Skip to content

“SLAGALICE” MILANA BEŠLIĆA U GRADSKOJ LOŽI U ZADRU

U organizaciji Narodnog muzeja Zadar i Udruge 3000 godina Za dar, u Gradskoj loži Narodnog muzeja, u srijedu 30. studenoga 2022. godine predstavljena je zbirka pjesama „Slagalice“ pjesnika Milana Bešlića, jednog od vodećih hrvatskih imena likovne i književne kritike, autora više od stotinu izložbi suvremenih hrvatskih kipara i slikara

U predstavljanju djela Milana Bešlića, uz samog autora, sudjelovali su gospođa dr. sc. Renata Peroš, ravnateljica Narodnog muzeja Zadar, izv. prof. dr. sc. Sanja Knežević, sa Sveučilišta u Zadru, i književnik i slikar Tomislav Marijan Bilosnić.

U pozdravnoj riječi Renata Peroš je zaključila: „Bešlićeve „Slagalice“ uvode nas u čaroliju igre slaganja riječi, što i je poezija, jedina ljepota koja je uvijek s nama. Pred blagdane Božića, mi predstavljajući ovu zbirku pjesama obnavljamo jedan od prvih darova – rođenje Riječi.“  

Velikan hrvatskog kiparstva Kuzma Kovačić, urednik „Slagalica“ i predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Hvaru, koja je zbirku objavila, u nemogućnosti da osobno sudjeluje u programu uputio je riječi potpore: „Kao što je Milan pratio i pisanom riječju podupirao moja kiparska nastojanja, nastojao sam i ja pratiti hod na njegovu pjesničkom putu. Zato sam mu zahvalan što mi je povjerio  dužnost urednika ove knjige.“

Sanja Knežević  govoreći u Bešlićevoj poezije je ustvrdila: „U „Slagalicama“ usložene su sve dimenzije života – i javne i intimne, pa čak i tajne zapretane u jezik. „Slagalice“ se u tom smislu mogu doživjeti i kao poligon za igru jezičnom stvarnošću- Za pjesnika Bešlića, sve je igra – i kada bismo njegovu poeziju promatrali u dijakronijskom kontekstu hrvatskog pjesništva, čini mi se da bismo ga mogli promatrati kao nasljedovatelja „slamnigizma“ koji je „slamnigizam“ doveo do krajnosti“.

„Svaku bi se Bešlićevu pjesmu moglo i trebalo zasebno komentirati s užitkom i razlogom, jer u „Slagalicama“ kao da imamo antologiju hrvatskog pjesništva kazanu na Bešlićevski način“, zaključio je predstavljanje „Slagalica“, književnik i slikar Tomislav Marijan Bilosnić. 

“MOJ JEZIK JE MOJ STAN
Milan Bešlić: „Slagalice“, Ogranak Matice hrvatske u Hvaru, Hvar, 2022.
Piše: Tomislav Marijan Bilosnić 

„Doista, kad god se suočim a praznom stranicom, osjećam da moram nanovo otkrivati književnost za sebe. Prošlost mi, međutim, nije ni od kakve koristi“, reći će veliki Borges u svojoj kultnoj knjizi „To umijeće stiha“. I uvjeren sam da se u slučaju Milana Bešlića prevario, iako naš pjesnik ponekad i doslovno bogesovski slaže svoje verse i na svoj nas način uvodi u jednu novu zagonetku poezije. Naime, Bešlić se vraća u život, onaj život koji iziskuje bliski dodir s prošlošću, kako bi sazdao novi život, novo iskustvo, podjednako društva i svoga bića, tako se s druge, paradoksalne strane jezika opet vraća na Borgesovu stazu, kad on kaže „Svaki put kada čitam neku pjesmu, to iskustvo biva drukčije. I to je poezija“, s tim što je Bešlić, čini mi se, na iskustvu čitanja recentnog hrvatskog pjesništva stvorio svoje ponajbolje stihove, svoje „Slagalice“ kao ideju „vječne knjige“. 

