Svako jutro ima jedna lijepa i jedna ne baš lijepa stvar. Tijelo se odmorilo. Nekoliko sati sna učinilo je da nestane sav onaj umor prethodnog dana. I sve je opet kao novo. I kreće ispočetka
Ali što je s dušom? Gdje je ona u svoj toj priči? Zašto ona nije odmorna? Jednostavno, umorna je ona od mnogo više stvari. Od izazova života, od ljudi koji su teški sami sebi, a kamoli drugome. Umorna je duša od bezbrojnih pokušaja dokazivanja drugima, nesuvislih opravdavanja, neostvarenih snova i lažnih nadanja.
Umorna je duša od ljubavi koja nije uzvraćena, od povjerenja koje je razrušeno, od strepnje pred budućnošću, za koju ne zna što donosi. Umorna od straha, sumnja i nesigurnosti. Od svega pomalo. Umorna je duša da ponavlja uvijek iste scenarije, da sluša uvijek iste priče, da dobiva uvijek iste povrede. A ništa se ne mijenja. Kako bi bilo lijepo dušu odmoriti. Kao tijelo. Zaboraviti na sve ono loše. I krenuti ispočetka. Kao potpuno nova osoba. Moguće je. Ali kako?
