Pamtimo prošla iskustva te na temelju njih planiramo budućnost i, naravno, provodimo zadane ili samozadane zadaće koje daju značenje našoj, a moguće i tuđoj svakodnevnici
Eugen Borkovsky
Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana predstavlja:
srijeda / mercoledì, 28. XII. 2022. u 18.00 h
MEMORIJA / MEMORIA
selektirani, međunarodni, kolektivni, tematski, likovni projekt / progetto figurativo, internazionale, selettivo, colletivo, tematico
Autori / autorice: Lea Bernetič Zelenko, Elvis Berton, Matjaž Borovničar, Darko Brajković Njapo, Ivna Bruck, Luciano Bunić, Dean Buzleta, Samir Cerić Kovačević, Barbara Cetina, Collaborative Art Project (Iran), Andrea Čović, Fabio Damuggia, Bruna Dobrilović, Slađan Dragojević, Petar Dugandžić, Fernando Marcus, Lana Flanjak, Fabio Gasparini, Željka Gradski, Boris Grozdanič Gorjan, Daša Grozdanič Gorjan, Igor Gustini, Judita Horvatinović, Slavica Isovska, Pamela Ivanković, Marino Jugovac, Amina Konate Visintin, Silvana Konjevoda, Vianney Lefebvre, Miranda Legović, Lovorka Lukani, Milan Marin, Sandra Masato, Moreno Matković, Mersiha Merdžanović, Vanja Mervič, Josip Mijić, Vesna Paladin, Renata Papišta, Renata Pentek, Dijana Rajković, Branka Riđički, Luisa Ritoša, Shabnam, Shahpari, Jur Samec, Goranka Supin, Vesna Špoljar, Iva Štefanac, Luiza Štokovac, Zlata Tomljenović, Asja Vasiljev, Marija Vasiljev, Alan Vlahov, Roberta Weissman Nagy, Matilda Zanini, Marko Zelenko, Martin Zelenko (10 država)
autor projekta / autore del progetto: Eugen Borkovsky
otvorenje izložbe: srijeda / mercoledì, 28. XII. 2022. u 18.00 h
Gradska galerija Fonticus / Galleria Civica Fonticus
O autorima/radovima:
MEMORIJA
Proteklih se godina kol. lik. projektima obrađivalo više tema. Rezultati su bili uronjeni u recentno povijesno vrijeme pa su, uz povezivanje sa zadanim pojmom, svjedočili stavove autora. Očito je da mnogi od autora/ica provode zamisao o slobodi podređenoj potrebi za oblikovanjem. Otkrivanje predmeta, znakova, doživljaja i mijenjanje njihove određenosti omogućava poigravanje. Ovakav pristup potvrđuje kako u svijetu suvremene umjetnosti vjerodostojnost artefakta prestaje ovisiti o standardnim tehnikama.
Memorija evocira nešto što je bilo, što pobuđuje sjećanje. Trenutak prisjećanja ili zaborav može djelovati na našu sadašnjost i utjecati na budućnost. Zahvaljujući memoriji možemo odrediti tijek vremena i odrediti smisao događanja na osobnom planu, ali i u socijalnom okruženju. Mi pamtimo prošla iskustva te na temelju njih planiramo budućnost i, naravno, provodimo zadane ili samozadane zadaće koje daju značenje našoj, a moguće i tuđoj svakodnevnici.
Treba reći da se sve češće čuju promišljanja kako je pamćenje krivo za naše održavanje u uobičajenom. Uz memoriju su povezane želje i htijenja, planovi koje projiciramo u potencijalnu budućnost. Istočni mistici, ali i suvremena kvantna fizika sve nas više okreće ka ideji „ovdje i sad“. Jer, materija je titranje energija i moramo napustiti misao kako je atom osnovni gradivni dio materijskog, a tim i svega oko nas. Pokazuje se kako čvrsta, konkretna materija zapravo ne postoji i da provodimo ovaj život u „matrici“ koje nismo svjesni. Ovo teško shvatljivo poimanje ovdje ćemo napustiti i prepustiti se klasičnoj Mnemosini, boginji sjećanja koja se uvijek pojavljuje u svađi ili drugarstvu s Letom, božicom zaborava. Obje pripadaju grčkoj mitologiji koja kaže da je Zeus spavao s Mnemozinom i začeo devet muza: Euterpu, Kaliopu, Klio, Erato, Melpomenu, Polihimniju, Terpsihoru, Taliju i Uraniju. One su pretočene u zaštitnice raznih područja ljudskog djelovanja.
