MILJENKA KOŠTRO
NE TRAŽI ME
Ne, ne traži me
Ondje gdje me nema
I nikad bilo nije
Gdje rumenih obraza
Divlje jagode cvjetaju
Iako moja cvatnja
Još nije dokrajčena
Ne traži me u pepelu
Davno ugašenih vatri
Niti po rubovima
Nakaradno posloženih
Minulih vremena
Nisam skrita
U trnjem zaraslu Edenu
Niti u uvelom cvijetu ruže
Traži me ondje
Gdje si me davno skrio
Od svih neželjenih pogleda
I kasnih mrazeva
U svojim mislima
Za prije i poslije
DANAS SAM ŽIVA
Noćas sam spavala
Jutros se ustala
Danas sam jela, pila
Na sv. Misi bila
Osmjehnula se djetetu, cvijetu
Zapjevušila mirisu jutra
Danas sam živa
U mislima na sutra
Bože, Tebi hvala
Jer ljubav sam
Umjesto mržnje odabrala
Dah proljeća me dotakao
U svemu Bog mi je pomogao
Danas sam živa
Zbrajam vrline i mane
Odmičem dušu od zatrovane hrane
SAMO SAM SJENKA
Tako malena
Na prstima sam hodala
I nisam pala
Bez sandala
U ruke tuge
Nisam se dala
Nisam ni znala
Da od sebe sam krala
Snove za ceste duge
Kao sjenka
Bez kotača i pedala
Prazne vreće
Dočekujem vrijeme sreće
Pišem duhom
Pjesnikinja neću biti
Samo sam sjenka
U jeku riječi ću se skriti
ŽENA SLOBODE
Nekako sam
Poput vode
Ja sam
Žena slobode
Mogu se zalediti
Odlediti
Ispariti
Poteći
I što mislim
Jasno reći
Mogu biti slap, huk
Mirne vode muk
Mogu se izobličiti
Kapati
U uzburkanu moru
Utapati
Nekako mi je najdraže biti
Kap ljubavi
Jedna mala bistra kap
Koja će zalijevati cvijet
Koji će uljepšati svijet
U PROLAZU
Ovdje sam u prolazu, sakupljam spoznaje i njima
Punim vreće. Već ih je previše punih, a prazne čekaju sadržaj
Svijet je postao malen, a moj svijet vrvi u meni i pjeva
Mekoći jutra što izranja iz mirnoće vječnosti
U prolazu
Upoznah čari proljeća i hladnu dušu zima
Mirisala sam cvjetove, osjetila slast lubenice i meda
Gorčinu pelina i kiselost limuna
Trešnje boje krvi i dozrelo klasje rado dijelim s pticama
One kradu, a meni drago, uživat ću raskoš cvrkuta
Lahorom ljepote, čašama slasti i peharom odgovornosti
Okrunim proživljenost majčinstva
Ne brojim koliko sam ručaka skuhala
Koliko dragocjenih ispila kava
Koliko pjesama dala bjelini papira
Koliko ljutnji bacila u provaliju
Ali moje noge me strpljivo nose,
Pluća dišu, srce u visine tjera vodoskoke
U prolazu
U kostima izgarale godine, kroz sat koji ništa
Ne radi, nego samo visi na zidu i broji vrijeme .
Povremeno prestane, prespava.
Ta, tko bi stalno samo vrijeme brojio, ja sigurno ne bih
S vjerom u sebe, u prolazu gledam
Zrnje i grozdove kako u tišini, pod suncem dozrijevaju
Šarm prirode uvijek me iznova privuče sebi bliže
Putujući, kao da sam na nekoj biciklijadi, vrtim pedale
Kako bi život išao naprijed
Uzbrdica me uspori, ali tu je stari hrast
Koji lišćem zašušti, ponudi hladovinu i potočić koji utaži žeđ
Kako bih se odmorila, okrijepila i nastavila putovati
U prolazu
Bore mi brazdaju lice
Ali sam i dalje s jutrom ruku pod ruku
Unatoč maglama ovog trenutka
Koje ponekad, sumnjama omotaju vidike
Već mi mirišu neka nova proljeća
Koja pjevaju o besmrtnosti riječi i koraka
ŠTO JOŠ MOGU
Zapitam se
Što još mogu
Mogu upregnuti snop misli
Duboko disati
Na sreći, ali, upitam se: što je sreća,
Mogu otkucajima srca stihove pisati
Sve žedne uzbrdice
Opasne nizbrdice i strmoglavice
Procijediti kroz preostale sjekutiće
Mogu širom otvoriti oči
Iako su se nagledale istinske ljepote
Ali i sukljanja siva dima
I ne dopustiti da se
Lijepe slike iz sjećanja gube
Vrijeme je prožvakalo
