Izložbeni projekt Femininologija kojim od 2014. predstavljam stvaralaštvo žena likovnih umjetnica, ove je godine „zaodijeven“ u posvetu našoj najpopularnijoj spisateljici, prvoj novinarki i prvoj ženi u nas koja je digla glas za ravnopravnost, za jednako vrednovanje žena
Sanda Stanaćev Bajzek
Predstavljen je dvama izložbama – prvom u Pučkom otvorenom učilištu u Vrbovcu, rodnom mjestu Marije Jurić (ređena je na imanju Negovec), a drugom u organizaciji Muzeja Moslavine iz Kutine
Iz predgovora:
Objektivizacija i reintegracija jednog umjetničkog djela u autorskom radu drugih umjetnika prisutna je u umjetnosti stoljećima. Povijest umjetnosti ispunjena je primjerima u kojima se mnogi likovni umjetnici nerijetko inspiriraju književnim djelima, cjelokupnim opusom nekog pisca, pojedinim djelom ili pak njegovom osobnošću. Posežući tako za reinterpretacijom određenog djela, “obnavljaju” identitet autora i ponovno usmjeravaju pažnju na njega, vršeći tako vid „pozitivne valorizacije“ u vlastitim recentnim uradcima.
I izložbeni projekt „Femininologija“ začet je u ideji posvete. Posvete ženi i ženstvu, predstavljajući već devet godina stvaralaštvo vizualnih umjetnica. Bavi se ženom, akceptirajući njen višestruki identitet, brojne arhetipove i stereotipove kojima je izložena, pokušavajući umjetnošću proniknuti u ženinu bit i krenuti u potragu za njezinom stvarnom ulogom i značenjem u društvu u kojem živimo. Pri tome nastojeći biti izvan okvira feminističke ideologije, no ne umanjujući vrijednost i važnost njezina nastojanja u zauzimanju za izjednačavanje i ravnopravno vrednovanje ženskoga spola. Jer iako se u 166 godina mnogo toga promijenilo i dalje se spotičemo. Spotičemo se krivim nastojanjima da se izjednačimo s muškarcem s kojim smo zapravo istovjetne. Spotičemo se prihvaćanjem iskrivljenih vrijednosti u društvu u kojem više ne postoje referentne točke ženskosti i muškosti. Spotičemo se na uvriježenim krivim obrascima mišljenja i djelovanja koji strukturiraju naše kolektivno mišljenje o pasivnoj ulozi i značenju žene isključivo kao majke i supruge. Prepoznavanje i prihvaćanje vlastitog ženstva, prihvaćanje je ljepote njegove različitosti od muškosti, u njegovoj višestrukosti te njihovoj eksploataciji kao modelu osobne transformacije i afirmacije. Kreativne žene nerijetko svojim djelovanjem utjelovljuju istinske arhetipske principe. Oni se jasno iščitavaju iz njihovih djela. Iz tematiziranja vlastitog identiteta prolaženjem „općim mjestima“ naših civilizacijskih spoticanja – spolnosti, osobnih sloboda, morala, nametnutih uloga. Bivajući auto-referencijalne i angažirane, dotičući se vlastite intime, osjećaja, svjetonazora. A njihove likovne priče nadilaze matično vrijeme te postaju univerzalne, i primordijalne i suvremene, dokazujući da velike teme nisu ni „ženske“ ni „muške“ već samo ljudske. Tako je o ženama i o samoj sebi pisala jedna iznimna žena. Žena koja je rušila stereotipe, koja je bila ispred svog vremena, koja je anticipirala i nadahnjivala, i čini to i danas. Naša najpopularnija spisateljica i prva novinarka – Marija Jurić Zagorka. Stoga joj ove godine povodom 150. godišnjice njezina rođenja poklanjamo izložbu kao zaslužen hommage, ili kako bi Zagorka radije voljela reći – kao posvetu jednom iznimnom životu i stvaralaštvu kao rijetkom, jedinstvenom iskazu vlastita života, nemile sudbine razapete između vlastitih želja i tuđih očekivanja, nastojanja da bude žena ali prvenstveno čovjek, stvaralačkom strašću zarobljena, a idejom oslobođena. Posvetu vrijednoj baštini koju je za sobom ostavila. Postavši heroina, hrabra ratnica koja se borila protiv lažnog morala, društvenog licemjerja i političkog ugnjetavanja. I danas svojim stavovima začuđujuće aktualna, onakva kakvom je otjelovljuje šesnaest izuzetnih femina, hrvatskih vizualnih umjetnica: Ivana Bakal, Ana Horvat, Irena Gayatri Horvat, Izabela Hren, Nikolina Ivezić, Lucija Jelić, Zvjezdana Jembrih, Koraljka Kovač, Lee Kralj Jager, Valerija Jakuš, Zvjezdana Mihalke, Ivana Ožetski, Vesna Šantak, Gabrijela Šimić, Jana Žiljak Gršić i Nada Žiljak. Stvorivši novi pogled na Zagorkin život i djelo, predstavljajući ujedno svojom „likovnom posvetom“ vlastitu osobnost i stvaralaštvo.
