Miljenka Koštro: Život, ljudi i običaji – tradicija posuškog kraja
1. UVOD
U posuškom kraju, moglo se živjeti i opstati ako se živjelo uspravno, bez bojazni od bremena života i smrti. Siromašni, sušni i krševiti posuški kraj, poznat po jakim burama i dugim ljetnim žegama, gdje je čovjek kamenu i kršu otimao zemlju, davao je i daje čvrste ljude, posebnih moralnih i duhovnih vrijednosti. Kako u prošlosti tako i sada, ovdje se čovjek oslanja na čovjeka i Boga. Posušje je grad i općina u Zapadnohercegovačkoj županiji. Samo mu ime upućuje na sušni kraj. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine imalo je 17.134 stanovnika, a prema popisu iz 2013. zabilježen je rast stanovništva. Prema ovom popisu Posušje ima 20.698 stanovnika. Kada je riječ o nacionalnosti, oko 99% stanovništva su Hrvati. Danas je Posušje grad mladosti i ima bogat društveni i kulturni život. Posušani se trude da i tradicija ne zamre.
Bolje da nestane selo nego običaji. (narodna poslovica)
Način života posuškog čovjeka brzo se mijenjao. U današnje vrijeme interneta, facebooka i pametnih telefona, mlađoj generaciji je teško zamisliti kako su živjeli njihovi pradjedovi i prabake koji nisu imali tekuću vodu (odnosno vodovod ili hidrofon), struju, telefon, sanitarne čvorove, prijevoz i ceste, i mnogo toga bez čega bi danas život bio nezamisliv. Svakodnevica naših predaka bila je ispunjena raznim fizičkim aktivnostima u borbi za preživljavanje. U sušnim godinama, u siromašnijim obiteljima i pura bi bila luksuz. Ipak, poslije teškog cjelodnevnog rada, kada bi se spustila noć, u skromnim kamenim kućama odjekivala bi ganga i gusle uz junačke pjesme. Pjesma bi održavala tog vrijednog i skromnog čovjeka. Iz više razloga potrebno je znati kako su nekad živjeli naši djedovi i pradjedovi, tu tradiciju složiti u mozaik i približiti mlađim generacijama. Sadržaji koji slijede, donekle su put prema tom približavanju.
- TOPLINA OGNJIŠTA I DOMA
Naši preci, djedovi i pradjedovi, živjeli su u vrlo skromnim kućama, zidanim od kamena, pokrivene slamom, poslije crijepom. Ognjište je bilo središnje mjesto u kući. Uz ognjište se rađalo, odrastalo, umiralo, odlazilo, ali i vraćalo njemu. Uz ognjište se zajednički Bogu molilo, a molitve su obično predvodili stariji. Svi članovi kućne zajednice, a bivalo ih je, za današnje vrijeme i previše u malom prostoru, slušali su domaćina, a mlađi starije. Znalo se što su čije obveze. Stopanjica (domaćica) se brinula o kućnim poslovima. Bilo gdje da su se susretali, ili kada bi se ulazilo u kuću, pozdravljalo se sa Hvaljen Isus i Marija. Usprkos siromaštvu djeca su smatrana najvećim bogatstvom. Nekoliko dana nakon rođenja dijete se nosilo na krštenje. Za krštenje se birao djetetu kum. Kumstvo je i danas neizostavan dio običaja posuškog kraja, bilo da se radi o krštenju, krizmi ili vjenčanju. Kumstvom se obitelji povezuju. Poslije krštenja, ujne, tetke, strine, kume i druge, dolazile su na tkz. babine. Novorođeni sin bio je metafora ognjišta i jamac da se ognjište neće ugasiti. Danas su kuće ogromne, na žalost, poneke i prazne. Ognjište je zamijenjeno centralnim grijanjem. Stare kamene kuće danas su svjedok vremena kojemu se, u modernijem obliku, vraća jedan dio graditelja.
A sve što se rodi, i umire…
U slučaju smrti, kao i sada, glas žalosne vijesti do rodbine i prijatelja širio se tužnim brecanjem crkvenoga zvona. Posebno je bio zanimljiv običaj naricanja za pokojnikom, koji je iščeznuo. Ženski članovi obitelji duže vrijeme, neki i doživotno, nosili su crnu odjeću. I danas se donekle zadržao taj običaj. Kako se mijenjao način života, tako su se mijenjali i običaji u slučaju smrti. Na grobljima, u novije vrijeme, uz kapele su sagrađene mrtvačnice. Gradnjom mrtvačnica gubi se običaj čuvanja pokojnika u kući, do sahrane. Grobove su danas zamijenile lijepo uređene obiteljske grobnice.