Ljudska memorija nije savršen sustav za pohranu. U usporedbi s kompjutorom, razlike su u načinu prizivanja pohranjenih podataka. Računalo obnavlja datoteku neizmijenjenu, bez obzira kada je pohranjena. Stavke ljudske memorije mogu se mijenjati pri prizivanju u sjećanja. Na sjećanja/uspomene mogu utjecati nove informacije, interpretacije koje mogu prepraviti ono što se dogodilo. To su naučene informacije, kao čitanje i pisanje, matematika, likovi i povijesni datumi, znanje o kulturi itd. Kada grupa prihvati tumačenje prošlosti, to postaje dio kolektivne memorije. Kolektivne memorije mogu biti negativne jer su često konstruirane i pristrane. To su najčešće religijske i političke, često tendenciozne, koje se nameću pa se vjeruje da su istinite.
Ovaj projekt nudi više prilaza memoriji. Neki su osobni, bez sigurnosti faktografskog opisa, a neki dolaze iz kolektivnog pamćenja. Ponuđeni su radovi 58 autorica i autora, raznolikog pristupa i interpretacije, (iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Irana, Italije, Francuske, Njemačke, Slovenije, Srbije, Velike Britanije). Tako se nizanjem radova dotičemo mnogih aspekata propitivanja. Tome doprinose oblikovni procesi i materijali, jer je prisutan raspon od sakupljanja, re-use-a, eklekticizma, koncepta, eksperimenata pa do klasičnog slikarskog oblikovanja.
Možemo komentiranje započeti s radovima koji nam dolaze iz Irana, države u Aziji, Perzije, koja je od kolijevke zapadne civilizacije, (više od 3.000 god P.N.E.) 1979. godine postala tužna uspavanka prosperiteta nametanjem vjerskih zakona. Iako je ovih dana razglašeno da se rasističke dogme, posebno po pitanju žena, više neće primjenjivati, želimo vjerovati da to nije samo kozmetička proklamacija. Tri autorice priključuju se ovom projektu snažnim kreativnim iskazima. One ne potpisuju svoje radove iz razloga osobne sigurnosti. Umjetnice ovim radovima daju znak ostatku svijeta propitivanjem stanja osobnih prava u svojoj domovini.
Najdojmljiviji je video-rad „ Krvotok“, a autorica je potpisana kao Collaborative Art Project. Sinopsis je jednostavan, ali spoj sastavnica rada ne ostavlja nas ravnodušnima. Korišteni vizualni elementi su autentični. Tu je pozadina, brežuljkasti pustinjski predio, crvena tekstilna traka i noge akterke. Koraci bosih stopala po crvenoj traci kroz užareni predio popraćeni su dramatičnim zvukom, ženskom glasovnom izvedbom uz diskretnu pratnju klavira. Posebnost je i tekst pjesme koji je u originalu pisan za muškog izvođača prije 1979. godine. Ovdje su stihovi transponirani u drugi rod. Pjesma se zove „Usamljena žena“, a u grubom prijevodu kazuje: „Tihog glasa; Kao visoka planina; Kao kratki san; Bila je žena; Žena siromašnih ruku; Uskraćenih očiju; Umornih nogu; Bila je žena, žena.“ Ovaj video-rad provokativno mijenja rodno značenje iskazujući protest prema diskriminaciji žena u Iranu.
Drugi rad, potpisan imenom Shabnam, nosi naziv „Domovina“, a izveden je kombiniranim tehnikama u dimenzijama 100 x 70 cm. Ovdje je predstavljen printanom kopijom. Slika nudi atmosferu majčinstva koje ne završava u svrsi rađanja, već i u zapažanju, doživljaju drugih datosti života iskazanih kroz oblike senzibilnih detalja. Uz njega autorica također nudi osobni poetski trenutak. Njena je pjesma aktivistička. Ona propituje tretman žena u rigidnoj atmosferi domovine. Tekst pjesme sluti ideju slobode: „Gledajući tvoje kćeri kako ustaju; Rađajući mudre sinove; Gledajući svoje kćeri kako vrište; Održavajući i čuvajući lijep san; Gledajući svoje kćeri slobodne; Ruku pod ruku sa svojim ljudima; lica su im obasjana veseljem!“
Treći rad signiran je imenom: Shahpari. Umjetnica akrilom na platnu oslikava scenu na rubu apstrakcije. Ona kaže kako je fokus bio na prikazu spomenika i njihovih dotrajalih zidova. „Na tim plohama pronalazim uspomene koje se mijenjaju vremenom, vanjskim utjecajima…“ Jer, neke je objekte rigidni režim uništio ili zapustio. Tisućljećima stari spomenici rijetko su paženi ili obnavljani. Na radu zapažamo formaciju nalik na pješčani sat. Tekstura površine nudi ideju fasada uz boje pijeska i neba, kao autentičnih impresija okruženja. Asocijacija pješčanog sata kao da želi upozoriti na istjecanje vremena. Rad se referira na povijesne građevine uz slutnju na, aktivizmom izboren prestanak dramatičnog stanja režima jedne velike, važne i resursima prebogate lokacije. Ovdje zahvaljujemo Maji Kardum koja je kao aktivistica boravila i djelovala na lokaciji i, unatoč opasnosti, uspjela pružiti nam ove radove, aktivističkih, umjetničkih aktivnosti protivnica rigidnog režima.
