Teme koje Milan Marin nudi percepciji promatrača su predodžbe, oznake slobode u idealnom smislu
Eugen Borokovsky
Vizualizirana stanja
Milan Marin, izuzetan i plodan autor, predstavlja se novijom kolekcijom radova. Umjetnik projekt uvjetno dijeli na dva dijela, dvije teme: Imaginarni krajolici i Ptice. No, mogli bi cijeli projekt, bez obzira na ponuđenu motiviku, nazvati Vizualizirana stanja. Ovaj skupni naslov je već korišten za njegove radove, a kroz vrijeme se pokazuje kao realna oznaka impresija koje emanira većina Milanovih radova. Osim dojma, razlozi za to su spontanost izvedbe, neuobičajena tehnologija i neformalan pristup vizualizacijama bilo koje vrste. Umjetnik i sam kaže kako osim potrebe za oblikovanjem, nema druge uvriježene načine kretanja ka realizaciji. Obradu površina platna on ne započinje premisom nekog motiva, oblika ili tzv. inspiracijom. On jednostavno kreće u komunikaciju s materijalom bez opterećujuće primisli o podražavanju oblika.
Milan Marin: Imaginarni krajolici / Ptice
samostalna izložba
Gradska galerija Pula
Pred nama su naizgled skromna ali, u postupku ili pri pažljivom zagledanju, bogato uslojena slikarska polja. Završni su slojevi najčešće baršunastog, umjerenog tona no, kroz naslage se nazire kolor ili ton koji je uvijek detalj i najčešće je snažan. Područja su uvijek definirana slikarskim ili crtačkim potezima koji su uvijek snažno gestualni i na manjim i na većim formatima. Često su i reljefni a ponekad su kolorirani tamno. To može biti potezom ugrebani gornji sloj ili kasnije ocrtan element. Umjetnik ne planira unaprijed oblik koji će biti nosilac dojma. Prednji plan mu se iskazuje spontano, na raskrižju iskustva i slučajnosti. Tako se oblici pojavljuju na rubu prepoznavanja. Samo pod/naslovi promatrača usmjeruju ka ideji oblika.
Rezultati svakog umjetničkog oblikovanja iniciraju suočavanje ključnih aktera: umjetnika i promatrača. Konvencija, koja je kreativcu i promatraču uvijek privremena, oslanja se na više obzorja i strukturirana je mogućim raznorodnim područjima odnosa. Oba sudionika raspolažu doživljajem predstavljenih oblika: autor iz vremena kreacije, uobličavanja, a promatrač u vremenu izložbene ponude rezultata. Promatrač, kao i umjetnik, ima slobodu da otvori, pritvori ili zatvori neke od mnoštva mogućih putova ka percepciji. I sam kreator, uz vremenski odmak te postav u neutralni prostor Bijele kocke, može doživjeti iznenađenja ukoliko se otme memoriji, impresijama tijeka nastajanja radova. Jer, u postavu se sve neprestano izmjenjuje: prelazak od jednog rada do drugog ili pri svakom sljedećem pogledu uperenom na isti artefakt.
Ovi pejzaži traže od promatrača izvjestan angažman. On će pokušati u memoriji svrstati viđeno iz prošlih iskustava. No, Milan Marin mu ne nudi lagani zadatak. On mu nudi sugestiju za raspoznavanje, ideju otklona ka osobnom. Tako će senzibilniji posjetitelj moći iskušati svojevrsnu meditaciju oslonjenu na likovni predložak. Za drugu uvjetnu temu Ptice, zadatak je nešto lakši. Umjetnik mu povremeno nudi ideju oblika letača ili njegov karakteristični dio poput kljuna ili perja.
Teme koje Milan Marin nudi percepciji promatrača, su predodžbe, oznake slobode u idealnom smislu. Neodređenost imaginarnog pejzaža ili opće oznake ptičjeg leta ovdje nas okreću realnom vremenu. Svjedočimo kako se teritoriji sve više određuju pravilima, od granica nacija koje su prečesto iskonstruirane pa do parcelizacija svih vrsta. Svi podliježemo histeričnoj birokraciji i bivamo određeni ne logikom realnog prostora, stilom života, već nametnutim načinima, koji su kroz administraciju uvijek vođeni nekim interesom koji nije naš.
Ovom izložbom, imaginarnim teritorijima i ptičjim letom, nudi se ideja slobode, zamisao neograničenog kretanja, svojevrsne bezbrižnosti, spontanosti trenut(a)ka. Umjetnik to postiže atmosferama koje, unatoč gruboj tehnologiji, asociraju prostor. Često željeni prostor slobode. Bez obzira na traženje naslovima asociranih oblika i/ili doživljajem formi sa rubova apstrakcije, pred nama su izuzetno moćni radovi. Umjetnik uspijeva privući promatrača iskrenom spontanošću intervencija na podlozi.