Čovjek ovog podneblja, kako u prošlosti tako i u ovom vremenu, uglavnom iz ekonomskih razloga, napuštao je drago ognjište, odlazeći na privremeni rad „trbuhom za kruhom“. Obično bi išli muški članovi obitelji, od kojih bi neki poslije za sobom odveli i druge članove. Posušaci su odlazili u Slavoniju i ravničarske krajeve, poslije u zapadnu Europu, najčešće u Njemačku, ali i na druge kontinente.
U potrazi za zaposlenjem i danas mladi ljudi odlaze, neki trajno. No, danas, puno češće nego prije, ne odlaze samo muški članovi, nego idu cijele obitelji. Posuška sela su sve praznija, te iz tog razloga seoske škole imaju sve manje učenika, ali ih je u gradu više. Ipak, za zapadnu Hercegovinu može se reći da se stoljećima raseljavala, ali se nije raselila.
- ŽENIDBENI OBIČAJI U POSUŠKOM KRAJU
U minula vremena, momci su djevojke upoznavali na nedjeljnim šetnjama i nakon pučke mise, na dernecima, seoskim silima, na čupanju vune, komišanju kukuruza, u čobanluku i drugdje. Kada bi upoznao djevojku koja mu se sviđa, momak bi po noći dolazio djevojci na sijelo (ćosanje), obično subotom i nedjeljom. Nakon što bi djevojka momku obećala da će se za njega udati, slijedila bi prošnja, zatim velika rakija ili zaruke. Do svatova djevojka je trebala imati pripremljeno ruho za udaju. Drvena škrinja je nekad bila važan dio mladenkine opreme. Jedan ili dva dana prije vjenčanja mladoženjini bi došli s konjem po ruho (komaru). Svatovi su jahali na odabranim i okićenim konjima i bili su svečano odjeveni, pogotovo mlada i mladoženja. Kada svatovi isprose mladu, ide se u crkvu na vjenčanje. Nakon vjenčanja odlazi se mladoženjinoj kući. Mlada bi s konja prebacila jabuku preko kuće. Svatovi su ispred kuće igrali kolo, pjevali brojavicu i gangu, kao npr.
Nemoj mala da ti žao bude/ kad te moji svatovi probude.
Milo ti me, majko, lola zove/ ustala bi da bolujem bole.
Mala moja, burilo te tare/ prodaj ćaću pa kupi magare.
Često su svatovsko veselje uzveličavali guslari i diplari. Zaigrala bi se i trusa. U toj davnoj i bližoj prošlosti, ganga bi se pjevala u svakoj prigodi, a osobito na svadbama, sijelima i dernecima, te čobani dok su čuvali stada. Ganga je i danas živa među posuškim pukom kao i neki dijelovi starih ženidbenih običaja. Ono što je sačuvano, zapravo je na razini uspomena, odnosno simbolike. Jer, za današnje posuške, a i hercegovačke svatove, može se reći da su iznimno raskošni i s puno uzvanika. Odišu naglašenom dotjeranošću, a svadbeno veselje se, uz glazbu uživo i izuzetno bogat jelovnik, odvija u modernim salama koje mogu primiti više stotina gostiju. Posušje je u širem kraju poznato po dobrim svatovskim salama.
- BOŽIĆNI I USKRSNI OBIČAJI
Božić. Priprema za Božić, kao i danas, počinjala bi Došašćem. Na Svetu Luciju sijala bi se božićna pšenica kao simbol nade, plodnosti, novog života i njegove obnove. Taj običaj sačuvan je do danas. Na Badnjicu se bdjelo, čekajući Isusovo rođenje. U ta prošla vremena, prostor bi se osvijetlio petrolejkom ili svijećama voštanicama koje su postale simbol novoga života i nade. Na Badnjak se posti, a navečer se u kuću unose tri badnjaka koji simboliziraju Sveto Trojstvo. Od njihove vatre, nekad sa ognjišta, zatim iz šporeta, pale se svijeće koje gore za vrijeme božićnog ručka. Neki segmenti ovih običaja su i danas prisutni u posuškom kraju. Duhovno pripremljeni, žitelji ovog podnebesja idu obično na posebno svečanu misu polnoćku na Badnjak, ili jutarnju na Božić, 25. prosinca. Oko sredine 19. stoljeća unosi se običaj kićenja božićnog drvca. Na Božić, za stolom (sinijom) bi se okupila cijela obitelj (sva čeljad), a jelovnik je bio bogatiji nego inače. Božić je bio i ostao obiteljski blagdan. Poslije ručka išlo bi se čestitati rodbini i prijateljima, te bi se nazdravljalo, pjevala ganga, igrala šijavica i druge narodne igre. Božić bi jedni drugima čestitali riječima: Na dobro vam došao Božić i sveto Porođenje Isusovo. Danas u vrijeme globalizacije i konzumerizma koliko god se trudili sačuvati božićne običaje, neke božićne navike se mijenjaju. Htjeli mi to ili ne, pretvaramo se u potrošačko društvo, što u vrijeme Božića snažno dolazi do izražaja.