Oslanjanje na osobnu memoriju često vodi ka utopiji jer je prošlo vrijeme neponovljivo. Izvlačenjem iz memorije pokušava se osvježiti, obnoviti neki događaj, doživljaj, situaciju. Tako su u ovom projektu predstavljeni radovi koji propituju, evociraju djetinjstvo. Judita Horvatinović predstavlja fotografije iz vremena rane mladosti kojima dodaje sloj, drugu ekspoziciju s motivom vode koja uvodi ideju tijeka. Na sličnu temu Asja Vasiljev radi video-rad, šarmantno se poigravajući fotografijama, davnim filmskim materijalom i lokacijom. Ideju prisjećanja prošlih vremena nudi i Daša Grozdanič Gorjan. Ona uzima polaroid foto kameru kojom dobiva seriju bilješki s notom vremenitosti. Tako kadrovi polaroida, fotokolaža i video-rada promatraču nude propitivanje vlastita odrastanja. Ideja vremena mladosti prisutna je i radom Darka Brajkovića Njape. On osvježuje, zapravo ponovno oživljuje prve forme koje je izvodio kao skulpture. I davne 1993. i sada izvodi seriju prostornih formi morskih pasa. Izvedeni u glini i kolorirani tušem, postavljeni su u galeriji kao instalacija. I onda i sada autor ova bića doživljava kao žive dinosauruse zbog njihovog dugog postojanja u morskim vodama planeta.
Reminiscencije vlastitog stanja s otklonom na pamćenje prošlog, predstavlja Vesna Špoljar. Na njenoj fotografiji zapažamo siluetu, dio obnaženog tijela. Dojmljiva je snažna crvena boja, no u prvom planu nalazimo splet žice s ušiljenim dijelovima. Iako umjetnica u obrazloženju kaže da ilustrira svoje stanje, ovaj rad možemo povezati sa stanjem sloboda i ženskog pitanja koje ni u sadašnjosti nije očišćeno od diskriminacija.
Tjelesno kao odrednicu postojanja propituje Roberta Weissman Nagy. Ona keramičkom tehnikom izvodi uvećani oblik jednog od ljudskih kralježaka. Kralježnica je nužna za kretanje i kao zaštita leđne moždine koja prenosi podražaje. Osim modelacije oblika, artistički istup nudi pridodana mahovina koja izaziva arhetipske odjeke memorije. Umjetnica zapaža da su kosti dijelovi tijela koji najduže traju i nakon fizičke smrti. Ona komentira: „…memorije tijela nismo ni svjesni jer je transgeneracijska. Mi u zabludi mislimo da smo slobodni od memorije plemena…“ Dramatiku života, njegove neminovne mijene, predstavlja rad koji potpisuje Dean Buzleta. Fotografija bilježi segment vremenitog tijela na kojem su prisutni ožiljci kirurškog zahvata. Oni su tragovi borbe za opstanak ženske osobe a autor odlično komentira: „…tragove ne treba sakrivati, niti posebno isticati. Oni su tu i govore, što god da je bilo: preživjela je.“
Zadržavajući se kod radova koji propituju tjelesno, nekoliko autora/ica, direktno ili prikriveno dodiruje pitanja erotike. Izuzetan je rad Morena Matkovića. Ovaj fotograf režira suptilnu, ali dramatičan scenu na kojoj zapažamo golo tijelo aktera koji bespomoćno leži, a okružen je golim figurama koje, iako bez pokreta, asociraju agresiju, požudu. To svjedoči i naslov rada „Proganjan“. Pitanje mira, slobode u suvremenosti narušeno je od vrha vlasti pa do ostalih stanovnika Planeta, pretvorenih u prole. Proklamira se agresija: Tko jači, tlači… Ivna Bruck nudi ideju otiska vlastita tijela na papiru dajući mu naziv “Body memory“. Ona želi kazati kako je sve utkano u tijelo: svako iskustvo vremenom postaje sjećanje. Komentirajući rad, zapaža: „Prizivajući u svijest neko prošlo emotivno iskustvo tijelo počinje vibrirati onom istom energijom u kojoj je bilo kada se događaj odvijao…“ Umjetnica kao da želi vizualizirati, objelodaniti samo energiju bez ovisnosti o likovnom preslikavanju oblika. I Silvana Konjevoda, Matjaž Borovničar. Fernando Marcus i Boris Grozdanić Gorjan koriste motive tijela. Silvana se oslanja na povijesne izvore prvih hrabrih fotografija ženskog akta. Ona kolažira, reciklira akt i diskretno intervenira olovkama u boji. Ona ostaje distancirana od motiva. Borovničar oblikuje izrezak muškog tijela gdje se ne libi decentno prikazati oznake muškosti. Zapažamo bananu u ruci i međunožje sjedećeg lika. Ova scena bila bi općenita da autor ne kadrira, izdvaja znakoviti izrezak čime usmjeruje percepciju ka doživljaju koji ne mora biti ugodan. Fernando režira fotografski kadar s obnaženom ženskom osobom na zgužvanoj fotografiji u naturalnom okruženju zemlje i lišća, asocirajući intenzivno (o)sjećanje. Boris Grozdanić memoriju interpretira kroz ideju vezanosti i predstavlja fotografiju s dvije ruke koje kao da traže komunikaciju. Ovi radovi korespondiraju hrabrošću iskaza, a primjetna je izvjesna narativnost.
