Izložbom znakovita naziva „Misterij otkupljenja“ prof. Marijan Jakubin zagrebačkoj publici predstavio presjek svog 50.-godišnjeg likovnog stvaralaštva zaokruživši ovaj zlatni jubilej postavom svog najvećeg ( 50m2 ) vitraja „Povijest spasenja“, kojeg je ove nedjelje blagoslovio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić
Sanda Stanaćev Bajzek
Izložba Marijana Jakubina, kojom ovaj polivalentan umjetnik obilježava 50. obljetnicu stvaralaštva predstavljajući dio svog bogatog likovnog opusa u pastoralnom centru crkve sv. Leopolda Mandića, ne nosi slučajno naziv Misterij otkupljenja. Nije to tek iz razloga postavljanja i blagoslova najnovijeg Jakubinovog djela – 50 m2 velikog vitraja Povijest spasenja, već zbog toga što se u životu i službi istinskih Božjih slugu kakav je neosporno bio patron ove crkve, otajstvo otkupljenja čudesno razotkriva i dobiva svoj puni smisao.
Izložba predstavlja presjek Jakubinovog 50.-godišnjeg stvaralaštva u mediju slike, sliko-instalacije, vitraja, oltarnih slika i fresaka, kojima se predstavljao na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, odnosno, kada je riječ o sakralnom opusu, kojima je oplemenio brojne crkvene prostore diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Tijekom otvorenja o Marijanu Jakubinu koristeći se njegovom biografijom govorio je župnik župe sv. Leopolda Mandića, Ljubljanica-Voltino, vlč. Željko Lovrić, o samoj izložbi odnosno Jakubinovom likovnom djelu kazivala je autorica predgovora i kustosica Sanda Stanaćev Bajzek, a izložbu je otvorio umirovljeni vojni biskup Juraj Jezerinac. Ljepoti samog otvorenja pridonio je glazbeni nastup profesionalnog ansambla crkve sv. Leopolda Mandića pod vodstvom violinistice Renate Novoselec.
iz predgovora:
Mistika našeg življenja izvorište nalazi upravo u misteriju Božjeg otkupljenja. Ono se tiče svakoga od nas, a primjeran život svetaca koji zrcali svu plodnost i ljepotu posvećenja treba nam biti poticaj i poziv na jednaku svetost, na život po primjeru Isusa Krista. Tu istinu, poniznošću služenja i dubokog razumijevanja grijeha i opasnosti koju on ima po čovjeka, dokazuje sv. Leopold Mandić, jedan od najvećih i najpredanijih ispovjednika… Božji čovjek u Božjoj službi. A takav je bio sv. Franjo Asiški, adoriran i u brojnim vitrajima i slikama Marijana Jakubina.
Ne čudi stoga što su sveci neizostavni i na ovoj izložbi. Što oslikani „trenuci“ njihove svetosti stoje uz bok Božjoj muci i otkupljenju – raspeću i uskrsnuću Isusa Krista. To je misterij našeg otkupljenja. To je slikom „otkriven“ misterij otkupljenja Marijana Jakubina, nagovješten u svakoj njegovoj formi. U raspukloj geometriji kugle, u apstraktnoj morfologiji njegova Izdanka, u raskošnoj kolorističkoj ekspresiji slikarske palete, u apstrahiranoj ili realističko jasnoj figuri Kristova korpusa.
