Skip to content

Luisa Ritoša: ZABORAVLJENE

Izložena djela na zidovima nastala su tehnikom kolaža. Autorica usmjeruje pažnju na tiskane medije, dokumente, povijesne fotografije, čak i nađena pisma iz kojih ili kojima formira plohe radova

Eugen Borkovsky

Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana
subota/sabato, 1. IV. 2023. u 19.00 h

Luisa Ritoša
ZABORAVLJENE
samostalna izložba / mostra personale

Kustos: Eugen Borkovsky

Luisa Ritoša Zaboravljene
Luisa Ritoša predstavlja recentnu kolekciju likovnih ostvarenja. Odmah primjećujemo da su u pitanju žene i maštovitim vizualizacijama obilježeno propitivanje njihove pozicije u društvu. Jer, tijekom povijesti žene su većinom smatrane intelektualno, moralno i duševno slabijima od muškaraca, zbog čega ih se zadržavalo u privatnom području života te isključivalo iz javnoga uskraćivanjem političkih i društvenih prava (glasovanje, obrazovanje, ekonomska neovisnost, tjelesna autonomija i dr.). Najranijom zagovornicom prava žena spominje se Christine de Pisan, čija su djela, objavljena 1405. (Knjiga o gradu žena, Knjiga o tri vrline…). Iako su određena predfeministička nastojanja zabilježena već od antičkih vremena, tek su se u XIX. stoljeću javila ozbiljna aktivistička kretanja kojima je cilj društvena, socijalna, politička i ekonomska ravnopravnost spolova, odnosno izjednačavanje prava žena s pravima muškaraca.
Sva izložena djela na zidovima nastala su tehnikom kolaža. Autorica usmjeruje pažnju na tiskane medije, dokumente, povijesne fotografije, čak i nađena pisma iz kojih ili kojima formira plohe radova. Unatoč kombinacijama elemenata na proporcionalno neujednačen način, radovi djeluju kompozicijski stabilni kao cjeline. Dok su jedni bogati kolorom, drugi su crno-bijeli, pa se doimaju poput grafika. Na nekima zapažamo narativne asocijacije kombinacijama prepoznatljivih elemenata. Oni čine cjeline primaknute rubovima nadrealizma. Svaki elemenat je važan pa radovi zahtijevaju pažljivo promatranje i iščitavanje. Mnogi detalji imaju simbolička značenja. Iako je projekt jako seriozan po premisi, ponegdje nalazimo čak i humorne vizualizacije.
Luisa Ritoša u kompozicije uklapa i arhaične i suvremene detalje. Tako uz mobitel ili TV-aparat nalazimo povijesne scene žena borkinja od prije osamdesetak godina. Čini se da možemo iščitati poruku projekta kako su te žene izborile prava na slobodu koju smo neko vrijeme imali, a koja se danas opet nasilno sužava. I ne samo na područjima statusa žena, rigidnost se očitava kroz dirigirane medijske objave, zabrane pod neuvjerljivim obrazloženjima, smanjivanje opsega zdravstvenog osiguranja, produživanje trajanja radnog vijeka, mizerne mirovine i sl.
Ovu izložbu možemo uvjetno, tehnološki, ali i značenjski, podijeliti na više fragmenata. U jednoj kolekciji su prisutni radovi koji tematiziraju vrijeme pobjede nad nacizmom sredinom XX. stoljeća. Umjetnica koristi vizualne materijale koji zahvaćaju nekoliko verzija pokreta otpora. Tu su anarhistkinje, revolucionarke u Španjolskoj te partizanska borba protiv fašizma. Za tu pobjedu znamo da su na našem teritoriju, ali i šire, zaslužni partizani i partizanke, uz muškarce aktivne su bile djevojke i žene. Nakon pobjede slobodnih nazora, oslobođenja, mislili smo da se čovječanstvo riješilo fašizma svih vrsta i, uz to, da se riješilo pitanje mizoginije, negativnog tretmana ženskog roda. No, pokazalo se da civilizacija nije riješila niti pitanje mirnog suživota svih stanovnika Plavog planeta, a niti pitanje odnosa prema ženama. Jača nacionalizam, u rodoslovlja se uvlače ptice rode, svaka erotska drugačijost se prezire javno ili perfidnom izolacijom. Religije propagiraju rigidnu čistoću, a u praksi se pokazuje da se sve može, ali da nitko ne vidi. Unutar četiri zida stana, hotela, sakristije sve se može, ali bez svjedoka i javnog obznanjivanja.