Novi „pogled“ na Zagorku kojeg u Vrbovcu upućuje Nikolina Ivezić pretvarajući je u pop-art ikonu, ispisujući u svojoj reljefnoj crno-crvenoj slici duhovit ali iskren Zagorkin citat. Citate odabire i Jana Žiljak Gršić, implementirajući ih u golom oku nevidljivi infrared(IR) sloj tipografskog portreta, formirajući slovnim znakom Zagorkin lik, ili svoj autoportret. Ne čudi što se citatima inspirira i Vesna Šantak prepoznavši univerzalnu dimenziju Zagorkina djela, širinu i slobodu njezina duha koji se iščitava u svakom njenom ženskom liku, u svakom retku njezina novinskog teksta. Jer slovo/riječ bila je Zagorkino oružje. Britka, opominjuća, istinita kada je njome novinski izvještavala. Puna rasplamsale mašte kada je njome ispisivala stranice svojih ljubavnih romana. Baš onakva kavom je vizualizira Lea Kralj Jager u svojoj ilustraciji. Ili u stripu, kako je to učinila ilustrirajući dramatične trenutke Zagorkina uhićenja kao novinarke Obzora i boravak u zatvoru, na koji se, simboličnim prikazom zatvorskih rešetki, referira u svojoj grafici i Izabela Hren. Skrivana u zakutcima redakcije jer je bila žena, osporavana i kao novinarka i kao književnica, u slici Zvjezdane Mihalke uprisutnjena je pak u simbolici skrivenog pisaćeg stroja, knjiga, stolice, plavog šala i neizostavnog crvenog kišobrana. U tonalitetima plave kao asocijacije meditativnog, ali možda i na „plavu“ boju Zagreba, gradi u svojoj prepoznatljivoj apstrahiranoj formi i Koraljka Kovač kolažirajući plavim i purpurnim segmentima sivilo slike kao sivilo Zagorkina života u koje se svjetlost probijala upravo pisanjem. Ispisujući pod okriljem noći (jer danju je pisala novinske članke) tisuće redaka hrvatskom poviješću i baštinom nadahnutih priča – o Gordani, Neri, Jadranki, o Crnoj kraljici. O neustrašivim junakinjama s kojima smo se mi žene poistovjećivale i koje i danas nadahnjuju. Oživljene ponovno u infrared slici Nade Žiljak u kojima prizor Sinišinog i Nerinog bijega na konju „skriva“ Zagorkin portret pohtanjen u IR, oku nevidljivom sloju slike. Ili je vizualno evocira, koristeći također infrared metodu stvaranja dualne slike i Ivana Ožetski, prikazujući različitu vizualnu informaciju – gavrana u vidljivom, a lik svoje „Nesastavljive“ padobranke u skrivenom IR sloju slike koja u drugim slikama postaje glavna akterica i simbol slobode. Slobode koja se u impersonalnoj figuri žene probija iz čvrste skulptorske kvadratne forme mlade kiparice Lucije Jelić. Aluzijama na vlastiti slobodarski duh, na beskompromisnost djelovanja koje je nerijetko nailazilo na osudu i neodobravanja, Zagorka je punila stranice svojih romana, otkrivajući nam u onom autobiografskom i mnoge nemile detalje, svog traumatičnog djetinjstva, prisilne udaje, psihičkog sloma, pokušaja samoubojstva. Strašnog fatuma koji se nadvijao nad njezinim životom i zbog kojega se osjećala tek poput kamena na cesti koji joj ne pripada, o kojeg se spotičemo, ali kojeg je kao dragocjenu stvar obojivši ga zlatnom, u svojoj prostornoj instalaciji ili svojoj fragilnoj staklenoj formi prikazala Ana Horvat. Život upisan u dva i pol metra dugi „Životopis“ Irene Gayatri Horvat u kojem ova svestrana umjetnica kombinirajući tehnike i forme, slovni i likovni znak, ispisuje simbolično i doslovno glagoljicom Zagorkin i vlastiti život kao putovanje prepuno planina koje moramo osvojiti, ne zaboravljajući pritom tko smo, gdje pripadamo i kamo idemo. Zagorkin život inspirira svakim svojim dijelom. Valerija Jakuš odabire možda najdramatičniji i najnesretniji. Onaj ispunjen samoćom, izgladnjivanjem, proveden u tuđini koju je prezirala, u dogovorenom braku. U, od drugih iskrojenoj „mrtvoj ljubavi“, koju će ova kreativna mlada autorica ispričati svojim performansom kojeg će potom i „zabilježiti“ sliko-kolažem. Foto zapisom zabilježila je svoj land art izveden na Medvednici i Zvjezdana Jembrih. Trasirajući zmijolikom vijuganjem tkanine svoj „Hommage za šumu“ kao posvetu staroslavenskim legendama, posvetu Zagrebu, posvetu životu koji se neprestano ciklički mijenja. Hommage onome što je voljela i o čemu je pisala i sama Zagorka. Posvetu njenoj ljubavi prema domovini, prema svojem Zagorju u kojem je odrasla a koje Jembrih lijepo evocira u svojim zagorskim krajolicima. Ljubavi prema malom čovjeku, svojim seoskim prijateljima il’ zagrebačkim kumicama kojima je čitala i koje je educirala komunicirajući nerijetko s njima sa svoga balkona na Dolcu, upravo kako to u minucioznoj formi svoje figuralne kompozicije čudesno prikazuje Gabrijela Šimić. Stamena „baba u suknji“ koja je imala hrabrosti i snage boriti se za sve nas. Vojnik(kako se sama nazivala) s perom u ruci. Samostalna, prosvijećena, slobodna žena kakvom je svojim kostimom-instalacijom „Zagorka“ predstavlja Ivana Bakal, naglašavajući djeliće te osobnosti u svojoj drugoj instalaciji, u liku Crne kraljice.
