Željko Koprolčec, fotograf
Uz posao svojeg studija za reklamnu fotografiju, kontinuirano stvaram fotografske cikluse, takvi koncepti iziskuju promišljanje i nastaju postepeno, tijekom duljeg vremenskog razdoblja. Neprestano povezujem stare interese i nove koncepcije
Miroslav Pelikan
Fotograf Željko Koprolčec, suvremeni je hrvatski umjetnik, autor je impresivnog osebujnog opusa i zapaženog djelovanja u više od pedeset godina svojeg bavljenja fotografijom
Što je novo u atelijeru?
Najnovija je suradnja sa slikarom Duškom Šiblom koji je svojom slikarskom manirom intervenirao na moje aktove, a u tijeku je naša izložba “Opasno crvena“ koja je postavljena na otvorenom prostoru ispred ŠPUD-a na Kazališnom trgu u Zagrebu.
Inače uz posao svojeg studija za reklamnu fotografiju, kontinuirano stvaram fotografske cikluse, takvi koncepti iziskuju promišljanje i nastaju postepeno, tijekom duljeg vremenskog razdoblja. Neprestano povezujem stare interese i nove koncepcije.
Koji su to interesi koncepcije?
Ciklusi se neprestano nadopunjuju, zovem ih interno “slobodne forme”, a one su iz domene retro fotografija, koju stvaram već tridesetak godina, zatim portretne fotografija i akt/arta. Samo nastajanje pojedinih novih serija fotografija podržano je i video produkcijom mojeg prijatelja, filmskog snimatelja Borisa Krstinića, koji paralelno producira i objavljuje uratke s pojedinih snimanja. Pruža tako uvid u moj studio i rad koji pobuđuje značajan interes što me također veseli.
Dojma sam, da ste najpoznatiji po svojim akt fotografijama.
Moje posljednje dvije izložbe posvećene su aktu, kojim se bavim od svojih fotografskih početaka, kao i modnom te portretnom fotografijom koja mi je također bliska. Osim što snimam za potrebe različitih kampanja, radim foto portrete umjetnicima, glumcima, pjevačima, još za Jugoton napravio sam u suradnji s dizajnerom Mirkom Ilićem sedamdeset LP-a. Aktualan je također moj ciklus nazvan “Mali Hollywood” gdje u suradnji sa svojim dugogodišnjim suradnikom make up artistom Dinom Baksom nastaju fotografije na tragu ikoničnih fotografija holivudskih zvijezda. Ta me tema dugo vremena okupira i našu legendarnu pjevačicu Josipu Lisac snimio sam kao Gretu Garbo.
Što je specifično za Vaš akt?
Unaprijed vizualiziram fotografiju koju želim ostvariti, moj akt je u potpunosti impostiran, nema slučajnosti. Fotografiram pazeći na kompoziciju kadra i isključujem pokret modela kako ne bi narušio moj likovni koncept tijela kako ga želim u aktu prikazati. Važna mi je estetika i ženstvenost model te prikaz lica koje je ogledalo duše I transferira emociju. Pozadine su mi neutralne i nikada ne odvlače pažnju s modela, a kako je fotografska snimka ustvari svjetlopis,što je staro ime za fotografiju, svjetlu poklanjam izuzetnu pažnju. Drago mi je kada čujem od kolega da imam prepoznatljivi fotografski rukopis.
Kakva je danas pozicija fotografije?
Zavisi o upotrebi fotografije u privatnoj ili javnoj sferi, istaknuo bih da kod nas fotografija još uvijek nema status kao vani, već zbog same činjenice da nemamo običaj kupovati ili poklanjati fotografije. Zatim već neko vrijeme kod nas favorizirana je moderna umjetnost, koja se široko shvaća, pa počesto provlače se stvari koje nisu nimalo umjetničke. Vrednuju se isto tako radovi i promoviraju autori koji to zapravo ne zaslužuju, ali su dio zatvorenog rođačkog ili prijateljskog kruga. Izostaje također relevantna i neovisna fotografska kritika . Nadam se da će talentirani fotografi koje imamo s kvalitetnim fotografskim radovima zauzeti više mjesta priznanjem koje im pripada . Imam veliku sreću što sam egzistencijalno neovisan i mogu stvarati neopterećeno.