Radovi su izvedeni kombiniranjem neuobičajenih tehnologija za izvedbe na platnu. Radi se o miješanju slikarskih i neslikarskih materijala, uz propitivanje njihove kompatibilnosti. Milan Marin koristi pijesak, zemlju, pigmente boje, materijale iz građevinarstva poput ljepila, mase za fugiranje, i sl. Umjetnik ovu tehniku razvija dugi niz godina. On komentira tehnološke postupke: “…Rezultat postupaka asocira na slikarsku tehniku fresco, kombiniranu na neki način s postupkom sgrafito…“.
Umjetnik često izvodi oblike nalik znakovima. Tako zapažamo krugove, strelice, pluseva i/ili linijom izvedene petokrake ili samo otvorene rezove u materijalu, ka donjim slojevima, koji se pojavljuju kao koloristički apostrofi. Oni su najčešće segmenti gradnje sugestivnih oblika. No, ovi znakovi ovdje nisu slučajni. Oni u psihološkom smislu naginju liberalizmu, slobodi, čovječnosti.
Sve podastrto asocira na ograničenja u sadašnjosti. Recentno povijesno vrijeme sužuje ili uvjetuje osobnu slobodu. Svjedočimo otimanju sloboda pod izlikama najprije „gripe s reklamom“ a sada još jednog besmislenog, režiranog rata. Primjećujemo da establišment pokušava nametnuti ujednačena mišljenja, prihvaćanje pravila ponašanja koja se direktno opiru slobodnom, osviještenom pojedincu. Srećom, ozbiljan broj osoba prozreo je puzeću diktaturu i pokušaje unificiranja stanovnika Plavog planeta u poslušnike.
Fric Lang tvrdi da posrednik između ruke i glave mora biti srce… I ovaj davni (1927. godina), začetnik propitivanja konfrontacije kapitala, njegovih vlasnika i običnih ljudi. Ovaj filmski uradak se pokazuje kao nadolazeća realnost koju većina nije shvatila ozbiljno. Ujednačavanje, uniformiranje tijela, teritorija ali i misli, morali su biti izjednačeni. To se danas od nas nasilno traži. Urbano je već tada problematizirano kao nehumano. Tjelesno je bilo poštovano u fašistoidnim okvirima. Erotika se predstavlja kao nužnost ali samo nekih aktera iz boljih familija. Nesklad se pokazuje između osobnosti koje imaju naglašene emocije i onih drugih. Napor radništva već je onda predstavljen kao nadnaravni, nemogući, mukotrpni.
Pred nama su radovi koji se oslanjaju na apstraktni ekspresionizam ali se pojavljuju s asocijacijama tema. Apstraktni ekspresionisti razvijaju nadrealističku metodu automatizma, što dovodi do gestualne aktivnosti koja izmiče razumskoj kontroli. Kad Harold Rosenberg kaže: umjetnici smatraju slikarsku podlogu „arenom ponuđenom njihovoj akciji“, kao da izgovara čarobnu formulu u koju se uklapa likovni pristup Milana Marina. Ovdje se oblik oslanja na spontanost, iskrenost iskaza uz neopterećenost potragom za motivom. Sve intervencije kao da su privremene, kao da mogu nestati ili se sublimirati u podlogu. Tako naslikana slika predstavlja polje slikarove energije iskazane aktivnostima koje ostavljaju trag. Baš taj trag postaje sadržaj unutar djela. Ovdje je ideja slobode vizualizirana činjenjem. Milan Marin njeguje i plasira uvjerenje da stvaralačkom činu treba prići spontano, bez naporne razumske intervencije ili kontrole poteza. Pod utjecajem nadrealista i egzistencijalne filozofije slikari otkrivaju novi pristup umjetnosti gdje je slikarstvo postalo zamjena za život. Bolje rečeno, kreativno činjenje postaje način života.
Ovaj umjetnik, unatoč godinama tretiranja gestualnosti kao osobne interpretacije Svijeta, još uvijek ostaje intenzivan. Uvodeći povremeno u cikluse neke nove elemente, na ponekad izmijenjenom karakteru pozadine, oni uvijek bivaju ponuđeni iskreno i imaju korektnu svježinu. Djeluju kao isječci nekog ogromnog ekspresionističkog uratka. Tako se, referirajući na modernizam prošlog stoljeća, nalazimo pred još jednom reinterpretacijom ekspresije. Milan Marin ne rastapa oblike već gradi djelo polazeći od geste. Ona je ponekad planirana, a češće odlika trenutnog stanja autora. Iskrenošću, prepoznatljivim rukopisom, umjetnik ostvaruje djela koja preskaču prosjek ili konvencije te se pojavljuju kao sasvim osobno, autorsko djelo. Divljenje izaziva njihova uvijek nanovo ostvarena svježina.