Pogledajte sve radove:
Socijalni, međuljudski odnosi i stanje civilizacije predmet su mnogih radova ovog projekta. Posljedice nedostatka empatije i pohlepe moćnika obrađuje Renata Pentek. Ona predstavlja nelagodnu atmosferu deložacije. Promatrajući aktere, osjećamo dozu empatije jer se i nama to može lako dogoditi u ovom vremenu podivljalog profiterstva. Amina Konate Visintin predstavlja slikarski rad gdje nalazimo njen portret u nadrealnom okruženju simbolima. Unatoč vedrim detaljima, očito je predstavljeno sjetno raspoloženje tugom obojene situacije. Marija Vasiljev nudi rad motiviran filmom “Stalker“. Pred nama je zasjenjen lik u dramatičnom promišljanju. Obrađujući lice, autorica uspijeva iskazati stanje potrage za smislom što se podudara sa idejom filma. Luiza Štokovac zapaža i bilježi na fotografski materijal, stanje djelomično porušene zgrade. Na jednom od nekada unutrašnjih zidova, još uvijek stoji fotografija ili plakat sa ženskim likom. Tako je osoba na slici svjedok prošlosti zgrade. Zanimljiv dio arhitekture zapaža i Miranda Legović. Ona u kadar pripušta dio zida ispisan grafitima. Čini se da je sve zapise ostavila ista osoba jer su sve intervencije rađene ugrebavanjem. No, pažljiviji promatrač zapazit će raznolike rukopise. Miranda nam nudi zid pamćenja. Fabio Damuggia prisutan je fotografijom. U kadru je željeznički most i osoba s koferom. Bilješka pomalo opasne scene, s izuzetim kolorom, nudi ideju lošeg socijalnog stanja osobe. To potvrđuje i autor, dajući radu naslov „Odlazeći“. Istovremeno napetu i humornu scenu ostvaruje Alan Vlahov. Odličan, od kaširanog papira izveden, manji skulptorski rad nosi i dosjetljiv naziv: „Odoh ja…“ Umjetnik odlično predstavlja otimanje od društva koje mu nije odgovaralo.
Ideja spremanja raznih predmeta predstavlja osnovicu pojma memorije. Jer, neke događaje zaboravimo, a isplivaju u sjećanje pronalaskom nekog materijalnog traga. Neki autori nude uredno pospremanje, a neki slučajno formiran sklop predmeta. Goranka Supin predstavlja pažljivo spremljene, uglavnom papirnate predmete: pisma i slično. Sve pakira u kutiju, a na vrh postavlja osušeni cvijet ruže. Riječ o sjećanju punom emocija. Manje osobnu emocionalnu energiju nudi rad Barbare Cetina. Ona u staru ladicu montira arhaične predmete. Ovaj rad s nađenim pa kolekcioniranim elementima svakog promatrača prisjeća prošlosti koja ne mora svima biti ugodan doživljaj. I Vesna Paladin kolekcionira. Ona na tri daske od ladica, pričvršćuje znakovite predmete: ključ, nož za papir i nekoliko korištenih kistova. Svi su predmeti vremeniti. Kao da želi upozoriti kako je oduvijek kreativnost važna za razvoj osobnosti. Sandra Masato također kao proces oblikovanja koristi pakiranje. No, ona u stari kofer postavlja znakovite predmete. U komentaru spominje holokaust, vrijeme nacifašističkog progona ljudi. Zato u koferu nema mnogo stvari: limenka, komad čaše, pečat, konac. Ona bira predmete koji asociraju nasilnu izolaciju, glad, hladnoću, zločine. Tu je i obojani konac koji simbolično spaja preživjele. Martin Zelenko ne samo da pakira, već i vakumira raznorodne predmete. On u transparentan plastični jastuk sakuplja, odlaže papire, popise, skice, dokumente, račune, izreske papira, fotografije… Većina predmeta je unutar formata namjerno i, kako autor tvrdi, nisu mogli biti bačeni jer se dotiču njegovog sjećanja.
