Skip to content

Sve Dimitrijeve žene

Muzej Prigorja doveo je u Sesvete jednog od najvećih živućih hrvatskih umjetnika, Dimitrija Popovića, koji ne samo da je slavan u našoj zemlji, nego je poznat i diljem svijeta

Svojedobno je izlagao zajedno s Salvadorom Daliem  i drugim velikanima svjetskog slikarstva. Koncept i predgovor izložbe potpisuje likovna kritičarka i kustosica Sanda Stanaćev Bajzek odabravši gotovo sve „Dimitrijeve žene“ ujedinivši ih u nazivu izložbe Corpus femininum

Sanda Stanaćev Bajzek

Obzirom da Muzej Prigorja kreće u cjelovitu konstrukcijsku obnovu, prema ranijem dogovoru, izložba je održana u prostoru Galerije Zelenih i plavih Sesveta. Dimitrije Popović je potom samo kratko, jer, kako reče “nije na njemu da večeras govori”, jer to čine njegova djela, zahvalio na realizaciji ove izložbe. Na kraju otvarajući izložbu ravnateljica Muzeja Prigorja Morena Želja Želle zahvalila je svima na pomoći, ponajprije samom slavnom umjetniku što je i organizatora, ali i Sesvete počastio svojim dolaskom i izložbom svojih djela. Otvorenje je završilo, kako je i započelo glazbenim nastupom kvarteta harmonikašica koji je sve nazočne oduševio s dvije skladbe. Accoquartet koji čine četiri harmonikašice, a koje su se fantastično uklopile u izložbenu tematiku izvele su skladbe Carlosa Gardela Por una cabeza (famozna tango scena iz filma “Miris žene” (1992.), ali i iz Schindlerove liste (1993.), te na kraju vrlo efektnu i dinamičnu skladbu Carlosa Buona: Milonga para Batato. Kvartet čine: Tanja Bandalović, Anamarija Nerad, Ivana Cvetkovski i Maja Talajić. Izložba se može razgledati u Galeriji Zelenih i plavih Sesveta radnim danom do 5. prosinca ove godine od 9 do 19 sati.

Iz predgovora CORPUS FEMININUM – demistifikacija mita o ŽENI:

DIMITRIJE POPOVIĆ, kompatibilnošću svoje svestrane umjetničke prirode, različitim likovnim tehnikama i medijima: crtežom, slikom i skulpturom, kolažom, objektom, fotografijom, instalacijom i performansom, akceptira taj višestruki identitet žene, njezinu borbu s „vlastitošću“ proizašlu iz sukoba njezine duhovnosti i tjelesnosti. Tematizira ga prolazeći „općim mjestima“ naših civilizacijskih spoticanja – spolnosti, osobnim slobodama, nametnutim ulogama. Dotičući se njihove intime, njihovih stanja i osjećaja, otkrivajući nam pritom vlastitu fascinaciju ženom kao trajnim nadahnućem. Nadahnućem kojeg su inicirale njihove sudbine, i mitske i stvarne. Sudbine koje su nadišle matično vrijeme te postale opće i univerzalne. Njihovo otjelovljenje u likovnu formu, kako sam kaže: „ne dešava se samo kao posljedica instinktivnog doživljaja, već proizlazi iz spoznavanja sudbine i promišljanja karaktera lika žene kojom se bavi.“ Dimitrije to čini principima koji se kroz složenu morfologiju i interdisciplinaran pristup, jasno iščitavaju iz svake slike. Slike koju gotovo pet desetljeća obilježava žena, njezin lik i njezino tijelo. 

Stilski, Dimitrijevo slikarstvo bazira se na anatomski vjernoj, realistički tretiranoj formi koja trasira prostor, sugerirajući beskonačnost varijacija unutar jedinstvenog umjetničkih izraza koji se utječe ikonografiji i jeziku nadrealnog govora, nerijetko zastrašujućeg, ali nadasve ljudskog. Jer Dimitrijeva je slika svojevrstan sudbinski transkript, vizualni zapis ženinog vlastitog usuda. To je  formama likovnog razotkriveno afektivno i emocionalno stanje jedne žene. Slika je Dimitriju i sredstvo i način kojima umjetnošću otvara i neka sociološka i fenomenološka pitanja. Ona je potreba da se besmislu i dekadenciji civilizacije suprotstavi vlastitim stavom i kreativnošću.

