Povodom regionalne nagrade za dječju knjigu Dragan Radulović razgovor s nagrađenom književnicom Melitom Rundek

To je najduhovitija knjiga koju sam napisala u životu

Zbog zdrastvenih poteškoća nagrada Dragan Radulović nije bila osobno uručena rado čitanoj spisateljici za djecu Meliti Rundek prije nekoliko mjeseci na sam dan dodjele već je spisateljica nagradu primila naknadno u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. O tome što joj ova regionalna nagrada znači i za koju knjigu je nagrađena, te pod kojim uvjetima je nagrađenu knjigu pisala razgovarali smo sa samom autoricom nagrađene dječje knjige književnicom Melitom Rundek.

Gordana Igrec

Možete li nam reći nešto o tome kako je nastala knjiga Slučaj Mirkovog brata koja je nagrađena regionalnom nagradom Dragan Radulović i što Vam to znači?

Knjige o Mirku su jedan moj projekt, ima ih više, npr Mirko i Glavoder i Slučaj Mirkovog brata, i jedna od tih knjiga, zadnja, je nagrađena regionalnom nagradom i meni to osobno jako puno znači, iz puno razloga. Jer sam ju pisala, taj tekst, za vrijeme svojih zdravstvenih teškoća i za vrijeme potresa u Zagrebu u jako oštećenoj kući. Kako mi nije bilo dobro i stalno se treslo, knjigu sam diktirala u mobitel. Imala sam čak tu sliku u glavi da me vatrogasci iznose za noge iz kuće, a ja vičem: Ne mogu. Nisam do kraja napisala roman. 

E, sad, ono što je zapravo – začudno. To je urnebesno duhovita knjiga. To je najduhovitija knjiga koju sam napisala u životu. Osobno to zovem Galgenhumor. Humor pod vješalima. Kad ti ne preostaje ništa drugo nego da sve izvrneš na humor. Kad to diktiraš da relaksiraš sebe, ali i buduće čitatelje. 

Možete li nam više reći o samoj knjizi?

Knjiga je zamišljena tako da po formi – promiče čitanje i bude jedna moderna knjiga. Zbog mnogo vizualnih stimulacija kojima je bombardiran, čitatelju, bilo malo bilo velikom, koncentracija jako pada, pa je knjiga zamišljena da ima puno ilustracija, kao odmorišta u tekstu. Kao kad se uspinjemo stepenicama, pa imamo odmorište, pa nastavimo dalje. Izabrala sam ilustratora, mladog Martina Zalara, kojeg sam upoznala na internetu. Jedna od zanimljivosti je da se mi nikad nismo vidjeli uživo. Puno smo mailova međusobno izmijenili, da vizualno formiramo likove, važne situacije, i knjiga i u smislu ilustracija dobro izgleda. No, eto, mi se nikad u životu nismo vidjeli!

Dakle, knjiga je nastala u vrijeme lockdowna i potresa u Zagrebu. U vrijeme kad se nije smjelo grliti i ljubiti, a ona zapravo, u dobroj mjeri govori baš o ljubavi koja nam je tada nedostajala. 

Što se tiče tog formalnog dijela knjige, ja sam se u tim teškim osobnim i globalnim okolnostima, jako angažirala da razgovaram ne samo o svom, teksutalnom,dijelu knjige kao pisac nego da se uplićem i u vizualni dio i dio prijeloma, dakle, da ostvarim jedan svoj san – da napravimo modernu knjigu i realiziramo ono što je san svakog djeteta ili mladog čovjeka koji dođe u knjižaru ili knjižnicu – da dobije knjigu s dosta ilustracija i da nije “debela”. U tom smislu, knjiga se ne obraća samo pravim čitateljima nego i onom u zadnjem redu koji kopa nos i davno je odustao od lektire i čitanja. Dakle, knjiga mami na čitanje raznim smicalicama – zabranama čitanja, duhovitim ilustracijama i duhovitim tekstom. 

E, sad, ta knjiga nije samo štos. Taj duhoviti i formalno privlačan okvir skriva mnoge ozbiljne poruke i knjiga se bavi ozbiljnim problemima, na djeci pristupačan način. Problemom puberteta, pa problemom darovitog djeteta koji je podložno maltretiranju u razredu, pa problemom komunikacije na internetu, osobito dopisivanjem na slijepo, i mnogim drugim jako ozbiljnim problemima. 

Tko je glavni lik knjige?

Glavni lik je – Mirko, desetogodišnji dječak koji se liječi kod Glavodera – jer je predobar! Mirko ima dva problema – on je genijalan i predobar! Tu stanuje jedna ironija – jer u ovom našem, nesavršenom svijetu, dobrota i genijalnost se tretiraju kao devijacije i Mirko se jako teško uklapa u prosječnu sredinu. Znamo i Vi i ja, da prosječna sredina sankcionira sve što ne razumije i što je drukčije. Pa sam tako napisala Hrvača, knjigu u kojoj obrađujem probleme s kojima se susreće dječak s cerebralnog paralizom. Zapravo je teže razumjeti da genijalna, nadarena djeca imaju velike probleme te da i njih prosječna sredina ne razumije i odbacuje. 

Mogli bi se sjećati svega što smo u povijesti napravili izuzetno dobrim i genijalnim ljudima. Proglasili ih čudacima, Teslu “frikom” koji vitla munjama i mrzi žene pa do onih dobrih, koje smo ili razapeli na križ, ili spalili ili im na neki drugi način život učinili nepodnošljivim.

Hoću reći, čudo je, ali na jednoj duhovitoj i jako ilustriranoj knjizi – ima se što razmišljati i razgovarati. 

Jeste li očekivali nagradu, priznanje i uspjeh?

Osobno, nisam vjerovala, da će akademska zajednica prepoznati na prvi pogled, sve što smo rekli tom knjigom. No, to se ipak dogodilo jer je knjiga bila u užem izboru za Nagradu Grigor Vitez i Nagradu Mato Lovrak, što su domaće, hrvatske nagrade. Također, dobila je veliko priznanje na regionalnom nivou, od regionalnog žirija i među knjigama iz regije – Nagradu Dragan Radulović. Također su se pojavile i recenzije, od kojih me jedna baš raznježila jer je naslov – Mi volimo Melitu Rundek i njene knjige. 

Djeca i knjižnice koje su preporučivale knjige su odmah zavoljeli knjigu, evo, nedavno mi je jedna mama s kćerkom rekla da joj dijete čita, ali da je samo knjigu Slučaj Mirkovog brata pročitalo dva puta. Jer je oduševljena. Pa smo se eto, morale i slikati zajedno. 

Koja Vam je to nagrada po redu, jer smo se već susretale u vezi nagrada?

To je meni 5. velika nagrada za knjige za djecu. Uz dosta manjih priznanja. 

Biste li željeli reći nešto za kraj?

Na samoj dodjeli Nagrade Dragan Radulović krajem travnja zbog zdravstvenih teškoća nisam mogla biti prisutna pa sam se uključila preko video linka. Dugo sam se zahvaljivala svima koji su na bilo koji način bili uključeni u realizaciju knjige. I samom žiriju koji je prepoznao knjigu. 

Sad bih se zahvalila posebno Društvu Saveza Naša djeca Hrvatske i samim organizatorima regionalne nagrade u Podgorici, što su bili tako ljubazni i susretljivi pa mi omogućili primanje nagrade u Zagrebu u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. 

Posebna zahvala Valentini Radulović, dobrom duhu, koja je doletjela avionom iz Podgorice da mi nagradu preda.