Skip to content

Miljenka Koštro: HASANAGINICA / Slavopoj humbosanskim primadonama

Dobih u ruke tekst naslovljen zanimljivim naslovom: Humbosanske primidone, da ga pročitam i da potom nešto i zabilježim kao svoj osvrt. Prva moja reakcija je bila da mi je sve to malo previše i teško, jer za to treba više vremena i pomnoga čitanja teksta

Onda sam počela čitati i sadržaj mi se učinio zanimljivim i izazovnim kao i sama ideja da se prikupe ovakvi sadržaji koje su davno stvorili i zapisali znani i neznani zapisivači.

Ovom zgodom valja reći da svatko treba istraživati svoje povijesne datosti i korijene, jer to nam koristi za ostvarenje sadašnjeg  života što ga trebamo prenijeti na mlađe naše naraštaje da bi i oni znali doći na svoje povijesne izvore što su odavno stvarani. Tko ne istražuje vlastiti identitet, jezik, kulturu, vjeru, običaje i ne cijeni svoju baštinu, gubi samopouzdanje i ponos. Ako mi šutimo o svom identitetu, ne trebamo očekivati da će promatrač, koji dolazi izvana, biti zainteresiran saznati nešto više o nama i našoj bližoj i daljoj prošlosti iako se zna i to dogoditi da nas našoj povijesti poučavaju drugi ukazujući na naše vrijednosti na svim povijesnim, vjerskim, kulturološkim i narodnosnim razinama.

Za pretpostaviti je da smo zainteresirani za ulazak BiH u Europsku Uniju. Ona nam ne treba da nas proguta kao “veliki vuk malo janje“. Potrebna nam je kao i mi njoj da otvorimo jedni drugima vrata za suradnju na obostranu korist te da se razvojno uskladimo i duhovno obogatimo. I ova knjižica može, kao začin baštini BiH, dati jedan mali doprinos prema tom cilju. Rezultat dobrim dijelom ovisi i od nas samih.

Čovjek ovog podneblja uvijek je bio svjestan snage i važnosti zapisanog tako da mi danas imamo nepresušan izvor iz kojeg možemo crpsti povijesne činjenice, kulturne dosege kao i pojedinačna zapažanja, što sve možemo povezati sa sadašnjim stanjem društva i pojedinca.

Ulogu žene kroz povijest, pogotovo ako je ona kraljica, ne može se odbaciti kao nebitan čimbenik u povijesnim, društvenim i političkim zbivanjima. Kada je riječ o Katarini Kotromanić Kosača (Blagaj, 1425. – Rim, 25. listopada 1478.), ne samo da je bila kći Herceg Stjepana koji se borio za stabilnost Humske Zemlje, bila je i supruga uglednoga prijestolonasljednika Stjepana Tomaša (vjenčali se 1446. god.) i majka njihovoj djeci: Žigmundu i Katarini, te je za života podigla nekoliko kapela, crkvi i samostan. Poslije suprugove smrti živjela je povučeno sa svojom djecom i iz ljetnikovca iznad Fojnice vodila je obranu zemlje od Turaka. Koliko duboko je promišljala o sudbini Humske Zemlje govori i detalj iz njezina života kako je “naopako“ potkovala konje da bi zavarala osvajače. Ne treba se čuditi da je Katarina među Hrvatima ostala zapamćena kroz brojne pjesme, kazivanja i legende. Žene u Kraljevoj Sutjesci i danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti za njezinom tužnom sudbinom. Mi je danas slavimo kao blaženicu, i to 25. listopada, da bi nam se vratila u svijest ta davna vremena i lik ove velike svete žene, koja je umrla u Rimu s bolju u srcu,  i dubokom vjerom u Boga. Pokopana je u neposrednoj blizini Kapitola, u bazilici sv. Marije od nebeskog oltara (Santa Maria aracoeli), gdje joj se navraća mnoštvo hodočasnika s molitvama u srcu za budućnost svoga naroda.

