Skip to content

VRATA OD VOSKA – izložba Ane Požar Piplica u splitskoj Loggi, od petka 28.10.

Izložba ”Vrata od voska” dubrovačke umjetnice Ane Požar Piplice je četvrta izložba u nizu ovogodišnjih suradnji HULU-a i Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Izložba se otvara u petak 28.10. u 19:00 sati u izložbenom prostoru Loggia, a može se pogledati do 12.11. 2022,

Josip Klaić

Rad Ane Požar Piplice stavlja nas ponekad u nezahvalnu poziciju jer svako određenje i jasnoća pada u vodu. I onda voda to nosi. Jer uistinu, kao i kod kapilarnosti zida, fluidnost njezinog rada i protočnost vremena vodi nas rukavcima koji ulaze i u najmanje pore predmeta koji se potom raspada. Odabire materijale koji su u konstantnoj preobrazbi (vosak, žbuka, vuna, sol, drvo, tkanine). Sposobnost da su čvrsti, pa opet mekani ili porozni, ukazuje na dimenziju vremena kao temeljnu preokupaciju njezina rada kojim jasno ukazuje na cikličnost svijeta koji samo mijenja svoju kožu. 

Mali ritual 2020 nastavak je na niz njezinih radova: Šumski putovi (2004.), Ima li razloga za slavlje (2014.) i Domjenak u Muzeju suvremene umjetnosti Pelegrin (2017.). I dok su prethodno likovi bili zajedno u susretima pokušavajući ostvariti doticaj s prošlosti, sada lutaju pokušavajući predvidjeti budućnost koja nam se čini da će upravo ovako izgledati. Oko koje vidi nije više blisko i neposredno već promatra iz visoke udaljenosti kao represija stranca. Nema one komunikacije među likovima koje smo navikli gledati ranije. Šuma nema ni onaj raniji romantični ugođaj uživanja povlaštenih, već jezivi karakter nužnosti. Jedini znak ljudske prisutnosti tek je jedna lokva vode. Rastapanje voska na ognju usred šume proces je izrade novih radova. Ovaj put na vosak zapisuje: Prije par milijuna godina, Prije nas, Šuma. Slično kao i montažnim postupkom u videu Ima li razloga za slavlje? kada je okrenula vremenski tijek od kraja prema početku opet baca promatrača iz jedne dimenzije vremena u drugu, sada iz distopijske budućnosti odlazi u daleku prošlost ukazujući na šumu kao stalni i jedini prostor spasa. Istu sada i prije par milijuna godina, prije nas. Kako je navodno Chateaubriand rekao: „Šume postoje prije ljudi, pustinje ostaju za njima.“

See also  Izložba Davorina Radića u galeriji Goll

U svim tim njezinim događanjima, a kasnije videima, likovi besciljno lutaju, promiču, čekaju, sudjeluju u začudnim slavljima, domjencima i ritualima. Koja je rijeka ili poplava njih izbacila u ovo vrijeme i kud ih dalje nosi? Tko je tu bio prije njih i tko će doći poslije njih? Nemogućnost da se utavore na mjestu sigurnosti upravo im stvara ta svijest o vremenu. Zato prostori kojima se kreću su napušteni, pusti, urušeni. Ti likovi pokušavaju uspostaviti odnos s prošlim i budućim vremenom. Oni su ti koji se otapaju i raspadaju, oni su žbuka i vosak koji uporno pokušavaju ostati čvrsti i trajni, a znaju da ne mogu ostati. 

Ana Požar Piplica u suptilnoj maniri, negdje na nekim začudnim obalama gdje se voštani satovi otapaju, ostavlja ono predmetno vremenu da se ga rastali. Freske probija korijenje i vlaga, vosak se grebe i savija, prostore proždire šuma. Svojom događajnosti radikalno ne ukida, ali istiskuje, sve predmetno na uštrb vremena. U vremenu je vrijeme samo. Takva događajnost nije bljesak trenutka, ekces ili krik, već dugotrajnost procesa, sporost sušenja i sagorijevanja. Za nju jednostavno treba vremena. I tu ulazimo u opis njezinog umjetničkog stvaranja kao ne isključivo čin pojedinca i njegova nadahnuća. Stvaranje prebacuje u prostor kojemu je posrednica koja ukazuje na već postojeće oko nas. Pretače iz jedne posude u drugu. Događaj u vosak, vosak u riječi. Njezini radovi će možda i pokušati na nešto upozoriti, na nešto potaknuti, ili promijeniti. Ali duboko u sebi znaju da je sve gotovo, i ono što je bilo i ono što ima biti. Upravo sada je jedino vječna izmjena, da iz već ranijeg stvorimo novo. Ana Požar Piplica zna i sama da smo ovdje samo kratkotrajni tuđinci i da je bilo koje pitanje koje čvrsto postavimo izlišno jer odgovora nema. Pa tako ni ono: Mogu li ostati? Jer zna da ne može. Barem ne ovakva kakva je sada. 

Cjeloviti tekst objavljen je u katalogu izložbe Mali ritual 2020 održanoj u Galeriji Otok Art radionice Lazareti od 25. veljače do 11. ožujka 2021.

Ana Požar Piplica rođena je 1968 . Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1997 godine. Bavi se različitim vidovima umjetnosti: slikarstvom, instalacijama, fotografijom i videom, Od 2002 godine je voditelj Umjetničke radionice ” Šarena jezera ” osnovane pri Ministarstvu kulture. Radionica u svom radu često poseže za metodama suradnje sa drugim umjetnicima, i autorima. Na primjeru videoradu Ima li razloga za slavlje koji je ostvaren u suradnji s Art radionicom Lazareti u okviru programa Istočno od Kraja poziva Borisa Cvjetanovića kao umjetnika i Marija Kopića kao filozofa za suradnike na filmu. Glavni akter filma Domjenak u muzeju suvremene umjetnosti je Pelegrin hotela koji je pred rušenjem. Na domjenak su pozvani arhitekti , kustosi i umjetnici kao metafora.

See also  Najava međunarodne izložbe - Avari i Slaveni

Bez obzira na medije u radovima se koristi dubrovački / konavoski ambijent (Šumske ulice 2004., Kratka priča, 2010.; Ima li razloga za slavlje, 2012; Domjenak u muzeju suvremene umjetnosti, 2018; Mali ritual, 2020) kroz visoko estetizirani pristup sagledava metamorfozie prostora, kad se čovjek udalji. Kao restaurator zidnih oslika, radom na kulturnom nasljeđu uviđam njegovu slojevitost i potencijal, ali i fragilnost koju samo umjetnički akt najbolje prezentira.

Živi i radi u Dubrovniku.