U okviru ove prezentacije, Luisa Ritoša oblikuje i video-rad koji naziva „Sama na plaži“. Radi se o osobnom propitivanju suvremenim medijem, s upozorenjem na pomanjkanje ženskih uzora u školstvu i u realnom vremenu. Ovdje se nižu kadrovi osoba – umjetničine pretkinje, izvedba likovnih radova, životinje, panorame prirode… Zvuk je temeljen na naturalnim zvukovima i naraciji autorice. Ona izgovara, citira tekstove šest njoj omiljenih književnica. Tijekom trajanja videa, ciljano, ali na odmjeren, suptilan način, poput akvareliranja, miješaju se slika i zvuk. Oba medija su znakovita i podupiru se, nadograđuju, čineći smislenu cjelinu.
Na video-rad vežu se Luisini portretni radovi književnica citiranih u videu. To su književnice koje se pokazuju i kao feministice. Luisa ih, na šest platnenih površina, predstavlja kolažiranjem njihovih portreta iz raznih životnih situacija u vremenu, od mladosti do zrele dobi, koju su doživjele. Ovaj niz radova nema kolora, a propituje neumitan tijek vremena, ali podsjeća da su veći dio vremena žene bile izbrisane, nevidljive. Ove spisateljice su osobe koje su, osim temama ženske pozicije u društvu, zahvatile i teme II. svjetskog rata, rasizma, holokausta. One kroz svoje literarne radove propituju spolne razlike te iniciraju druge pokrete: queer teoriju, post-kolonijalizam, transnacionalizam, ekofeminizam, trans-feminizam i druga područja društvene problematike suvremenosti. One se zovu: Marguerite Duras, Erica Jong, Simone de Beauvoir, Doris Lessing, Angela Davis i Anne Frank. To su više ili manje poznate osobe koje su u standarde, uvriježene socijalne odnose, unijele u najmanju ruku – sumnju.
Pažnju privlače radovi s uklopljenim povijesnim fotografijama gdje nalazimo žene, poneku prepoznajemo kao narodnog heroja, s oružjem u rukama. Ovo svjedoči o zajedničkom naporu i muškaraca i žena kad su u pitanju opća ljudska prava, sloboda, obrana od agresije. No, svjedočimo kako se, nakon kratke egzaltacije uklapanja ženskog roda u obranu, kasnije mačoidnost ponovno javlja. To uviđamo kroz cjelokupnu povijest. I danas se uloga žena marginalizira i određuje kućom, djecom, opskrbljivanju muža, muškarca. I još gore, preskače se, prešućuje, iskrivljuje doprinos žena na mnogim područjima života. Karikaturalno, ali opasno javno klečanje po nekom trgu i zabrana odlučivanja o svom tijelu, rađanju, pristupanju bračnom sustavu, dan-danas, usred XXI. stoljeća, ne govori o poboljšanju ženskog statusa. Feminizam se u suvremenosti javlja kao obrambena reakcija na porast konzervativizma, vjerskog fundamentalizma, kojemu je cilj vratiti pasivni položaj žene u društvu. Da ne spominjem poljsku ili iransku rigidnost spram ženskog roda. I u domovini, nažalost, nismo otišli predaleko po pitanju tretmana žena. Pokazuje se opće neprihvaćanje bilo koje drugačijosti. Od spolne, političke, nacionalne, religiozne, pa i sportske diskriminacije onih drugih, obranjeni smo samo deklarativno.
Moramo vraćati u spoznaju činjenicu da je u II. svjetskom, narodnooslobodilačkom ratu sudjelovalo 43.660 žena, od čega ih je 4.579 poginulo. Narodnim herojima proglašeno je osamnaest žena iz Hrvatske. Ovi podaci dokumentirani su uz projekt „Žene za slobodu“, autorice Antonije Vukičević, predstavljene u povodu minulog Međunarodnog dana žena u šibenskom Muzeju pobjede i oslobođenja Dalmacije. Veseli ovaj svježi primjer javne prezentacije posvećene herojskoj ulozi žena u NOB-u gdje su izborile društvenu jednakost i ravnopravnost. Spomenuti projekt prati prve organizacije žena 1939. godine pod okriljem KP Jugoslavije, da bi već 1940. bio osnovan Antifašistički front žena. Uskoro nakon oslobođenja, 11. VIII. 1945. godine žene Jugoslavije (i Hrvatske!) zakonom ostvaruju pravo glasa. Prvim ustavom FNRJ 1946. one su proglašene ravnopravnima s muškarcima u svim područjima života, a 1951. je omogućeno samostalno odlučivanje o rađanju djece. Jedan od dokumenata Europske unije od 2011. godine nastoji boriti se protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji („Istanbulska konvencija“). Ovdje je i zauzimanje za društvenu inkluziju LGBTQIA+ osoba, te žena druge rase, kao i prihvaćanje tjelesne i seksualne pozitivnosti. Tužno je spoznati da je Švicarska bila jedna od posljednjih europskih zemalja koja je ženama dala pravo glasa. Jedan od kantona te države ženama je odobrio pravo glasanja tek 1991. godine. Nažalost, danas svjedočimo brojim napadima i naporima određenih društvenih snaga da ta prava dokinu i oduzmu.
Cijeli ovaj projekt, propitivanjem uloge žena kroz povijest i često namjerno zanemarivanje njihove uloge uronjen je u recentno povijesno vrijeme. Svjedočimo neugodnoj i nesigurnoj svakodnevnici uz brisanje sjećanja, ignoriranje povijesnih činjenica, dok se moćnici trude uvjeriti nas u neku lažnu stvarnost. Umjetnica predstavlja novim generacijama dio povijesti koji se pokušava zataškati/iskriviti: žene izbrisane u povijesnom vremenu. Luisa Ritoša uspijeva da njeni radovi budu svojevrsni šamar takvim pokušajima.
Eugen Borkovsky, III. 2023.

