Razgovor s akademskom slikaricom Koraljkom Beker

Moje slike su “ispovijedi i molitva za izgubljenim vremenom”

Akademska slikarica Koraljka Beker, suvremena je hrvatska likovna umjetnica, autorica je raznovrsnog, zapaženog opusa

Miroslav Pelikan

Gospođo Beker, autorica ste zanimljivog, raznolikog opusa.

Najteže je slikaru-umjetniku pričati i objašnjavati svoj rad. Kad dođe do toga sve stoji u jednoj „ladici” i izlazi bez riječi, kroz ruke.

Ipak, krenimo od početka.

Naravno, mora postojati neki početak. On seže od djetinjstva. Moj otac Žarko Beker koji je obilježio hrvatsku strip scenu šezdesetih, jako je utjecao na moje opredjeljenje. Rasla sam u tom umjetničkom okruženju.

Nakon završene Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, bavila sam se ilustracijom i neko vrijeme dizajnom. S vremenom prevagnulo je slikarstvo. 

Gdje pronalazite svoju inspiraciju?

Slikarsku inspiraciju nalazim u svakodnevnici, ljudima, prolaznicima, kavanama. Osjećaju veselja, ali i boli i usamljenosti.

U početku su to bili ženski aktovi tamnijih boja. Poslije sam svoje likove stavila u jaki kolor.

Osobito je zanimljiv Vaš ciklus likova sa šeširima.

Proteklih desetak godina prevladavaju ženski likovi sa šeširima. Često smješteni u neke imaginarne prostore, neke sa naznakama kavane.

Rekla bi ovako: moje slike su „ispovijedi i molitva za izgubljenim vremenom“.

Možda zvuči patetično, ali šešir koji je nezaobilazan na mojim figurama ima poveznicu s mojom bakom. Ona je imala prije drugog svjetskog rata salon šešira u Ilici. Zvao se „Zlata“. Bilo je to dobro vrijeme za moju obitelj. 

Šešir ima i svoje značenje kroz povijest. Od političke značajke do modnog dodatka. I to mi je dalo inspiraciju koju variram i još uvijek nalazim poticaj u njemu.

Istaknimo i Vaš kolor.

Kolor koji je dosta jak i u nekim je odnosima. Sama forma, odnosno boja kao element forme priča svojim jezikom. Tema ovdje nije bitna. Boju smatram likovnim jezikom koja nema samo estetsko značenje već i simbolično. Posebno volim crvenu, ali samo na slikama. Ona je simbol mladosti i energije. 

Lica Vaših žena često su skrivena.

Oči tih mojih dama, pomalo usamljenih su sakrivene ispod oboda. Ti ženski likovi su samozatajni i to je možda i moja podsvjest. Sakriti se od svega, pa makar i ispod oboda šešira… pobijeći… nestati. Ove dame su simbol jednog mirnijeg života, gdje postoji stanka za kavu i razmišljanje. Možda malo dokonosti koje si u ovo vrijeme ne možemo priuštiti. Kroz moju obiteljsku tradiciju evociraju „građanske teme“.

Što je novo u atelijeru?

Pomalo se okrećem apstrakciji. Nastojim apstrahirati i sažeti slikarski motiv. Kompozicije koje naslikam, opet su inspirirane pokrivalima za glavu ŠEŠIRIMA.