Uskrs. Od Pepelnice nastupa korizmeno vrijeme. U korizmi bi se kontao Gospin plač. Danas se sve rjeđe može čuti. Tjedan prije Uskrsa, na Cvjetnicu, umivalo bi se lice cvijećem, obično ljubičicama. Poslije Cvjetnice ulazi se u Veliki tjedan. Na Veliki petak puk bi pobožno molio Križni put, kao i u cijeloj korizmi od Čiste srijede (Pepelnice). Na Veliku subotu hrana bi se nosila u crkvu na blagoslov jela (posvetilišće). Taj dan bi se kuhala i jaja u ljusci od kapule. Na Uskrs se ide na misu, a običaj je bio taj dan tucati kuhana jaja (pisanice). Ovi uskrsni običaji do danas su, u većini, sačuvani među posuškim pukom. I u današnje vrijeme moli se Križni put, u korizmi se posti, a uoči Uskrsa pisanice se oslikavaju na više načina. Uz sve spomenuto, vjernici se prije Uskrsa i duhovno pripremaju za ovaj blagdan. Nekad smo čestitke za Božić i Uskrs slali rodbini i prijateljima, a danas su ih zamijenili novi, brzi oblici komunikacije.
- LJUDSKA DJELATNOST
Sve ono što je bilo u sferi ljudske djelatnosti nužne za svakodnevni život, imalo je svoj red i ritam vežući se uz godišnje doba i doba dana. Živjelo se uglavnom od poljoprivrede i stočarstva. Znalo se što je „muški“, a što „ženski“ posao, te gdje djeca pomažu. Zemlja se nekada orala drvenim, poslije metalnim plugovima koje su vukli volovi ili konji. Bilo je važno imati kukuruza i pšenice, jer puni ambari su značili bezbrižnu zimu. Žito se mlilo u vodenim mlinovima. Mlinar bi usluge mljevenja žita naplaćivao ujmom. Kruh se pekao ispod sača.
Krčenjem kamena stvarane su obradive površine koje su obzidavane kamenom i tako su nastajale vrtače. U posuškom kraju, Hercegovini, Dalmaciji i šire, suhozidine se mogu još uvijek vidjeti. Od kamena ljudi su zidali kuće, štale, mlinice, zvonike, čatrnje, nadgrobne spomenike (stećci) i dr. Kamen je bio zid, pod, krov, stol, znak i znamen. Vrijedni posuški čovjek s kamenom je živio. Kamenoklesari su bili cijenjeni i nadaleko poznati . U Posušju i danas imamo nekoliko kamenoklesarskih radionica. Danas se kamen, uglavnom, obrađuje strojevima.
U kamenitoj i sušnoj zapadnoj Hercegovini sadio se i duhan kojeg su rezali, prodavali i preprodavali, najčešće u Bosni, a kasnije je otkupljivan u duhanskim stanicama. Duhan je odigrao važnu ulogu u načinu života čovjeka ovog podneblja. Hercegovačka škija je bila tražena roba. No, duhanski putevi su se morali skrivati. U novije vrijeme, u Posušju, kao i u širem hercegovačkom području cvjetala je sadnja smilja. Sadnja smilja je u mahu toliko privukla poljoprivrednike da su počeli krčiti šume i pretvarati ih u površine pogodne za uzgoj smilja. Ali, i taj zanos nije dugo trajao, jer manje parcele nisu bile isplative.
