Uz odlazak velikog hrvatskog slikara, prijatelja Antuna Borisa Švaljeka. Družili smo se i pratili od njegova doseljenja početkom osamdesetih u Zadar, osobito surađivali tijekom Domovinskog rata. Pjesma za spomen.
Tomislav Marijan Bilosnić
ČESALO ZA POČESATI MISLI
Antunu Borisu Švaljeku
Švaljek i ja idemo u rat
i nosimo boje, naše platno ne može
biti bijelo, mi smo za čas spremni uništiti snijeg.
Nas prate zečevi i psi i deva s plavom nogom,
naša je prva briga česalo
za počesati misli.
I kad pretjerujemo nas čekaju vile
na Velebitu i Medvednici
i našeg roda čeka nas magarac
za svaki građanski stan.
Švaljek i ja idemo u rat
hrabro tintu držeći u šaci.
Naš narod slika i piše misleći na doušnike
koji će ponoviti sve ono
čemu smo se mi prepustili.
Donesi škare, panorama je preširoka.
I danas čujem tvoj glas: Pazi! Tenk! –
pijana od žeđi pčela na cvijetu tratinčice.
Prešel je prešel i došel Jura zeleni
zeleno perje na starom košu.
Švaljek i ja idemo u rat
Horvatsko zagorje zove, dragi oblaci,
nikad nije kasno za popiti gemišt.
Oduvijek smo radost voljeli,
probuditi se u naručju snova.
Glej kako Adam krade Evi jabuku
što ima boju i slike i riječi
i neba koje se u ljubavi krije.
I danas čujem tvoj glas: beba (!),
daj mi kist, pucam
od sreće.
Rat će i tako završiti Gospon Orson. *
*U pjesmi su korišteni neki naslovi Švaljekovih slika.