Suvremena umjetnost dozvoljava umjetniku birati predmete i razglasiti ih za artefakt. Ovim slijedom Igor Gustini izabire predmet koji se preklapa s temom projekta. On uzima kompjutorsku memoriju i predstavlja ju kao rad. Umjetnik kaže: „Danas je neizbježno razmišljati o memoriji bez da se uzima u obzir umjetna, elektronska koja je sastavni dio naših života i bez koje bi teško mogli funkcionirati“. No, istina je da se ljudska i kompjutorska memorija razlikuju emocionalnim odjecima i interpretacijom realnosti. Vanja Mervič predstavlja kvadriptih sastavljen od oblika izvedenih u graphite frottageu. On uzima dijelove pakiranja raznih proizvoda te ih koristi kao matricu za lijevanje u cementu. Dobivene obrise prenosi na papir. On zapaža estetiku stiliziranih, do krajnje funkcije dovedenih predmeta. No civilizacija pretjeruje s ambalažiranjem zbog profiterstva, boljih prihoda kad su predmeti ponude upakirani u manje količine. Autor rezignirano kaže: „…ovo imamo već svugdje u prirodi, kao dio suvremenog pejzaža…“ Kolaž od spremanih ostataka rada u papiru i tekstilu, Jur Samec komponira u rad. Razigrana kompozicija uzrokovana je nasumičnim raspoređivanjem elemenata. Autora koji je sam stvorio elemente za ovaj rad vjerojatno elementi podsjećaju na kreativne iskaze. Ideju ekološke memorije ili prisjećanja na prirodu nudi Lana Flanjak. Ona ulazi u mikrosvijet iz kojeg predstavlja scenu iz života algi kremenjašica. Iako djeluje kao apstraktna kompozicija, u pitanju je mikroskopsko znatno povećanje jer kadar s ovim malim bićima ne vidimo golim okom. Ta bića proizvode kisik. Iako ih ne vidimo, treba znati da ih u vodama planeta ima toliko da omogućuju naš svaki peti udah kisika.
Odslužene predmete koji autorima nude memorijske konotacije koristi još nekoliko autora. Tako Marino Jugovac uzima listove pile s kojima gradi kompoziciju nalik na buket. On ih usađuje u drveni blok koji su možda baš te pile rezale. Nazubljeni, metalni dijelovi bivaju ostavljeni u zahrđalom stanju u kojem ih je zub vremena preuredio u zanimljiv memorijski trag. I Marko Zelenko ovdje predstavlja rad koji je nastao inspiriran i izveden reciklažom nađenog. On gradi konstrukciju nalik križu gdje horizontalu čine poredane drvene letvice, nekadašnje sastavnice obloge zida. Umjetnik na njih aplicira suzolike oblike od inoxa. Ova intervencija nudi rad između ready-madea i mogućeg mobila. Osobniji, intimniji doživljaj recikliranjem predmeta predstavlja Dijana Rajković. Ona izvodi hommage svojoj baki na način da njene heklane radove utiskuje u komadiće zemljanog materijala, gline. Te segmente peče te dobiva mnogo manjih predmeta, točno 81, koliko je godina doživjela i njena baka. Umjetnica senzibilno komentira: „Kako je baka tkala svoje niti, tako je i dio nje zauvijek utkan i u mene.“ Još jedna se umjetnica sjetno osvrće svojoj baki. Lovorka Lukani grafičkim postupcima evocira vezanost za osobu koje više nema, a koja joj je bila značajna. Ona uzima njene predmete i obrađuje ih otiskivanjem u papiru. Tako se pred nama, u tišini bjeline, pojavljuju oblici/otisci verice/burme, marame i češlja. Ovdje sjećanje na voljeno biće, kroz umjetničku interpretaciju, postaje vizualni događaj. Svojevrsnu reciklažu ili preciznije, korištenje prozaičnog materijala provučenog kroz umjetničko promišljanje, predstavlja Petar Dugandžić. On na okvire zateže glamuroznu, dekorativnu tkaninu. On zapaža da se tekstura i boja mijenjaju memorirajući fizičku intervenciju. Dodirom, gestom, glađenjem rasteriranih površina, značajno mijenjamo izgled, značenje artefakta. Mi možemo upisati neku riječ, ili liniju koja će ostati memorirana u materijalu do sljedeće intervencije. Efemernih opcija ima onoliko koliki broj promatrača skupi hrabrost te potegne potez, intervenira unutar ponuđenih kvadrata.
