RIJEČI
Riječi niti spavaju
Niti jedu
Ali, ujesti znaju
Zabole
Vole
Dušu ugrizu
Srce dirnu
Zatrepere vesele
Kao mladenkina haljina bijele
Svijetle u mraku
Rovare
More
Kao trešnje, zore da dozore
Gromoglasne
Teško panu
U grlu zastanu
Tople
Hladne
Ječe
Liječe
Iskrene, važne
Ne dao Bog, lažne
Zapletu se u snove
Plove, plove…
Zaplešu stihom
Uhvatim se u kolo s njima
Gdje to ima
Ima, ima
Kako rekoh
U stihovima
Riječi
U molitvi dotiču nebesa
Pitanje i odgovor, za njih barka
Tihom uspavankom
U stih ih uspavljujem
Nije varka
Pjesmu najavljujem
MILJENKA KOŠTRO
DA IMAŠ MOJE ISKUSTVO
Da imaš moje iskustvo
Znao bi da imaš
Punu vreću pogrešaka
Prikolicu šašavih odluka
Mali milion uzaludnih pokušaja
I riječi zapetih u grlu
Da imaš moje iskustvo
I more lekcija života
Padova i ustajanja
Toliko bljeska sunca
Nemirnih oluja
Umrle, pa oživljene nade
Znao bi da život
Svaki dan nudi
Ali i krade
Sve je lijepo, podnošljivo
I uzbrdice, i nizbrdice
Lako se diše
Ako ti život
S lica radost ne izbriše
Dok kucaš na Božja vrata
I u pogledu nosiš ljubav i nadu
Od sebe odmičeš izmaglice
Što ti osmijeh s lica kradu
MILJENKA KOŠTRO
TRENUTAK BLAŽENSTVA
Trenutak blaženstva
Plamti, treperi u zraku
Zaleluja u ubrzanom koraku
Poškakljuca srce
Zasvijetli u mraku
Trenutak blaženstva
Okuplja oko stola
Množi se
U sažetoj ljepoti cijepa na pola
Vidljiv, iako nevidljiv
Skakuće, sanja šutke
Ne poznaje
Za uporabu naputke
Trenutak blaženstva
Useli se u umorne ruke
One ga zagrle bez imalo muke
Do stopala se spusti
Bez da ijednu riječ izusti
Nogice poskoče, zaigraju
Na glazbu koju inače ne slušaju
Trenutak blaženstva
Dotakne obrise davnih vremena
U očima se zazrcali
Nije bitno jesmo li skladište uspomena
Odrasli ili djetinje sretni, radoznali
Važno da je tu, da traje
Da tijelu i duši ljekoviti napitak daje
MILJENKA KOŠTRO
U TVOM ZAGRLJAJU, IPAK
Kroz na pola otvoren prozor
Provlači se hladni dašak zime
Zaigrani vjetar sudbine
Šapne mi tvoje ime
Donose miris duše
Donose miris daljine
U dvojbu me vine
Uhu godi pjesma stara
I miris dunje sa ormara
Do srca dvije su ceste
Dvije ceste za dvoje nas
Imam sebe
Sebe uz tebe
I tebe uz sebe
Imamo nas
Zamišljam sebe zauvijek s tobom
A na vrh jezika zapela mi riječ: Zbogom
Nada me toplim kapima duše umi
Budućnost nas pod prozorom čeka
Protrne u meni
Milosrđa riječ neka
Kiša rominja, pao je mrak
Šapneš mi one dvije riječi
Ja u tvom zagrljaju, ipak
MILJENKA KOŠTRO
ELEGIJA U SUMRAK
Ne pitaj me tko sam
Nebitno odakle sam
Znaj, na žaru poezije se grijem
Dok vjetrometini odolijevam
I kako-tako pjevam
Dok hodam, a tiho mrijem
U skrivenoj nadi živim
Nit godine, nit vodu, nit vatru ne krivim
Sporije hodam, tiše šutim
S onu stranu miris slobode slutim
Svaki stih je suza iz oka
Ili valovlja dva- tri skoka
Često blagi dodir sunca s visoka
Ja se odmaram u stihova sjeni
Dok njihova sudbina u latici ruže se crveni
Moje pjesme su molitve glas
Kanu iz duše, šapnu glasom trna i cvijeta
Zagrle vjetar, ponesu miris starog ljeta
Elegija u sumrak dana
Tijelo će duši reći: Bježi, bježi…visoko
Posljednji uzdah nadgledat će Božje oko
Vrijeme poslije vremena Nebu zrakne
Ovozemno breme s leđa makne
Na grobu nikne, nalik suncu cvijet
Pet stihova utkano u njegovih latica pet
MILJENKA KOŠTRO
