stanje nas samih u recentnom vremenu. Umjetnica pušta da se dogode oblici pod patronatom ručnog procesa zaplitanja niti. Suvremena kreativnost preoblikuje svijet prema ideji autora koji se usudi kreirati. Sredstva i načini prepušteni su na volju tvorcu koji više nije Bog, već je jedan od nas. Relativizacija okoline postaje sastavnica percepcije. Uz edukaciju i spoznaju o stalnom tijeku i mijeni svega oko nas i u nama samima prestajemo biti podložni uobičajenom. Postajemo neposlušni istraživači, kreatori. Prostor galerije služi kao prostor za suočavanje. Možemo ovaj projekt doživjeti i kao problematizaciju socijalne situacije s kojom autorica, ali ni mi nismo zadovoljni. Možemo se sjetiti zabrana putovanja, komunikacije, disanja bez smiješnih oznaka na licu koje nas guše. Sloboda nam je ugrožena nametnutim ambalažiranjem: dom, škola, auto, televizor, da bismo završili također u kutiji – mrtvačkom kovčegu. Ova bića imaju genetski kod raznolikosti. Ona ne slute da je za nas, ljude, bića višeg reda, smještanje u kutije, ladice, foldere uobičajeni način dresure, osiguravanja reda.
Slične likovne činjenice pojavljuju se na svim radovima. Zbunjenost promatraču uzrokuje spoj gestualnosti, kolora i materijala. Radovi imaju i dekorativne karakteristike, no njih nadjačava postignuta mistična atmosfera. Pored toga, neuobičajeni oblici ne daju definiran odaziv motiva pa dešifriranje moramo potražiti unutar osobnog dojma. Na svim radovima prisutan je energetski naboj, naglo zaustavljeni ritam. Naglašen ritam iskazan je suradnjom s prostorom. Statičnost kompozicija razbijena je mogućnošću pokretanja. Objekti ovog niza, unose ideju o mijeni. Naša, zapadna, bahata civilizacija oduvijek je imala olak pristup odnosu pasivno-aktivno, shvaćajući ritam i kontinuiranu mijenu kao višak stvarnosti, umjesto kao djelatan princip. Komentar tog stanja u premisi je ovog likovnog projekta. Svijet nije nepromjenjiva i sigurna situacija. Svijet je niz stalnih promjena u nama i oko nas. Sjetimo se iluzije slapa. Hoće li se promatrač osloniti na dogmu ili će prihvatiti spoznaju o kvantima i na univerzalnom nivou odbaciti Newtonove zakone, ostavljamo njemu. Mi smo sretni da kreativni čin jedne autorice snažno progovara o univerzumu na najjednostavniji mogući način: obrađujući neznatne detalje materijalnog, ali naturalnog svijeta.
Konvencionalnu interakciju umjetnika i promatrača, izložbu, Nina koristi za ispovijed, a ujedno i za sučeljavanje. Ona pred promatrača postavlja zadatke. Većina će tražiti oblike i bit će zadovoljena u količini ovisnoj o individualnoj maštovitosti. Umjetnica nas izaziva oblicima, a podastire samo aluzije. Ona ukazuje na postojanje stvari u drugom obliku, u obliku osjećaja. Zaokupljenost materijalističkom svakodnevicom remeti nam prepoznavanje tijeka. Vrijeme moranja utječe na stanje i spoznaju. A što je spoznaja? Viđenje/sjećanje umnoženo doživljajem. U anarhiji materijalnog, doživljenom se na silu odbraja konvencija. Rezultat je nemir. Treba li ostati u zadanom ili srušiti barijere urbanih konvencija?
Na radovima prepoznajemo oblikovni repertoar sveden na mutiranje oblika. U plasmanu je odbačena hijerarhija između podova i zidova pa cijeli postav postaje jedan rad. Autorica bjelinu prostora, koji je u pravilu neovisan i izdvojen od vanjskih faktora, provocira idejom nature. Ona provjerava definiranost prostora uvodeći jedan u drugi. Prirodu simbolično uvodi u galeriju. Galerija je realna, priroda postaje irealna. Ili obrnuto? U ovom slučaju, galerija biva najnoviji dom reminiscencija na bića sa morskog dna.
Nina Martić vjerojatno nije ovako radikalno promišljala gradeći ove radove. Ciklus joj se događa iz pozicije osobnog stanja u vremenu i lokaciji. Promatrajući radove u konglomeratu opetovanja postupka, uviđamo da su pred nama rezultati istog obreda. Euritmijskim ritualom, ponavljanja ideje oblika, umjetnica postiže osobno pročišćenje koje nudi i promatraču. Kroz vizualnu euritmiju razvijaju se sposobnosti percepcije suptilnih fenomena međuodnosa bića i energija. Iako bezvučan, ovaj niz inicira pomicanje pipaka, segmenata nježnih entiteta. Autorica ih nudi nama na doživljaj. Tako ovu zbirku možemo doživjeti kao zanimljiv hommage prirodi čiji ritam i sklad ozbiljno narušavaju postupci ljudskog roda. Određeno razočaranje civilizacijom izgovoreno je likovnim jezikom. Uviđamo da ponuđena forma nije oblik, već simbol koji podsjeća na osobnu izoliranost. Autorica naizmjence prelazi granice istraživanja individualne percepcije problema i općenite fenomenologije slobode. Ovdje priča zapravo započinje i završava.
-Konformacija je pojam koji označava prostorni oblik u bilo kojem trenutku. Svakoj konformaciji pripada određena vrijednost potencijalne energije
-˙1 Vagilni bentos (pokretne Bentos, benton – naziv za biljne i životinjske organizme koji žive na dnu mora ili slatke vode. Biljni organizmi – jednostanične i višestanične alge. Životinjski organizmi – spužve, koralji, školjke i/ili pokretni – kolutićavci, člankonošci, planktoni, itd.
Biografija autorica:
Nina Martić je umjetnica i dizajnerica rođena 1989. godine u Zagrebu. Nakon završene Klasične gimnazije diplomirala je na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Njezina je praksa formirana iskustvom performera u ZKM-u, a bazira se na pokretu i improvizaciji. Izlagala je na mnogim likovnim izložbama u Hrvatskoj te nastupala na festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i radi u Zagrebu.