Sraz osobne i službene povijesti kroz diskurs memorije propituje nekoliko autora/ica. Luciano Bunić ostvaruje dokumentarno-eksperimentalni video-uradak. Sinopsis nudi informacije, intervju, doživljajne i dokumentarne scene. Kroz video autor ispituje, istražuje rastrganu povijest svoje obitelji. Radi se o vremenu fašizma II. svj. rata. Nižu se scene razgovora, prikazi dokumenata te kadrovi predmeta i povijesnih mjesta odigravanja holokausta. Autor naizmjence navodi neke činjenice, uz istraživanje memorije osoba i institucija, ne bi li saznao činjenično stanje tadašnjih događaja i sudbina njegovih predaka. I Luisa Ritoša propituje vrijeme nacizma i fašizma izoštravajući pitanje ženske prisutnosti u tom revolucionarnom i istovremeno ratnom razdoblju. Ona kolažira isječke fotografija žena u partizanskim uniformama. Ona kaže: „…uvodim ulogu žena u povijesti i često namjerno zanemarivanje njihove uloge.“ I svi svjedočimo onome što umjetnica sažima u rečenice: „Problem ove zemlje danas je da se trudi obrisati memoriju o antifašističkim događajima…“. „Brisanjem sjećanja, ignoriranjem povijesnih činjenica vladajući pokušavaju kreirati drugu stvarnost…“ Luisa uspijeva da njeni radovi budu „…šamar takvim pokušajima i stavljaju nove generacije pred lice dijela povijesti koja se pokušava zataškati/iskriviti.“ Indirektno, ali dramatično, situacije iz povijesti obrađuje i Slavica Isovska. Ona bilježi fotografskim načinom jezovitu scenu osušenog tijela životinje. Radu daje naslov „Goli otok“ iako nije nužno da je ovakva scena moguća samo tamo. Nju možemo naći u svakom zapuštenom, napuštenom ambijentu. Ipak, poznato je da je taj otok bio poprište nelagodnih događaja nakon Drugog svjetskog rata. No, lokacija se danas zlorabi u revizionističkim objavama nacionalistički obojenih struktura. Ova scena može biti hommage osobama koje nisu uspjele preživjeti ovaj zatvor. No, i danas rijetko koji zatvor odiše humanošću. Samir Cerić Kovačević ne definira oblike na svom radu, već bilježi zapaženo. Njegova fotografija može asocirati mnoge memorijske odazive. Čini nam se da je igra svjetla i tame zabilježena na podu. Autoru je scena dramatična i asocijativna, pa ju nudi nama na uvid. Ovisno o imaginaciji promatrača, doživljaj može oscilirati od nelagode pa do ideje svjetla u daljini. Tajnovitost nudi i rad koji potpisuje Josip Mijić. On uzima nitasti oblik koji pakira, balzamira, na neki način ovjekovječuje. On rad naziva „Linija života“. Treba pojasniti da se radi o vlasi ljudske kose. Ova organska nit koja nosi memorijski DNK obrađena je na način da je posve zatvorena u masu kojoj je rok trajanja znatan. Sami moramo odlučiti hoćemo li samo pamtiti ili i čuvati mliječne zube djeteta ili kosu te je li takva uspomena u kasnijem vremenu vrijedna pažnje?
Grafizmi, znakovi, geometrijski oblici, predstavljeni su kao metafore memorije na radovima koje potpisuju Lea Bernetič Zelenko i Elvis Berton. Berton koristi pravilnije geometrizacije znakove. Već sam naziv rada „Baterija je prazna, memorija puna“, okreće nas suvremenom vremenu gdje smo bombardirani informacijama i tada kad to ne želimo. U misli nam se i nesvjesno ugrađuju podaci koji su nebitni, ali su korisni nekom prodajnom lancu ili nekoj agendi. Poznato je da više puta ponovljena laž postaje istina. Berton nas na slici bombardira znakovima navodeći ka propitivanju. Jer, tek u pozadini slike otkrivamo oznake prirode. Nažalost, sve prirodno napadnuto je tehnokracijom. Lea Bernetič Zelenko na glinenoj plohi, površini rada, koristi spontano oblikovane geometrizirane znakove. Oni su izvedeni neproračunato, također kolorirani izvan nekog kanona i tako sakupljeni u smislenu cjelinu. Umjetnica rad naziva „Meditacija u plavom“ pa smo time usmjereni, navedeni na doživljaj rada. Materijal pamti intervencije, napose ako su to slovni zapisi. Tako Slađan Dragojević zapaža ispisanu površinu koju bilježi fotografskom tehnologijom. Pred nama je konglomerat potpisa, inicijala, komentara, ljubavnih svjedočenja, bilješki, skica, crteža, reklama… Umjetnik daje naziv radu po prepoznatljivom obliku naočala Johna Lenona, korištenih za dosjetljivu reklamnu igru slova: „John Lemon“. Ovo inicira prisjećanje na neka vremena prošlog stoljeća dok su se reklamokracija i divlji kapitalizam tek pripremali za plasiranje agresije na čovječanstvo koju danas svjedočimo.
