Novi ciklus nadrealnih krajobraza Mladena Žunjića, vrlo emotivno naslikan, mračan i koban, izaziva drhtaj na usnama s neizgovorenim upitom, je li to doista bio krajolik
Miroslav Pelikan
U neprekidnom razobličavanju kompleksnih motiva, uranjanju u samu osnovu, suvremeni hrvatski likovni umjetnik, slikar Mladen Žunjić, autor respektabilnog opusa, pronalazi atraktivne fragmente koji potenciraju realizaciju ulja ili akrila na platnu velikog formata, kao i u najnovijem ciklusu (110 x 90 cm), s temama nadrealnih krajobraza, fantastičnih apokaliptičnih prizora, svijeta koji je bio i koji to više nije, tek detalji čudesnih konstrukcija upućuju na to
Okomite, izdužene linije rasprostirućeg crnila, nedvojbene moći i posve jasnih namjera prijeteći se pokazuju, crnilo, tama, natkrit će sve.
Ili se pak u grčevitom kovitlacu izvijaju u vihor, u gibanju koje je nezaustavljivo, ne postoji način da se ono ukroti, ukloni, da se makne s pozornice ovoga umirućeg prostora i ipak mu dopusti, da se oporavi i preživi.
Žunjićev ciklus pripovijeda svoju mračnu priču nestanka, neumitne sudbine, koja je, budimo iskreno, već u samom začetku ovoga življenja bila naviještena kao realna mogućnost prestanka sna, snoviđenja ili stvarnosti, kako hoćete.
Dominacija crne boje toliko je izrazita, agresivna i neumoljiva, ona je jednostavni simbol definitivne promjene, svega u ništa, cjeline u prazninu.
Novi ciklus nadrealnih krajobraza Mladena Žunjića, vrlo emotivno naslikan, mračan i koban, izaziva drhtaj na usnama s neizgovorenim upitom, je li to doista bio krajolik.
Žunjić je kreirao vrlo angažirani ciklus izazovnih slika posvećenih stvarnosti i današnjice ali i prošlosti i budućnosti.
Volio bih pomisliti, kako je slikar naslikao odlazak noći, tamu koja ustupa mjesto svjetlosti.
