Izložba Đorđe Stošića, umjetnika koji je slavonsku ravnicu zamijenio plavetnilom mora u Medulinu, „bonvivana“ u mislima i djelu, ali ujedno velikog radnika i majstora tonskog kolorizma bila je proteklog petka prava svečanost umjetnosti i ljepote stvaralačkog života poklonjena labinskoj likovnoj publici
Alis Šaina
Ispunio je Galeriju Alvona valovima i morskom pjenom te veseljem i radošću postojanja, jer svi njegovi jedriličari sretno su stigli u svoje luke!
Stošić je istinski slikar kojeg pokreće strast, hrabrost, želja i znanje te ističe kako je za umjetnika važno da njeguje i poštuje svoje kreativno vrelo, a kontinuitet u radu je presudan. On je umjetnik koji se cijeloga života bavio detaljima koje je činio velikima i možda upravo u tome leži snaga njegova uspjeha. Kroz svoj rad on spontano i s radošću dijeli svoju životnu filozofiju s publikom protkanu dozom humora i iskrenim veseljem.
U Alvoni izložen je ciklus akrilika na platnu pod nazivom „Jadranski valcer“, a pogled na razigranu igru valova i bijele jedrilice kako traže put u sigurnu luku doista podsjećaju na ples po morskim bespućima.
Otvorenje izložbe pozdravio je i Gradonačelnik Valter Glavičić te čestitao umjetniku na izložbi, a Galeriji Alvona na ustrajnosti i doprinosu kulturnom životu Grada Labina.
O ovoj izložbi Kristina Tamara Franić
Razbješnjeno more na slici „Oluja na moru“ Đorđa Stošića, bez puno papra, ali s mnogo soli, svojom se plavom bojom protivi svakoj logici oluje koja ga pjeni i trga u tisuću kapi. Nevinošću svoje bjeline te kapljice slute tragediju dostojnu najuzvišenijih grčkih drama. Usprkos toj snazi prirode i moći koje skriva more, u daljini tamne pučine i kobaltno-plave noći, jedna jedrilica i nautičar na njoj, u djelomičnosti kadra kojemu bježe, prkose oluji i pokoravaju i nju i more u želji za preživljavanjem. Razapetost jedra punog vjetra koje jedrilicu suvereno održava na površini mora svjedoči da će im se taj cilj ostvariti. Preživjet će!
Samo jedan mali zarez na slici, prodorno crveni potez kistom, drsko interpoliran u beskrajno plavetnilo slike, remeti taj sklad svih nijansi plave. Simbol iskre života, nade i cilja, jedan brzi potez slikareva živca, dokaz njegove strasti i volje, svjedoči o čudesnosti života i snage ljudskog htijenja da pobijedi smrt. Taj crveni kontrapunkt slike, pravi je potpis Stošićevog recentnog slikarskog opusa, alfa i omega njegova karaktera i slikarstva. Usudila bih se reći, cijeli ciklus slika predstavljen ovom izložbom jest alegorija borbe života i vremena nad prolaznošću sa sretnim završetkom, te radosti da smo nakon dvanaest godina umjetnikove šutnje i samozatajnosti dočekali novu, toliko željenu izložbu.
Pitamo se je li zbog svjesnosti brzog protoka vremena i života ili svog iskričavog temperamenta, umjetnik iz mirnih, elegičnih, hiperrealnih veduta priobalja po kojima ga pamtimo i koje su zahtijevale minuciozni, spori pristup procesu slikanja, svjesno zagrebao u ekspresionizam, u lirski minimalizam prodorne autentičnosti i snage. Njegovo slikarstvo sada je brzo i žestoko. Zadržao je suvremenost i univerzalnost u zgušćivanju dojma, u pojednostavljivanju ili u obogaćivanju sadržajne ekspresije s blagom notom humora i cinizma.
Svojim slikarskim vokabularom i dalje je ostao tradicionalan i klasičan birajući motive kao i prije – motive mora, oluja, galeba, svjetionika, nautičara, odnosno univerzalnih simbola priobalja koje ljudi vole, jednostavno percipiraju, prihvaćaju i vesele im se. Slikar ili pojednostavljuje sliku tako da bira čiste, tonski minimalizirane plohe pozadine kompozicije gdje u prvi plan elegantno i profinjeno postavlja samo jedan radikalno, realan naslikani motiv galeba, što je stilski gledano veza s njegovim ranijim djelima ili pak odlazi u drugu krajnost gdje u likovnoj razbarušenosti kompozicije i ekspresije svjetla i boje dramatično ekstrahira svoj osjećajni svijet vrteći se oko motiva koje slave život. Tada slika brzometno, sveobuhvatno, strasno. Brzim potezima kista mlatara po platnu, prska ga bojom velikom energijom i žarom i pritom majstorski pokorava i boju i svjetlo slike svojem trenutačnom raspoloženju. Ta njegova boja uvijek je u funkciji svjetla koje stvara bez ikakve analize, impulsno, jednostavnošću svojih odnosa, kao što stvara i prostor vrijednošću svojih tonova. Kao rođeni intimist umjetnik zna kako u suzdržanoj skali crvene ili plave boje zadržati čistoću ploha te ujedno njihovim svjetlosnim vrijednostima postići dubinu i posebnu nadrealnost prostora. Majstor tonskog kolorizma svojom slikarskom bezbrižnošću stvara dojam slobode i savršene lakoće postojanja.
„Bonvivan“ u mislima i djelu, a opet odgovoran, slobodan i iskren, autor koji je rodne slavonske ravnice zamijenio bespućima morskog horizonta doselivši se u istarski Medulin, zadržao je širinu, iskrenost i srčanost slavonske duše koja i dalje traga za dalekim perspektivama na širokom horizontu mora. Ljubav prema malim stvarima i prema vidicima, tako jednostavnima da je majstorstvo iz njih izvući umjetnički doživljaj, za Stošića je intelektualna igra, zadovoljstvo i izazov koji on radi savršeno jednostavno, elegantno, reklo bi se, bez imalo napora. Teme priobalja učinio je svojim ostentativnim motivom i to u autentičnom stilu. U tome je jednostavan, konkretan i nepogrešiv. Ikonografski gledano, imati svoj slikarski stav danas, kao i prije, znači imati u rukama pola sretnog uspjeha. Svojim najboljim radovima poput „Oluje“ ili „Porera u suton“, Stošić je dosegnuo i onu drugu polovinu. Njega krasi slojevita duhovna struktura, duboko intelektualna sa širokim spektrom osjetljivosti i znanja, a opet tako jednostavna i pragmatična u umjetničkom djelovanju, protkana dozom humora i veselja.
On je umjetnik koji se cijeloga života bavio malim stvarima da bi ih učinio velikima i u tome leži njegova snaga i uspjeh! Njegova obzorja i zalasci sunca, prožeti lirskim nadrealizmom kao da su preuzeti iz nekog sna. Oni su sinteze njegove jednostavne životne filozofije koju s iskrenom radošću dijeli s publikom koja prepoznaje njegovu autentičnost i pritom je nagrađuje.
Đorđe Stošić rođen je 1960. godine u Semeljcima. Osnovnu i srednju školu završio je u Novoj Gradiški. Akademiju likovnih umjetnosti upisao je 1979. godine u Zagrebu gdje je studirao daljnjih šest godina u klasi profesora Đure Sedera, Raula Goldonia i Josipa Bifela. Godine 1985. prelazi na Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu u klasu profesora R. Tadića gdje je diplomirao te samostalno izleže od 1986.
Od devedesetih živi i u Medulinu gdje radi kao samostalni umjetnik i fotograf.
