In memoriam Božidar Škofač (1950-2023)
Otišao je jedan veliki čovjek, humanista, prijatelj i poeta koji je svoje najljepše pjesme ispisao kistom
Božo Rupčić, prof.
S iskrenom tugom smo primili vijest da više nema našeg dragog prijatelja, iskrenog humaniste, pedagoga i likovnog umjetnika, a prije svega čovjeka velikog srca, Božidara Škofača
Prošlo je tek nekoliko mjeseci od našeg zadnjeg susreta na Likovnoj koloniji karlovačkog Crvenog križa „Likovni volonteri na djelu – Rijeka 2022.“, a izgleda kao da je proteklo tek nekoliko minuta, jer smo još uvijek pod dojmom njegovog kreativnog stvaralaštva kojim je sve sudionike kolonije, kao i u svim ranijim prigodama plijenio svojim razigranim koloritom, ali prije svega prijateljskim odnosom, druženjem i nesebičnom spremnosti da u svakoj prigodi, poput ove, iskaže spremnost za pomoć drugima, njemu potpuno nepoznatim ljudima.
Božidara Škofača smo upoznali prije puno godina od kada je započeto dolaziti u Karlovac i redovno sudjelovati na likovnim kolonijama karlovačkog Crvenog križa, bez obzira gdje smo ih i kada organizirali. Spremno se odazvao pozivu da nam svojim autorskim radovima, poput svojih drugih brojnih likovnih prijatelja, pomogne u iskazivanju moralne zahvalnosti jubilarnim dobrovoljnim darivateljima i darivateljicama krvi. Već u startu je prepoznao sebe i način da i on, poput desetine drugih autora i sam, kao likovni autor i likovni volonter iskaže moralnu zahvalnost brojnim bezimenim herojima koji svojim darivanjem krvi spašavaju ljudske živote. Nakon njegova prvog dolaska nije ga više trebalo posebno pozivati, a najmanje nagovarati, jer je daljnji dolazak na likovne kolonije Crvenog križa ne samo u Karlovcu, već i u brojnim drugim sredinama u Hrvatskoj postao osnova i potreba njegovog bića, njegovog pogleda na život i ljude oko sebe, a posebno na one koji se nalaze u stanju bilo kakve socijalne potrebe, a osobito na one u životnim nevoljama.
Božidar je te svoje osobne poglede o životu, ljudima i humanosti stjecao odrastajući i živeći u pitomom Letovaniću, budeći se svakog jutra s pogledom na prekrasnu proljetnu izmaglicu koja se lagano podiže iznad lelujavih vlati trave koje se povijaju pod povjetarcem. Budio ga je šum vjetra i cvrkut ptica, uživao je u odsjaju sunčevih zraka na površini razlivene Kupe, prepoznavao je glasanje različitih ptica, a u smiraj dana je pratio kako se sunce polagano gasi dok jata ptica kreću na svoj počinak. S praga svoje kuće ili kroz maleni tavanski prozor na krovu svoje kuće je gledao volovske ili konjske zaprege kako sporo prolaze prašnjavim seoskim šorovima, u dvorištima je promatrao jata gusaka, a na zelenim livadama vrijedne kosce ili krave kako se site vraćaju sa ispaše. Tijekom svojega života je uživao i u pogledu na blatnjave sokake, ili šorove zametene snijegom, procvale grane voćaka i zanosna polja suncokreta. Takve su se idilične slike njegovog odrastanja duboko usjekle u njegove misli, njegove životne poglede i doživljaje ljudi i prirode oko sebe, te nije nimalo čudno što ga je upravo takav doživljaj prirode, paralelno uz njegov profesionalni posao odveo i u područje likovnog stvaralaštva u kojem je ostao više desetljeća i svojim likovnim izrastanjem stvorio prepoznatljiv likovni izraz, uvažavan od poznavatelja likovnog izražavanja i likovne publike ali i uvažavan od nas, kolega i kolegica iz struke.
Božidar je već na prvi pogled bio zanimljiva osoba, u nastupu iznimno odmjeren, u komunikaciji s drugima staložen i smiren, spreman da aktivno sluša ali i čuje drugoga, bez nametanja svojih stavova i uvjerenja, poštujući tuđa mišljenja i opredjeljenja, čak i kada su bila različita od njegovih. Upravo je posjedovao osobine koje su ga uspješno vodile kroz njegov predani profesionalni rad nastavnika geografije u različitim srednjim školama u njegovoj rodnoj Pokupljansko-turopoljskoj dolini, te nije čudo da je svakim danom, godinom i svakom narednom generacijom učenika stjecao nove poštovaoce, kako među kolegama, tako i među učenicima i njihovim roditeljima, ali i u lokalnoj zajednici. Tu osobnu smirenost je unio i u prijateljske odnose, pa samo ga i mi, njegovi likovni prijatelji takvog upoznali i doživjeli, te nije bilo čudno što je u svim sredinama u kojima se nalazio stjecao nove poznanike, iskrene poštovaoce i prijatelje.
Međutim, ta njegova urođena smirenost s kojom je tako dobro vladao je nestajala u momentu kada bi stao iza slikarskog štafelaja, tada bi iz te njegove mirnoće, iz tih godinama sakupljanih impresija, izbila nezaustavljiva vulkanska erupcija kolorita koja bi preplavila svako njegovo platno. Tada bi Božidar nadahnut svojim odrastanjem među ljepotama njegova turoposljkog zavičaja, uz pomoć kista te raskošne i razigrane palete, na svoj poseban i suvereni način prikazao i nama te neizbrisive ljepote prirode koja ga je tako jako opčinila i gotovo začarala. Iz svake njegove slike mogli smo i mi , obični smrtnici, osjetiti njihanje vlati trave, osjetiti odbljesak sunca sa površine močvare, mogli smo se diviti razigranim krovovima turopoljskih kuća, a na njima vidjeti i gnijezda roda, osjetiti miris i dah povjetarca, te vidjeti, gotovo i čuti glasanje jata gusaka u seoskim dvorištima. Susret sa njegovim slikama, a osobito mogućnost i čast da možemo i pratiti kako one nastaju ležernim i suverenim potezima njegova kista, je bila prigoda da se i mnogi od nas vrate u dane našeg odrastanja, u ona slična seoska dvorišta naših djedova i baka, da pogledom na potrgane seoske ograde sa njegovih slika se i mi prisjetimo brojnih preskakanja ograda u našim djetinjstvima. Svojim je iznimnim kreativnim pristupom u maniri zavičajnog ekspresionizma Božidar Škofač dao nezamjenjivi doprinos u očuvanju tradicijske baštine i očuvanju tih nezaboravnih prizora iz idiličnog seoskog života koji nažalost, pomalo nestaje, a koji će buduće generacije , nasreću, moći gledati samo sa njegovih prekrasnih slika.
Otišao je jedan veliki čovjek, humanista, prijatelj i poeta koji je svoje najljepše pjesme ispisao kistom.
U ime volontera i djelatnika Gradskog društva Crvenog križa Karlovac, dobrovoljnih darivateljica i darivatelja krvi te brojnih likovnih prijatelja.