Namjerna slučajnost sastavnica likovnog postupka, pa evokacija rezultata, način je iskaza više autora. Milan Marin koristi intuiciju pri svom kompliciranom postupku koji rezultira predstavljenim radom. On najprije formira podlogu od netipičnih likovnih materijala. Ona postaje matrica na koju, i dalje intuitivno, autor gestualno intervenira na rubu grubosti. Nakon nasumičnog dodavanja, različito rijeđenog tamnog pigmenta, umjetnik rezultate otiskuje na platno. Matrica se lomi u komade kako bi se odvojila od platna. Tako nastaju unikatni, neponovljivi biljezi koji izgovaraju~ memoriju materijala i postupka na licu otisnutog rada. Fabio Gasparini koristi slučajnost u izvedbi podloge rada. On gestualno mrlja papir različitim gustoćama akrilnih boja i crnog tuša. Nakon ovog spontanog činjenja, nastupa koncentracija na prepoznavanje oblika unutar konglomerata fleka. Njih autor izdvaja linijom od ostatka podloge. On zaustavlja istraživanje kad biva zadovoljan uočenim. Promatraču preostaje složiti se autorovim izborom ili samostalno pronalaziti još oblika. Vianney Lefebvre također kreće od geste. Služi se grubim namazima i određuje kombinaciju boja svakom pojedinom radu. Ovdje je predstavljen plavo-žuti koloristički dijalog. Podloga pamti poteze, žestinu izvedbe, a time i energiju autora. Osim boja i poteza, na slici nalazimo rezove. Mi ne znamo je li autor perforacije izveo namjerno ili slučajno. No, odlukom da izloži ovaj rad možemo ga uvjetno povezati s izrezima Lucia Fontane. Tako ovaj rad možemo doživjeti kao propitivanje energije, površine i dimenzije.
Nešto doslovniju memoriju, oslonjenu na keramički materijal/tehnologiju propituju Bruna Dobrilović i Pamela Ivanković. Bruna formira elemente u oblik dezeniranih štapića i njima čini rešetku. Ona nije čvrsto geometrijska i dodani su koloristički elementi. Tu se pojavljuju i nasumce umiješane krhotine metala. Ona tumači kako su „…prostori sjećanja katkad crveni, katkad crni, u većini neutralni s primjesama nečeg, ne zna se točno čega. Metalne krhotine, neravnine, prekid toka drže nas u pozornosti. Katkad, mada bi i htjeli zaboraviti, to nije moguće.“. Pamela Ivanković glinenu podatnost koristi za spontane, gestualne intervencije. Ona ih ostavlja onakvima kakve su joj se dogodile. Tako su pred nama tri raznorodna predmeta u/na kojima su memorirana umjetničina trenutna stanja. Rad nudi ideju fraktalnog svijeta u kojem se sve zapravo ponavlja u nepredvidljivim i za ljude skoro nevidljivim oblicima. Možda je bolje, u ovom napornom svijetu, prepustiti se doživljaju, a ne analizi. Na neki način, fraktalno ponašanje okruženja propituju Iva Štefanac i Zlata Tomljenović. Dok se Iva oslanja na prirodno, naturalno događanje, Zlata propituje tehnološke situacije. Iva Štefanac predstavlja doživljaj okruženja, filtriran vremenom i pretvoren u gestualnu vizualizaciju bez čvrstih oblika. Ipak, kolorom i potezima asocijaciju približava mediteranskom ugođaju. Zlata Tomljenović uzima suvremenu situaciju: pikselizaciju / depikselizaciju slike virtualne stvarnosti. Ona paralelno razmišlja o fenomenu sjećanja i uronjenosti u datosti recentnog povijesnog vremena. Zlata odlično definira stanje: „…smislena prošlost zamjenjuje se besmislenom sadašnjošću, a sjećanje nije dovoljno da se prošla stvarnost vrati u sadašnji trenutak; javlja se unutrašnja rastrzanost između sjećanja koja su oblikovala identitet i prebrzih promjena u kojima živimo, nesigurnosti, rizika, neizvjesnosti; bježimo u prošlost koja izmiče, kao što izmiče slika na ekranu uslijed ometajućih vibracija.“ Zanimljiv rad podastire Željka Gradski. Slika prikazuje glavu čovjeka i figuru slona. Tu je još nekoliko listolikih oblika. Kombinacijom tehnika na platnu umjetnica maštovito predstavlja ideju vraćanja korijenima sjećanja, na sklad čovjeka i prirode. Slon ima mnogobrojna značenja, uglavnom iz istočnih, azijskih područja. Slon je, između ostalog, simbol dugotrajnog pamćenja, nositelj memorije. Tako možemo rad doživjeti kao upozorenje: „Čovjek se treba oslanjati na mudrost i mijene prirode, a ne na kratkotrajne i površne, većinom destruktivne i sebične ljudske poteze.“.