Svako domaćinstvo na selu imalo je više domaćih životinjskih vrsta. Tako su imali svoje mlijeko i mliječne proizvode, meso, jaja, kožu, vunu, stajsko gnojivo i dr. Od životinjske kože su se pravili opanci, dijelovi samara i drugi predmeti. U ovčjoj mješini se čuvao sir i vino, a od jareće mješine su se pravile diple. Sir iz mješine je i danas cijenjena delicija ovog kraja. Ovčja vuna je bila posebno dragocjena. Žene su prele vunu i plele vunene čarape, kape, rukavice, džempere, prsluke i druge odjevne predmete te su na tkalačkim stanovima tkale: biljce, mutape, čerme, štrace, torbice s ćilimima i bez ćilima, bisage, arare itd. Živjelo se od onog što bi se proizvelo…
Naši pradjedovi su radili razne poslove, ali nisu zbrajali radni staž, zato je međugeneracijska solidarnost u obitelji bila jako prisutna; mlađi su se brinuli o starijim članovima obitelji. Danas stariji imaju mirovine, različite po visini, te po načinu i mjestu gdje i kako su stjecane, ali je ipak zadržan duh međugeneracijske tolerancije i solidarnosti.
Iako neuki, nepismeni, u neka stara vremena Posušaci su bili vrsni zanatlije, koji su odgovarali na potrebe ljudi u datom vremenu. Danas se više ne može naći tako vrsnih kovača, opančara ili bačvara. Istina, pregazilo ih je vrijeme, jer se danas Posušje, kao i drugi krajevi, razvija gospodarski u skladu s novim tehnologijama.
Danas niču tvornice u privatnom vlasništvu, gospodarski objekti se grade, a sjeverni dio općine ima razvijenu mesnu industriju i stočarstvo.Trud se ulaže i u razvoj turizma. Radi se na poboljšanju života svih generacija i stvaranju mogućnosti za zapošljavanje mladih, kako mlađi naraštaji ne bi odlazili na privremeni rad „trbuhom za kruhom“, stopama naših starih…
- NEKAD HERCEGOVAČKO SIJELO, A DANAS…
Kako u Posušju, tako i u drugim mjestima u Hercegovini, Hercegovačko silo bilo je važan dio običaja ovoga podnebesja. To je bilo druženje mladih gdje su se rađala poznanstva, prijateljstva a nerijetko i ljubavi. Neizostavan dio druženja (sila) bile su diple, gusle, ganga… . Gusle su narodno glazbalo Hercegovine. Gusle su i znak prkosa. Pjesme koje se pjevaju uz gusle, pisane su uglavnom u desetercu, a za gusle i guslare se može reći da zahvaljujući upornim pojedincima, guslarska tradicija ne zamire. Mnogo je teže pronaći vrsnog diplara koji bi nas počastio dahom prošlih vremena i podsjetio kako su nekada zvuci toga glazbala bili put do djevojačkog srca…(Zasigurno je bilo puno romantičnije od današnjega sklapanja poznanstava i veza preko društvenih mreža).
Stil života i životne navike brzo se mijenjaju.
Kada je riječ o zabavi i druženjima, hercegovačko sijelo je zamijenjeno moderno opremljenim kafićima i disko klubovima gdje se mladi druže i zabavljaju. Više nema starih glazbala, ali je ostala potreba za dijeljenjem ugodnih trenutaka opuštanja, pa makar to bilo uz dobru jutarnju ili popodnevnu kavu…
- USMENA (NARODNA) KNJIŽEVNOST
Posuški govor je štokavska ikavica, sa dosta tuđica, uglavnom: talijanizama, turcizama i germanizama, koji su uglavnom posljedica stranih vladara na našem području. Ikavica je i danas prisutna u govornom obliku, a u pisanom sve manje, što je posljedica obrazovanosti puka, a time i uporabe standardnoga jezika… Danas mladi Posušani i Posušanke, u velikom postotku, stječu fakultetsko obrazovanje i govore jedan ili dva strana jezika. Ukorak ide i informatička pismenost. Mladi se već u osnovnoj školi služe računalima i drugim tehničkim dostignućima.
Ipak, govor posuškoga kraja urezan je u posušku dušu.
S koljena na koljeno… Svi se mi sjećamo djetinjstva i priča naših djedova i baka o vilama, vukodlacima, babarogama, kučibabama i drugim imaginarnim bićima, ispričanih za vrijeme dugih zimskih večeri. Sve te priče su interpretirane na različite načine, ali sačuvana je bit. Prepričavanjem starih običaja, poslovica, narodnih izreka, zagonetki, viceva i mnogočega drugoga, na mlađe generacije su se prenosile neke vrijednosti, iskustvo, identitet i pripadnost.
Danas kada živimo u digitalnom dobu i služimo se raznim modernim oblicima brze komunikacije, i kada se u nekoj mjeri zanemaruje živi govor, ipak je dosta toga sačuvano i do naših dana.
Najgora je ptica koja kalja svoje gnijezdo.