Mojih pedeset i koju
Ispilo onaj mladenački žar
Licu dalo bore, kosi drugu boju
Dok divlji vihor visoko diže valove
Vrištim na njegovu nevidljivost
I privid moći rubnih huškača
Što pupoljke guraju u vatru sukoba
Ne, ne mogu, ne želim, neću
Ukorak s huškačima crvenih očiju
U nekom tek prispjelom trenutku
Sjedam u brzi vlak, u mirnije sutra
Trebam naprijed poći
Već ispijam toplu kavu, žvačem kroasan
U mirisu golobradog
Toplim bojama sunca obojena jutra
Što još trebam
Što još mogu
Osim za sve proživljeno
Zahvaliti dragom Bogu
Pogled baciti na sutra, u duši čuvati
Komadić davno uzgojena mira
Pustiti ustreptalo srce
Da prije dugog oduška
Uz osmijeh, dobru pjesmu
I koju suzu slanu
U ritmu ljubavi
Odu životu do iznemoglosti
svira, svira, svira…
IZMEĐU POGLEDA
Sklopljenih očiju
Ja te vidim
Znam da postojiš
Da osjećaš, dišeš
Ali, dugo čekanje
Podiglo je
Visoki brijeg
Između naših pogleda
Ispružit ću ruke
Ispruži i ti svoje
Možda se dohvatimo
Ako ne rukama
Onda bar mislima
Ako još uopće sanjamo
Možda se sretnemo u snu
NEKA RIJEČI NE DRIJEMAJU
Riječi, nemojte drijemati
U labirintima duha
Hrabro zakoračite
U zamku stiha
Kako ne biste ostale skrivene
I ne rabljene
Da vas u cugu
Ispiju tišine
Ili pojede erozija
Lebdite u
Melodiji proljetnog jutra
I daleko od
Nesporazuma
Berite neka
Nedokučiva praskozorja
VRUĆE JE ISPOD OVOZEMALJSKOG KAPUTA
Vjera, ljubav i ufanje
Uliveni u ljudske duše
Tonu u pukotinama
Izmučena dana
Netko je već pod noge prosuo pepeo
Kako se ne bi posuo po glavi
Mlin pohlepom melje stare note
Da bi nove, grublje skladao
Davno izmoljene molitve
Hlape pod plamtećim oholostima
Ruke drhte, nedovoljno ispružene
Prema milosti Visine
Jednom sam sanjala zdenac života
Nalik na mlado proljeće
I jutarnjom rosom umiveno cvijeće
U svijetu koji poštuje zakone života
Puštam riječi neka teku, neka žubore
Ali
Previše je ovozemaljske buke
Da bi se čula lijepa riječ
I umjesto sjemena sije se bol
Što može jedna kap koja se prelila
Preko ruba uplašenih dječjih zjena
Ovozemaljski kaput postaje sve teži
Ispod njega je tijesno i vruće
Ipak
Zrnca ljubavi zamirišu iz zrele naranče
I bijelog cvijeta mira
A grančice masline
Otimaju se dubini ogladnjele zablude
Na gluhoj pučini
Ucviljene majke čekaju sretan završetak
Ove čelikom začinjene predstave
NA IZVORU
Hodajući po
Ovozemaljskoj pustinji
Svatko se može
Napiti smisla
S Božjeg zdenca
I nahraniti Njegovim
Beskrajnim milosrđem
A dušu zakloniti
U bijelom zatišju
Njegova oltara
KORAK PO KORAK
Korak po korak
Dan po dan
Sat po sat
San po san
U vremenu
U bremenu
I kada ne mogu
Sebi kažem, mogu
Tek tako
Nastavim putovati
Kroz crijeva žvačem vrijeme
Sam Bog zna je li mi teško
Ili lako
Života breme
Korak po korak
Ja, vrijeme i čekanja
Nekog novog jutra
Osmijeh na licu
Ili suza u krajičku oka
Kazuju što je unutra
JA NISAM ILUZIONIST
Pretvaram misli u potočiće
I vrludave ponornice
Njima hranim i odjevam
Cvijet i trn ruže
Gurnem ih u žeravicu
Neke trpam u džepove
Divljem vjetru
Ili ih prepustim
Nemiru valova
Tjeram ih od sebe
Idite
Vješajte se o granama
Staroga hrasta
Cvjetajte na nekim livadama
Da na vas pčelice svrate
Pa se zanosom oslade
Kao trava rastite
Dok vas kosac ne pokosi
Samo se ne pretvarajte u magle sive
Vi ste nadahnuće, bez krika
Lira u glasu žene
Koja nije iluzionist
Nego samo krhki dašak
U čaši vode
Koji će kad-tad utihnuti
Moje misli, crtačice podočnjaka
I bora smijalica