Jer tijekom umjetnikovih pet stvaralačkih desetljeća, figurativne i apstraktne forme događale su se istovremeno. Jakubin slika uljem i akrilom, tušem i pastelom, izrađuje sliko-instalacije. Prihvaća se izrade oltarnih slika i crkvenih vitraja. Redefinira i restrukturira vlastiti rad. Jedno od drugog je nedjeljivo, jer se ne događa samo na formalnoj, već i na mentalnoj razini, dovodeći elemente slike u neviđene suodnose. Pa je svejedno jesu li apstraktnog ili figurativnog predznaka, jesu li namijenjene sakralnim prostorima ili ne. Iako figuraciju češće odabire pri realizaciji monumentalnih kompozicija u crkvenim prostorima, Jakubin pripada malobrojnima koji jednakom snagom i izražajnosti pristupaju sakralnom na oba načina. To svjedoči o iznimnoj osobnosti umjetnikove likovne sintakse, pristupa koji proizlazi upravo iz individualnog, vlastitog doživljaja svijeta koji ga okružuje i onoga kojega pronalazi u sebi. Ugrađujući u strukturu djela čistoću izražajnosti slike, čiju vrijednost i potentnost neprestano revalorizira prijenosom univerzalnih estetskih i vječnih duhovnih vrednota. Slike u kojoj se vizualizira, fizičkim osjetilima nedohvatljiva, čovjekova duhovna dimenzija. Slike koja je produkt intuitivnog i duboko proživljenog u kojem se prožimaju ljudsko i božansko, bjelina i crnina, čvrste geometrijske forme i meke antropomorfne figure. Od stvaralačkog početka (do danas) Jakubin znalački koristi ikonografski repertoar, poigravajući se arhetipovima među kojima točka/kružnica/kugla postaje vodeći motiv, to jest forma. Implementirajući je u svoj izričaj, učinio ju je ne samo simbolom, već i dokazom vlastita svjetonazora i svjesnosti Božje egzistencije u svemu što nas okružuje. Jakubinova tematska realnost uvijek je bila vezana za čovjekovo izvorno iskustvo. Za misterij našeg postojanja, za Mistiku življenja, kako imenuje ciklus plavih fluida akcentiranih snažnim svjetlosnim bljeskovima. U ciklusu slika Život izdanka, koje nastaju nanošenjem boje na stare grafičke listove, također zadržava kondenziranu zraku svjetlosti. Bijelu liniju koja „fiksira“ i djela ciklusa Redefinicija postojanja. Te, više instalacije nego slike, nastale su implementacijom stare slikarske palete kao materijalne prisutnosti umjetnikove stvaralačke osobnosti i želje da vlastitu, već etabliranu sliku reorganizira inputima novih materijala i tehnika ili pak integracijom cijelih objekata, poput vlastitih paleta na kojima je miješao boje, „gradeći“ svoje sakralne slike. Kao u simboličnom prikazu „ulaska kroz Krista“ nastalom implementacijom slikarske palete kao Tijela Kristova, ili u otkrivanju mikro svijeta kolorističkih slojeva palete kroz 50 godina stvaralaštva u Autoportretu s paletom 1971. – 2021. Slobodu gradnje slike neslikarskim materijalima uočavamo i u slici Isusova smrt razdire hramsku zavjesu, gdje se uranjajući u prostore Božjeg ulaskom kroz Krista, susrećemo s izvornim iskustvom. Zabilježenim i izvedenim, poznavanjem Pisma i snagom metafore i u mnogim biblijskim prikazima Stvaranja, života svetaca, Pjesmi stvorenja u crkvenim prostorima. Njima pripadaju oltarne slike, freske i vitraji, od kojih je dio predstavljen na ovoj izložbi digitalnim kolor printovima na kapafiksu.
Jakubinovo beskompromisno nepodlijeganje trendovima te motivska i majstorski izvedbena prepoznatljivost, obogaćuju ne samo hrvatsko, već i europsko slikarstvo, dostižući vrhunac upravo u transcendentnim prostorima sakralnog. U egzistenciji koja se otela vlastitom prostoru i vremenu i postala dio vječnog bivstvovanja izvan prostora i vremena. U intimi vlastite duše, osobne mikro dimenzije koja stoji nasuprot vizije Božjeg makrosvijeta. Dokazujući kako istinska umjetnost uvijek dolazi iz centra, iz unutrašnjosti, iz apsolutne istine. Kako ne podliježe vremenskim ni prostornim granicama, već posjeduje autonomiju i svevremenost vlastitog preobraženja u spoznaji misterija otkupljenja.