Evokaciju osobnog doživljaja određenog vremena i prostora, sugestivnim memorijski određenim iskazom, predstavljaju Renata Papišta, Branka Riđički, Andrea Čović, a uvjetno i Matilda Zanini. Renata Papišta predstavlja reminiscencije osobnog stanja nametnute izoliranosti na apstraktan način. Ona instinktivno, kontroliranom gestualnošću čini bilješke na podlozi, koje sliče kardiogramu. Nižući prikaze stanja, događa se redoslijed doživljaja: od umirenih do intenzivnih. Ove vizualne zapise umjetnica niže u oblik autorske knjige. Rezultat je dojmljiva zbirka odbljesaka stanja akterke. Branka Riđički predstavlja vizualizaciju sjećanja na mladost djelomično provedenu na nekom jadranskom otoku. Uz sve senzacije utisnute u memoriju, ona izdvaja „Miris limuna“, što i upisuje u rad. Ona rezignirano komentira: „…jednostavne i istinske vrijednosti, poput radovanja ljetnom danu, na koje smo kao moderno društvo, otuđeno od malih bitnih stvari i ljepote, već odavno zaboravili.“ Trenutak zapažanja nudi Matilda Zanini. Ona predstavlja fotografski rad. Na fotografiji vidimo odbljeske svjetla kroz starinski prozorski okvir. Čini se kao da je ovaj trenutak svjetla autorica zapazila na nekom slikarskom radu jer se svjetlo prostire od oblika prozora preko oslikane površine ili vremešnog zida/poda. Ova nerazgovjetnost podržava ideju memorije jer sjećanje često iskrivljuje doživljeno. I ona postavlja pitanje: „…jesmo li unutra ili vani?“. Andrea Čović uspijeva postići atmosferu sjećanja već izborom tehnologije i slikarskim postupcima: izbjeljeni kolor, zamršena lazurna faktura, svjetlo. Uz to bira motiv koji nas sugestivno okreće propitivanju viđenog/doživljenog. Iako ona motiv bira idejom uspomena na povijest te obrađuje zapušteno arhitektonsko zdanje, ovu atmosferu možemo pronaći u osobnim memorijama ljetovanja u primorskim naseljima, kod predaka ili rođaka: zasanjanost mladošću, površni pogledi na okruženje, drhtava (ne)sigurnost sazrijevanja… I Mersiha Merđanović nudi decentan grafički rad koji angažira promatračevo sjećanje. Stilizacija oblika pokazuje se kao okosnica oblikovanja. Tako nas umjetnica angažira na prepoznavanje, doživljavanje njenog načina oblikovanja viđenog / doživljenog. Iako je očito pojednostavljenje elemenata, rad djeluje razrađeno i promišljeno. Zapažamo dva izdvojena cvijeta koji apostrofiraju ovaj oskudno uprispodobljen krajolik. Rad promatraču dopušta asocijaciju iz njegove memorije.
Umjetnici nas, ponudom motiva, materijala i izvedbi, podsjećaju na vremena kad je osobnost bila poštovana kao najviše postignuće ljudskosti: statusa slobode. Nažalost, danas Plavi planet postaje područje zabranjeno za osobni doživljaj, na koji smo imali pravo svojim senzibilitetima, afinitetima, željama i potrebama. Porast diktature, kontrola medijima i kamerama na svakom mjestu „za našu sigurnost“, zdravstveni „nevidljivi neprijatelj“ ili konstruirani rat koji će donijeti tzv. demokraciju na neko područje ipak uspijevamo prozreti. Kao u vrijeme križarskih ratova ili vremena fašizma, preuzimanje tzv. demokracije od strane pohlepnika i profitera, opravdanja za krvoprolića više se ne daju prikriti. Uvijek se otkrije interes, a ne nametanje pravde, demokracije ili sličnih medijskih opravdavanja.
Ovaj projekt propituje, artistički osvjetljuje pojam, fenomen MEMORIJE. Osmišljeni radovi s višeslojnom porukom imali su prvenstvo prilikom selekcije. Kao i kod dosadašnjih tematskih projekata, nadam se da će izložbena prezentacija biti u najmanju ruku zanimljiva. Iskreno zahvaljujem umjetnicama i umjetnicama na suradnji u realizaciji projekta!