Što god radiš, misli na svršetak.
Više ruku više može, kad se slože.
Nema kruha bez motike.
- NARODNA NOŠNJA
Narodna nošnja predstavlja dio kulturne baštine hrvatskog naroda, tako i posuškog kraja. Razni kulturni utjecaji su ostavili svoj pečat na narodnu nošnju ovog podneblja. Narodnu nošnju možemo podijeliti na onu svakidašnju i misnu, odnosno svečanu. Najčešće su ih izrađivale seoske žene, od vune, lana, konoplje i kože. U izradi, vuna je, ipak imala najveću primjenu. Danas se narodna nošnja može pronaći u kulturno-umjetničkim društvima, a u Posušju je to HKUD Fra Petar Bakula i Vrisak u Viru. Kroz igru, ples i pjesmu Društva široj javnosti prezentiraju običaje, plesove i pjesme posuškog kraja kao i zapadne Hercegovine, pa i šireg područja.
- NARODNE IGRE
Zimi, uz plamičak petrolejke, naši preci su kratili duge večeri i razvijali maštu uz narodne i društvene igre tog vremena, dok su se neke narodne igre odvijale isključivo izvan kuće. Najpoznatije su: igra prstena, karte, šibica, šijavice, magare gre, zatim igra piljaka (pitonjaka), bliška, lončića, kamena s ramena, skok udalj, potezanje klipa, sakrive, konopa, ringe jaja, zimi grudvanje i dr. Pred naletom nove tehnologije, neke narodne igre su potpuno iščeznule. Danas djeca u Posušju i okolnim selima, već od ranog djetinjstva, bave se nekim sportom, treniraju i idu na natjecanja, uče razne plesove i mnoge druge vanškolske aktivnosti. Posušje danas ima bogat društveni, kulturni i sportski život, a kroz Posuško lito i druge kulturno-sportske događaje i manifestacije, nastoji oživjeti i neke stare narodne igre.
- NARODNA MEDICINA
U ta davna vremena medicina je, u usporedbi s današnjom, bila na vrlo niskom stupnju razvoja. Do liječnika se išlo pješice, često daleko. Bilo ih je malo. U slučaju bolesti pomoć se tražila i od narodnog liječnika, uglavnom travara, ili od svećenika. Spomenut ću neke ljekovite biljke koje rastu u ovom podneblju i koje su imale svoju primjenu u svrhu poboljšanja zdravlja ljudi, kao: bokvica, kamilica, kadulja, kopriva, glog, maslačak, stolisnik, gospina trava, neven, vrisak, zova i druge. Iako zdravstveno osigurani i danas se ponekad oslanjamo na prirodnu medicinu iz Božje ljekarne. Lomove su namještali rijetki, a porode obavljale seoske žene. Čak i za vađenje zuba nije se išlo dalje iz svoga sela što je nezamislivo za današnje vrijeme, kada se transplatiraju organi i primjenjuje 3D printer u medicini.
- ZAKLJUČAK
Običaji služe da bi se iskazala duhovna snaga čovjeka ovoga podnebesja i da se s radošću prisjetimo prošlosti, da učeći o prošlosti dostojno živimo danas, s nadom u još bolju budućnost. Uspostavljajući vezu s prošlošću, cijeneći ljudske vrednote i ostavljeno nam nasljeđe, bit će i u budućnosti svekolikog drugog napretka u ovom po mnogo čemu zanimljivom kraju Hercegovine. Na uzbrdici i nizbrdici prošlosti, narod ovoga kraja neprestano je živio u borbi za goli život, za krst časni i slobodu zlatnu. Udarale su ga razne vojske, gonile nevolje, kosila bolest, mač i morila smrt. Ginulo se za svoje ognjište i sve ono duhovno i materijalno naslijeđeno od svojih predaka. Tragovi vremena pričaju svoju priču. Ipak, u prošlosti, a i danas, život je ovdje bio snažniji od smrti, što daje nadu za budućnost. U vremenu dinamičnog načina života, modernizacije i digitalizacije, mladi unose nove elemente u životne navike i rad gradeći model mozaičke kulture kombinacijom tradicionalnog i novih komercijalnih elemenata. U dobru i zlu, kada su na kušnji ljudske vrijednosti, ovdje se čovjek saginje samo pred Bogom, da bi mu duša rasla na trnovitom putu do Neba.
Trpjela je zemlja ova
Trpio je ovaj kamen sivi
Lomili su krila njenih golubova
Al njen čovjek ponosan je, živi.
(Zemlja tvrđa od kamena, M Koštro)