See also  LET IZNAD OBLAKA

Pa idemo čuti što je pjesnik napisao, svjesni smo da mogu i postoje različita čitanja i tumačenje pjesničkih knjiga. Kako sam skoro i sam imao osobni dijalog sa španjolskim pjesništvom i mitskom andaluzijskom atmosferom, to su mi bili intrigantni prvi stihovi koje sam pročitao u „Slagalicama“, još jednom se uvjeravajući kako poezija često stvara samu sebe. U prvoj pjesmi „Sv. Juraj“, koja otvara ciklus nazvan „Budnice“, dominiraju stihovi, po svemu ne slučajno,  „zelen list / zelen trava / zeleno, zeleno… Zelen polje / zelen vjetar / zeleno, zeleno… otvarajući tako epsku širinu u ovdje sabranoj lirici da se razgrana, toliko da iz zelenoga s vremenom prijeđe u zrelu boju Sunca, i povede nas iz Arkadije u živu suvremenu stvarnost, u neko novo suglasje, neka nova jutra. Koliko pjesma „Sv. Juraj“ i je aluzija na zelenoga zmaja, koji bi ovaj svijet želio proždrijeti kao zelenu jabuku, ona je „zelena“ baš kao što je svjež i jezik kojim je napisana, baš kao što je svjež svaki izvor.

Potom je prati druga pjesma, ono što je bilo prvo – „Riječ“, riječ kako kaže Biblija i kako je, recimo, govorio Mallarmé… „iz riječi u riječ“… „riječima izrečen život“… što kazuje da je kod pjesnika prvo pitanje jezik, vrsnoća i opseg riječi, stil i ritam, leksički značaj, domašaj i pjesnička posebnost, uključujući i dijalektizme; onaj izraz jezika čija će glazba i slike biti konačni cilj riječi. 

Inače, odmah mi je kazati kako je u svakoj Bešlićevoj pjesmi izražena pjesnička strast u kojoj se zrcali ljudsko iskustvo, jer jezik ove lirike prodire duboko ispod površja o kojemu zbori, jezik je u samom dnu korijena izgovorene riječi, on je pitanje esencije i egzistencije. 

Treća pjesma, a što drugo, već je posveta „Samom sebi“, s naglaskom na završnome stihu „Samog sebe često pitam?“ Što smo i tko smo ako nismo Riječ, jedini nepromjenjivi zakon koji nas opominje, i isto tako iz časa u čas izmjenjuje, preobražava i nas i sliku svijeta.

Da su sadržaj Bešlićeve „Slagalice“ samo ove tri uvodne pjesme, autor bi već složio vlastitu piramidu svojega dobrohotnog pjesništva. Dakle, sve lirske sastave ove zbirke možemo držati unaprijed zamišljenim, a potom znalački ostvarenim tekstovima. Želim reći, da je autor znao izvrsno ostvariti novonastajuću zbirku pjesama, kako bi rekao veliki književni teoretičar Ante Stamać, inače Bešlićev kum, što ovdje ne spominjem slučajno, kao što to ne spominjem nimalo u duhu onoga što se u Hrvatskoj književnoj praksi zbiva kad izvanknjiževni život postaje primarnom temom pred samim djelom. Spominjem to da bih tek naglasio Bešlićevu strastvenu suptilnost i njegovu sveprisutnost na hrvatskoj kulturnoj sceni, koja me u mnogočemu podsjeća na Stanaćevu vjeru u hrvatski jezik i snagu poezije tog jezika.  

See also  Monografija: Samostalni vod umjetnika Zadar

Kod Bešlića riječ je ključ jezika, što je vrlina svakog dobrog teksta, svake lirike od kanona. Bešlićev govor, njegova ekstaza duha, uranjaju u jezik, kristalizirajući ga dok raspršuje stvarnost, tako da će u konačnici stvarnost biti preplavljena jezikom koji će izrasti iz bespuća u otvoreno marulićevsko more. Ovdje se slaže trobojnica  hrvatskog jezika – što, kaj i ča. Kaj mu je krležijanski smišljen i moderan „i tu se nikaj nemre“. I što je pita „što je to što“…“što ne da što / nizašto?“ Ča je „lipa rič“… „ča u sarcu žive / i di ča / more / valima / kroz vrime nosi“. Domovina, tragične, ali i komične zgode života, ponekad čak i kroz osobni slučaj, slavljenje su života, što znači slavljenje slobode, rodoljublja uznijetoga na višu zbilju. Tradicionalno ustrojstvo ovih stihova, vraćanje hrvatskim lirskim korijenima, ni u jednome slučaju nije ponavljanje, pa ni obnavljanje, već izričito suprotstavljanje sve učestalijim i upornijim naznakama jezične pustoši koja hara u izrazu hrvatskoga suvremenog pjesništva. 