See also  Bolja Hrvatska samo s boljim ljudima

U ovoj knjizi sigurno s velikim razlogom nalazimo pomalo neobične, a zanimljive sadržaje o ženama, kao što su: Banovica Lavica (supruga bana Borića), Banovica Vojslava (supruga bana Kulina), Banovica Anka, Banovica Ninoslavinca, Elizabeta Slavonka, Jelisaveta (Elizabeta) Kotromanić, Elizabeta Pjast Kujavska, Jelena Šubić Kotromanić (majka kralja Tvrtka), Elizabeta Kotromanić od Bosne (suprug Ludovik Veliki), Maria von Bosnien, Katarina Celjska, Grubača banovica, Doroteja Vidinska, Kujava Ostojinca, Jelena Ostojinca, Doroteja Gorjanska, Princeza Stana i mnoge druge. Položaj i uloga žene kroz povijest zanimljiva je tema povjesničarima kao i književnicima ovog vremena. Tako ova knjiga donosi i suvremene priče o prvim damama, (primadamama, primadonama): Jelena Gruba baš kraljica Bosne, ulomak iz romana Klupko autora Ante Zirduma, zatim priču Slijeganje tmice (prva kraljevna Jelena Kotromanić) Jasmine Hanjalić, te Ni dijete ni djevojka (posljednja princeza Katarina), iste autorice.

Sve ove žene su bile svjesne kako i koliko je teško “pomiriti raznovrsne rogove u humbosanskoj vreći“. Žene su te koje su rađale prijestolonasljednike, donosile, ili su same bile miraz pri udaji. Može se reći da se na neki način trgovalo brakovima. Vjenčavalo se “zemlju za zemlju,“ “krunu za krunu“ kako bi se učvršćivala savezništva. Često, same nisu birale biti ono što jesu. U žene se upiralo prstom i nazivalo ih se nerotkinjama, spletkarušama, trovačicama, ljubavnicama… Istina, neke su bile i rastrošne i ovako nazivane s razlogom. No, i u takvim okolnostima žene, a pogotovo primadone, imale su utjecaj na donošenje odluka tadašnjih “moćnika“.

Osvrćući se nazad, u predjele slavne srednjovjekovne povijesti, unatoč svim nesuglasjima ovoga vremena, treba nama naprijed poći. Bilo kako bilo Humbosanske primadone zaslužuju da ih povijest pamti i od njih uči mudrost iskonsku, ljudsku i svjetsku, da od njih nauče važno životno načelo ljubavi, nježnosti, majčinstva, koje bi trebalo uz načelo razuma držati svijet i društvo na okupu i u dobru ravnovjesju.

Budući da je glavni lik glasovite balade Hasanaginica Hasan-aga Arapović imao svoju kulu u Vinici, selu i sjelu župe Vinice, koja je blizu nas u Viru i Posušju, nije zgorega još jednom podsjetiti se u ovom progovoru na tu predivnu i jedincatu ženu, kao i onu baladu o njoj i njezinom mužu i djeci, koja je nastala između 1646. i 1669. god. negdje u Imotskoj krajini. Zapisao ju je i objelodanio 1774. god. dominikanac Alberto Fortis u svom djelu Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia). Otada pa do danas prevedena je na preko 150 jezika, što znači da je postala sveopće kulturno i književno blago.

See also  Silvije Tomašević: Talijanske se tvrtke sele u Švicarsku

Radnja se događa podno planine Biokova koja ima najveći vrh 1762 m, odnosno u Vrdolu, Zagvozdu i Župi. Tu je Hasan-aga Arapović imao imanje na kojem se nalazila njegova jedna od kula pokraj koje je pokopana, prema jednoj povijesnoj tvrdnji, njegova nesretna žena Hasanaginica, odnosno Fatima Arapović rođena Pintorović od Klisa.