Nova Dimitrijeva izložba objedinjuje gotovo sve cikluse posvećene ženi, prikazujući je u punini njezine slojevitosti i raznovrsnosti njezinih stvarnih i mitskih persona – od Meduze, Dijane i Medeje, Judite, Salome i Magdalene, preko Gioconde, Cecilie(dame s hermelinom) i infantkinje Margarite do Marilyn Monroe i nanovije inspiracije – jedne i jedine Vesne Parun. Motivu i temi sve je podređeno. Oni određuju tehnike i karakter izričaja. A u središtu pozornosti uvijek je isti motiv – corpus femininum. No, Dimitrijeve likovne realizacije nisu tek prezentacije njegove fizionomije i fiziologije, već su prezentacije njegovih metafora. Prikaz aluzivnih i ikoničkih znakova koji se tek likovnim izričajem manifestiraju kao konkretna forma. Jer tijelo pruža mnoge informacije. Tko je osoba koju ono predstavlja, kako živi, što za nju znači život? Ono je entitet, jedinica mnogih mjera – socioloških, religijskih, političkih. Ono je vanjska manifestacija unutrašnjeg, priča potpomognuta simbolima. Njihovom nadrealističkom artikulacijom Dimitrije, kako i sam tvrdi, izražava istinsko lice žene. Lautreamontovski su to elementi: kosti, tijela u raspadanju, rastegnuta epiderma, tragovi krvi, šavovi, ožiljci. Simboli – antički i biblijski, historijski i suvremeni. Dimitrije u njima pronalazi osobni izraz, pomičući granice „klasičnog“ i tradicionalnog. Neraskidivi s temom, oni postaju integralni dijelovi slike, postaju rekvizit kada ih u fotografiji ili performansu koristi kao scenske elemente u gradnji prizora vlastite priče. Odrubljena glava kao glavni Salomin i Juditin atribut. Križ kao simbol Magdalenine preobrazbe, kao metafora njezine razapetosti između bludne tjelesne strasti i askeze. Križ kojim Dimitrije posvećuje ali i provocira. Ili animalni motiv hermelina kao personifikacija snažnog i požudnog ženskog bića koje zavodi i osvaja. Pa sveprisutne kosti i lubanje – jasni simboli smrtnosti i propadanja kao nepoželjnog pola dihotomije erosa i thanatosa na kojoj Dimitrije gradi svoj „mit o ženi“. Posebno naglašenog u Juditi i Salomi, kulminirajući u modernom mitu o Marilyn Monroe, kojeg gradi na poznatoj dihotomiji – „na slavi koja lebdi nad razvalinom vlastitog udesa“. Dihotomiji koja se ogleda i u ambivalentnoj prirodi Meduze i u bipolarnoj prirodi božice Dijane koja čednost brani okrutnošću. Ipak, najsnažniji i najjasniji simbol jest samo tijelo. Razapeto svojim žudnjama, erodirano vlastitim emocijama i zatomljenim duhom. Zarobljeno, kao u Medeje, u vlastitom porazu. Razgolićeno, skinute epiderme, u kojeg možemo zaroniti, do kosti, do osnove. Načinom na koji to upravo čini Dimitrije. Kojim se, s namjerom, povezuje s nadrealističkim pa čak i neoavangardnim, no čiji izvori sežu daleko dalje. Jer Dimitrije „koketira“ s formama i kompozicijama umjetničke baštine, pogotovo onima iz vremena renesanse i manirizma, kada su se posebno ljubile suprotnosti i kada se kršćanska mistika nerijetko služila erotičnom metaforikom pretvarajući pogansko u pobožno. Dihotomija se nastavlja i dalje – povezivanjem tradicionalnog i suvremenog, umijećem vlastite kreativnosti, Dimitrije stvara sadržajno i morfološki originalna djela konfrontirajući i same likovne tehnike. Tako u crtežu, odnosno u slici uočavamo skulpturalno, ansambli su mu poput slike, fotografija dovršena kolorističkim potezom. Konfrontira i raznorodne izričaje. Dimitrijevo prihvaćanje i starih i novih likovnih iskustava u potpunosti se poklapa s vlastitim predodžbama „vrhunskog djela“. Jer oslonjeno je uvijek na univerzalno i opće, očitujući snagu izvornog crtača i rasnog slikara koji glad za vizualizacijom umjetničke imaginacije zadovoljava upravo u pojedinačnom, u prikazu tijela jedne žene. Tijela koje ostaje čist motiv tek do trenutka njegove transformacije u viša značenja, kada postaje metaforom psihološke i duhovne dimenzije. Kada iz osobnog ponovno postaje opće. Kada otvara mogućnosti kompleksnijih struktura, nivoa podsvjesnog gdje značenjsko i umjetničko nadvisuje samu vizualnu senzaciju. 

Izvantrendovskim likovnim traženjima DIMITRIJE POPOVIĆ je uspio tako izgraditi opstojnost u potrazi za jedinstvenim vlastitim izrazom. U simbiozama lika i tijela žene u kojem su, u nemiru figuralne mase i ekspresiji pokreta, ispričani svi segmenti ženine ljudskosti koja, u svojim primamljivim metamorfozama, predstavlja Dimitrijev izričajni vrhunac. U dihotomiji duše i tijela, razuma i osjeta, zarobljenosti vlastitih strasti i slobodi odabira. Slobodi koja ženi daje moć i spoznaju da u svojoj višestrukosti ostane ono što jest, žena.

Fotografije: Marijana Spajić Butorac