Bešlićeva zbirka „Slagalica“ sastavljena je od ciklusa nazvanih „Budnice“, „Žalosnice“, „Radosnice“, „Napisnica“ i „Slagalica“, dakle od simbola života, razlikovnosti općeg i posebnog, odnosa čovjekove suvremenice i transcendentalnih silnica, metafizičkih sila u kojima se pjesnički senzibilitet prepušta vremenitosti, onome što ne prestaje biti. Zanimljivo, iza buđenja i žalosti ovdje će buknuti radost koja ne prestaje do konačno složene knjige, što zorno upućuje na našu nedavnu prošlost, buđenja hrvatske samosvijesti, borbe za slobodu, i konačno slaganja njezine stvarnosti onakve kakvu sami želimo i možemo ostvariti. 

U prvoj pjesmi ciklusa „Žalosnice“ nazvanoj „Okeca moja“ ćuti se svojevrsni odsjaj narodne lirike u kojoj „lijepa Vida u okecima mojim vene“, dok se pjesnik pita „što to okeca dva vide“…. „Jel’ je to to… / Jel’ je to to?“ Jest, Bešlić se pokazuje eruditom koji slijedi tradiciju, a obraćajući se isključivo zbilji, osobnom i nacionalnom bitku, slobodno i snažno u ljepotu pjeva pretače znano, svojstveno biću i njegovu iskustvu, te tako nalazi put do novih značenja riječi i novih lirskih otkrića. Bit će u ovoj zbirci i tužbalica „Oj, hrvatska mati“… „ne zovi, samo ne zovi“, što je još jedna izuzetno promišljena i uspješna Bešlićeva igra na tragu parafraze neke davne pjesme.

See also  Grad bez ptica - predstavljanje romana Anite Martinac

I tako redom, doista, svaku bi se Bešlićevu pjesmu moglo i trebalo zasebno komentirati s užitkom i razlogom ( jer u „Slagalicama“ kao da imamo antologiju hrvatskog pjesništva kazanu na Bešlićevski način). Ova lirika u sebi nosi ne samo poruke i slike, široka i jasna nadareno oslikana platna, već i povijest, narodnu mudrost; ponovimo, što ni u časa ne dovodi u pitanje originalnost danas često problematiziranog tzv. lirskog subjekta, dok sama lirika ostaje čistom i jasnom, tim i snažnijom, nešto slično kao kod Tadijanovića i Kaštelana, ako se ikako ovdje išta može uspoređivati. Negdje između tih silnica nazire se svjetlosni trag  Slamnigove dúge na hrvatskom lirskom nebu, ali i to je samo i doslovno optička i višebojna pojava, što svjetluca u pjesmi o bratu, pjesmama „Ovdje“, „Jel’ jesi, il’ nisi“, „Bye, bye“, gdje se „opet riječima istim / svemu tom daje drugi ton“. U pitanju je, dakle, paralelno odvijanje stvarnosnoga života i unutarnjeg dijaloga. „Žalosnice“ su pune pitanja, sumnji i dilema, sve do boli i cinizma kao obrane, što se može izreći samo pjesmom ravnom gangi „i nek’ mu je spomen glavi / visoko na kolcu glogovu“. 

I konačno, „Nemaš kamo / samo tamo!“… „kraj vijeka / jama čeka“. Zanimljivo, što je već kazano, „Radosnice“, idu iza „Žalosnica“, što govori ne samo o duhu i karakteru autora već i ovih pjesama, poezije koja nas vraća izvoru, riječi, poslije toliko ispisane tišine i bjeline u suvremenom hrvatskom pjesništvu. „Zvȍn zvȍn zvȍn zvonki zvôn / nek’ se čuje zvon zvon zvon“ Lijepe naše…Teško je zato pouzdano izreći ocjenu ove i ovakve lirike, koja iz pjesme u pjesmu izmiče racionalnom formuliranju odgovora, pa i estetičkih pitanja, jer se lirski rekvizitorij neprestance mijenja, kao što nam izmiče i put prema obuhvatnijem smislu ovog svježeg monološkog daha iznijetog s arhajskom smirenošću. Zato ću, kao što sam i počeo završiti Borgesom: „Jezik se, dakle, mijenja… A mijenja se i učitelj“.