See also  Zagreb - Arheološki muzej: Kasnoantička nekropola u Zmajevcu

Biografija autorice:
Luisa Ritoša, diplomirala je 2007. godine na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, studij likovne kulture, izborni predmet slikarstvo. Od 2007. do 2012. godine vodi udrugu “ASU Rijeka”, u sklopu koje se bavila kustoskom djelatnošću, te organizirala izložbe i umjetničke manifestacije. Od 2008. do danas vodi radionice figurativnog crtanja i slikanja, te surađuje s raznim riječkim udrugama. U likovnom izričaju vodi je eksperimentalnost i eklektičnost, pri čemu često razmatra odnos društva i pojedinca/ke, te vlastitu ulogu u društvu. Samostalne izložbe i performansi: 2007. Telefonski razgovor s Bogom, galerija O.K., Rijeka, 2008. It didn’t work- lost in technology, galerija Fonticus, Grožnjan, Pored civilizacije, galerija Decumanus, Krk, 2009. Oporuka civilizaciji smrti, performans, trg Matije Vlačića Flaciusa, Rijeka, Totem želja, instalacija, šetnica Pašac, 2010. Hitler had one testicle, Mao had one testicle, maybe Karadjic has one testicle too? performans i instalacija, galerija Otvoreno grafičko studio, Skopje, Makedonija, festival RRP, performans HHOT; MHOT; MKHOTT? OCS2, Hartera, Rijeka, 2011. Energetski sustavi ne-boja, galerija Juraj Klović, Rijeka, 2012. Energetski sustavi ne-boja, galerija Fonticus, Grožnjan, Energetski sustavi ne-boja 2, galerija Mul, MMC Luka, Pula, Strukture obrata, galerija Palach, Rijeka, Pokondirena tikva, performans, Erste Banka, Korzo, trg Bana Jelačića, Rijeka, 2013. Susret, galerija Juraj Klović, Rijeka, RIP javno dobro, instalacija crnih križeva na Rječini, Pašac, 2014. Egzistencija slučaja, Kaštel, Pazin, 2019. Black panther goes to town, instalacija i perfomans, Korzo, Rijeka, Snovi, galerija Juraj Klović, Rijeka, 2020. Vortex, galerija Fonticus Grožnjan, Naši prijatelji, galerija DLS, Pazin, 2021. Dijalog na kvadrat: “Biti žena”, galerija Juraj Klović, Rijeka. Članica je HDLU Rijeka. Živi i radi u Rijeci.

GROŽNJAN Grad umjetnika 1965 2023 GRISIGNANA Cittá degli artisti

mala retrospektiva

Kompleksni niz varijacija u bijelom Vitolda Košira

Kompleksni niz varijacija u bijelom Vitolda Košira, fascinantno zamišljen i izv...
10th Aug 2022

Krug se zatvara - Izložba Duška Šibla u Galeriji Dalia u Zagrebu

Nova zagrebačka izložba pruža izvrstan uvid u aktualno Šiblovo stvaralaštvo i n...
16th Dec 2023