Motiv, polazište Luciana Bunića moglo bi biti razotkrivanje i kristaliziranje porodičnih zadatosti, uz donošenje još jednog pogleda na slijed tadašnjih događanja koja se nastavljaju kroz tijek suvremene domaće postmoderne, ali i alter-postmoderne kojoj svjedočimo ukoliko smo angažirani promatrači stanja, situacija likovnosti današnjice
Eugen Borkovsky
Luciano Bunić: IZ SLOJEVA MEMORIJE (grupa Biafra, 1970. – 1978.)
Pred nama je osobno obojen projekt koji traži koncentraciju, uživljavanje, ali koji nam proširuje horizonte vezane na situacije tijeka povijesti umjetničkih događanja u našoj državi. Iako je Republika Hrvatska tada bila u sastavu Jugoslavije, ovi događaji prelili su se značenjem i na druge teritorijalne destinacije ove, kasnije nacionalističkim interesima raskomadane cjeline. Jer, izložbe ovog pokreta, grupe Biafra, bili su skoro cijelo desetljeće predstavljani na mnogim lokacijama cjelokupne bivše države.
Autor dokumentarno-semantičke osobne zamisli, Luciano Bunić, predstavlja, dokumentira stanje s otklonom ka osobnom. On ovim projektom propituje poziciju, stavove, realnost svog pretka u onom vremenu. Naime, otac Lucianov, Branko Bunić, jedan je od početnih aktera artističkog projekta Biafra. Ova grupa školovanih umjetnika osnovana je 1970. godine, koju godinu iza svjetskog pokreta protiv odrednica zapadnih demokracija 1968. godine. Naša radnja krenula je iz skvoterski osvojenih prostora tadašnjeg studentskog doma Moša Pijade. Zbog fizičkog stanja rasula samog prostora, nazvan je Biafra, prema nazivu tada siromašne države Afrike. Inicijatori, pokretači, idejni vođe ove ideje bili su: Branko Bunić, Stjepan Gračana, Ratko Petrić i Miro Vuco. Oni su odlučili suprotstaviti se tadašnjim likovnim, kulturnim i društvenim konvencijama koje su pomodno tretirale apstraktne pojavnosti u likovnosti. Navedeni umjetnici smatrali su da bi umjetnost trebala biti kritička djelatnost koja mora progovoriti o vlastitoj sredini i odnosima unutar nje. Na neki način, uz neke prethodnike propitivanja stanja, oni su začetnici domaćeg postmodernizma. Djelovanjem od 1970. i samoukinućem 1978. godine iskazivali su mutacije likovnih iskaza od karakteristika pop-arta do nove figuracije. Jer, njihov je realizam bio brutalan, surov i svakako ga moramo doživjeti kao afirmaciju figuracije, ali na dinamičan, dramatičan, problemski način. Svjedočenja sudionika govore da rad ove grupe nije bio ozloglašen kroz politiku socijalističkog društvenog uređenja SFRJ, već je djelovao bez ograničavanja od strane politike.
Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana
predstavlja dva samostalna likovna projekta,
petak / venerdi, 10. II. 2023. u 18.00 h
Luciano Bunić
IZ SLOJEVA MEMORIJE
(grupa Biafra, 1970. – 1978.)
samostalna izložbena prezentacija / video rad
Vinko Srhoj, u svojoj monografiji o Biafri, opširno dokumentaristički bilježi događanja. Ovdje, zbog povijesne jasnoće treba reći da je Grupa Biafra lavirala autorima. Autori radova pod ovim okriljem su se mijenjali. Tu su sudjelovali Zlatko Kauzlarić – Atač, Ivan Lesjak, Ratko Janjić, Vlado Jakelić, Rudi Labaš, Emil Tanay, Stanko Jančić i Đurđica Zanoški Gudlin. Očito je u pitanju respektabilan popis aktera. Također, treba navesti moguće prethodnike, ali i globalno vrijeme nastajanja ovih tendencija grupe. Idejni preteče uvjetno mogu biti Grupa Medulić, Exat 51, Mart, Gorgona, Realizam tridesetih godina, Zenitizam, Grupa Zemlja… Ipak, danas izgleda da je pokret Biafra baziran na osobnim doživljajima, emanacijama vremena u kojem ovi autori djeluju i da nosi određenje autohtonosti lokacije/situacije. Njihova umjetnička aktivnost odvija se u vremenu konceptuale, arte povere, land arta i hiperrealizma. Mogući uzori mogli bi biti i Socijalni naturalizam kao nasljeđe njemačkog ekspresionizma i pokreta Neue Sachlichkeit. No, današnje (re)definiranje ne smije podleći konvencijama.