Hasan-aga je bio ranjen u borbi protiv kršćana u Kandijskom ratu (1645.-1669.). Hasanaginica ovoga ranjenog agu s jakim patrijarhalnim zasadama nije mogla pohoditi zbog stida i određenih opet patrijarhalnih odnosa koji se nisu smjeli prekršiti, jer se smatralo da je ženino mjesto u kući s djecom i da ona ne bi smjela javno iskazivati svoje osjećaje prema mužu. U takvu stanju, začudo Hasan-aga silno se naljutio i javio ženi da ga ne čeka u dvorima, nego da se uputi svojoj kući i svojoj majci u Klis (moguće i u mjesto stanovanja Livno) odakle je i došla. Ona odlazi odmah, misleći da dolazi Hasan-aga, ali kad joj kćeri javiše da nije aga, nego brat Pintorović, vratila se. No, ipak je s bratom otputovala u rodno mjesto, ili mjesto boravka. I nije prošlo mnogo vremena već su se javljali prosci, a njezin brat beg Pintorović najviše je žudio da se uda za imućnog imotskog kadiju, unatoč tomu što sestra ne želi novi brak niti svadbu, jer neizmjerno voli svoju djecu. Fatimin brat, beg Pintorović, opet u duhu patrijarhalnih nepisanih zakona, ugovara novi brak između svoje sestre, otpuštene Hasanaginice, i imotskog  kadije od kojega je i ovaj beg htio izvući svoju korist. Međutim, Hasanaginica, već na rubu psihičkog sloma zbog tako grubih riječi svoga muža, tipičnog Dinarca koji ide mudro, a progovara ludo, i zbog svoje petero djece koja ostaju u nemilosti, zaustavlja svatove pokraj svojih bivših dvora (pretpostavka ovih u Vinici) da bi vidjela svoju djecu i s njima se oprostila. Hasan-aga u tom trenutku iskazuje najveću duhovnu bijedu govoreći djeci i dozivljući ih: “Hod’te amo, sirotice moje,/ Kad se neće smilovati na vas,/ Majka vaša srca hrđavskoga!“ Toga trenutka ova majka umire od tuge i bola za svojim brakom, za svojom djecom što ih je iz njezina naručja otrgnula kruta ruka seljaka krutog patrijarhalca age.

Ovo ističem i iz razloga što bi ona kula u Vinici, tu nadomak nama u Viru kod Posušja, mogla biti to mjesto njezina preminuća od velike tuge i nevolje, a to se dogodilo na njezinu putu od Livna preko Buška blata i Vinice gdje je okončala svoj život. Pokraj nedavno obnovljenih bunara u zaseoku Doci u Vinici, u blizini kule, nalazi se groblje, u kojem nam jedan grob daje promišljanje o tome da bi mogao biti Hasanaginičin, jer je omeđen s četiri okrugla kamena stupa. O ovoj velikoj ženi pisao je dr. Mijo Milas, što je spominje i u svome članku “Kula Asan-age Arapovića u Vinici“, koji je objavljen u listu Imotska krajina, 19. listopada 2009., str. 14.

See also  Edi Jurković: Zmajlović požurio na Brijune da bude normalan

Kada kroza svijest preletimo sve ratove na ovim našim prostorima, onda ćemo otkriti da je žena umirala kao heroj ljubavi, te je time postala humbosanska primadona nad primadonama, primadama nad primadamama, primamajka nad primamajkama, primažena nad primaženama. I ovaj nedavni rat isklesao je takve heroine, junakinje, a neke od njih, ako ne i mnoge, možemo usporediti s onim glasovitim Michelangelovim kipom Rimska Pietà, Majkom, Sućutnom, Samilosnom, Sažalnom, koja u svome naručju drži Mrtvoga Sina, koji će trećega dana Uskrsnuti.

Već sam spomenula da je o ovoj velikoj ženi pisao i dr. Mijo Milas. Milas se poslužio spoznajama iz psihijatrijske struke, te u svojoj projekciji ustvrdio da je ovu baladu pisala žena, majka i to kršćanka. Pouzdano se zna da su neki likovi, kao Hasan-aga, Asanaginica(Hasanaginica) i beg Pintorović stvarno postojali.

Prevodili su je veliki umovi kao: Johann Wolfgang Goethe, Walter Scott i mnogi drugi. Navodno i Goethe je više bio čovjek srca nego razuma, a pisao je i balade. U jednom razdoblju svoga života zanimao se za poeziju narodnog predanja i za njemačku nacionalnu prošlost. Balada o Hasanaginici očito mu je privukla pozornost svojom jednostavnom ljepotom riječi, deseteračkom pjevnošću i posebnom dinamikom stiha, iako je satkana nitima tuge. Njegova tvrdnja kako bi se odrekao svoje poezije kada bi mogao potpisati Hasanaginicu po meni je jedan veliki kompliment ovoj baladi koja je književni fenomen, poseban po mnogočemu. Ako je ova balada privukla pozornost tih velikih umova, onda sigurno zaslužuje i našu pozornost. Ova „zagonetka“ još uvijek nije do kraja raspletena, te će još dugo škakljucati našu znatiželju.