Moramo još navesti dokumentaran prikaz povijesnog konteksta koji je zabilježila Mima Solje: „…1967. ubijen je Che Guevara, a 1968. Martin Luther King, tako da na izložbi (u Zagrebu) 1968. susrećemo mlade bijafrance koji već tada nagoviještaju budući interes za društveno kontekstualiziranje svoje umjetnosti. Već tada je očito Gračanovo i Vucino zanimanje za ljudsko tijelo kao površinu na kojoj se odvijaju procesi raspadanja kojemu nije moguće utvrditi uzrok. Oni posežu za srednjevjekovnom tradicijom koja vodi do grunewaldskog kompleksa u kojem se tijelo grči, muči. Biafri se mogu pripisati avangardistički pokušaji obračuna s tradicijom (…) Biafra je iskazala znake aktivizma i antagonizma. Prepoznata kao socio-kulturni pokret koji nije donio ništa novo u plastičkom smislu, ali, u stilskom pogledu za svoj obračun s društvenim manama odabrali su one oblike naturalističke, ruinističke i grozljive umjetnosti koja društvo prikazuje kroz njegovo užasavajuće i humanistički zapanjujuće naličje…“
Ako se vratimo projektu koji ovdje predstavljamo, vidimo da filmski odlično educiran autor zadire u likovnost i to u njen lokalni, ali internacionalno obojen trenutak, obrađujući jednu skoro desetogodišnju aktivnost kreativno aktivističke, reakcionarne formacije likovnih umjetnika. Lucianu Buniću je inicijalni poticaj indirektno povezan s aktivnostima grupe Biafra i to preko svog oca koji je bio jedan od začetnika, pokretača aktivnosti ove grupe umjetnika. Ovdje je predstavljena neobična konstelacija: autor filmaš, njegov otac školovani likovnjak – aktivist, originalan, ali kasniji rad Ratka Petrića – jednog od važnih sudionika likovnog pokreta Biafra, fotografije aktera i nekih tadašnjih radova. Nama su na uvid dana filmizirana svjedočenja živih aktera i, u iskrene intervjue živih svjedoka, upad glumca, promotora krležijanski grubih, ali realnih pogleda na lokalno povijesno okruženje, Gorana Matovića.
Ova konstelacija zabilježenih aktera ne može nas ostaviti ravnodušnima. Moguće je da počinjemo shvaćati i prihvaćati, ne nužno s razumijevanjem, ali instinktivno, tendencije, smjerove, situacije i suvremenih likovnih stremljenja, gdje prikaz zalaska sunca više ne znači umjetnički čin, već gdje dokument aktera i njegov dramatično-alternativni trud vizualizacije inicira uvijek aktualno propitivanje (tadašnjeg/današnjeg) recentnog povijesnog trenutka.
Motiv, polazište Luciana Bunića moglo bi biti razotkrivanje i kristaliziranje porodičnih zadatosti, uz donošenje još jednog pogleda na slijed tadašnjih događanja koja se nastavljaju kroz tijek suvremene domaće postmoderne, ali i alter-postmoderne kojoj svjedočimo ukoliko smo angažirani promatrači stanja, situacija likovnosti današnjice.
Ovdje možemo na neki mogući način odrediti ovaj projekt. Na rubnim područjima osobne potrage za identitetom, ostvarena je dokumentarno-intimna poveznica. Pred nama je nastavljanje kreativnosti pretka od strane autora ovog propitivanja, ostvareno novim medijima uz predstavljanje povijesti i dokumentarnih, realnih scena. Ono što vidimo na videoradu nastavlja se na zidovima galerije. Ili obrnuto: ono što je na zidovima animirano je i dokumentirano videoradom. Zahvaljujemo autoru na trudu i emocionalnom angažmanu. Dan nam je na uvid projekt koji kazuje važnu povijest domaće likovnosti uz emocionalan otklon ka istraživanju i propitivanju predaka autora projekta.
Luciano Bunić rođen je 28. VI. 1980. godine u Banja Luci. U Zagrebu završava ŠPUD (dizajner unutrašnje arhitekture) te ALU (Magistar animiranog filma i novih medija), u klasi prof. Ivana Ladislava Galete. Realizirao je više animacija za HRT. Izlagao samostalno i kolektivno više puta (Grožnjan, Pula, Rovinj, Zagreb). Član je HDLU Zagreb i Vizualnog Centra Batana Rovinj. Živi i radi u Rovinju.
