Skip to content

CRNO, BIJELO I CRVENA LINIJA – OTVORENA IZLOŽBA MIJE MARAKOVIĆ

Minimalnim sredstvima Mia Maraković pokušava ostvariti vrlo snažne dojmove kod gledatelja i potaknuti ih da razmisle o ulozi slike i slikarstva kao mogućnosti za drugačije, intenzivnije i svjesnije shvaćanje stvarnosti, to jest života koji živimo

Tihana Galić: CRNO, BIJELO I CRVENA LINIJA

Ono što zovemo kut, ugao, kantun ili ćošak, ovisno o govornoj sredini iz koje potječemo, dio je ravnine ili prostora koji zatvaraju pravci ili plohe koje se sijeku. U prenesenom značenju to je zatvoreno, krajnje, ili sporedno mjesto. On je izlaz i mjesto povratka, ali i mjesto bijega ili neizbježnosti. Platna Mije Maraković složena u poliptihe smještena su u kutove Galerije Josip Račić i tako dinamiziraju prostor te otvaraju njezine kutove novim dimenzijama spoznaje stvarnosti. Spoznaje koja je uvjetovana slikom i slikarskom umjetnošću. Mija kao da poziva posjetitelje da zakorače u njezine slike koje pretpostavljaju izdvojene, duhovne prostore i tako otvaraju zidove Galerije novim načinima percepcije ili doživljaja stvarnosti.

„Crne“ i „bijele“ slike Mije Maraković  prvi su put predstavljene javnosti na  izložbi “Crno, bijelo i crvena linija”, koja je 12. srpnja otvorena u Galeriji Josip Račić. U toj prigodi uzvanike je uvodno pozdravila Rašeljka Bilić Boras, pomoćnica ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, a o izložbi je govorila povjesničarka umjetnosti, autorica i kustosica izložbe Tihana Galić. Otvorenju je kao izaslanik zagrebačkog gradonačelnika prisustvovao Filip Miloloža, iz Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo.
Dva poliptiha monumentalnih dimenzija Mije Maraković, u kombiniranoj tehnici, nastavljaju se na crno obojane slike iz njezinog prethodnog ciklusa, a u Galeriji Josip Račić mogu se razgledati do 28. kolovoza.
Izložbu prati dvojezični katalog na hrvatskom i engleskom jeziku s tekstom Tihane Galić.

Njezini su monokromi ekspresivni već samim odabirom boja. Oni su spoj crne, bijele i crvene. Kao što je bijelo ishodište svih boja, tako je crna, na kraju kromatske ljestvice, sinteza svih boja, jer ih ona upija. „Crno  i  bijelo  su  apsoluti […] izražavaju  najdelikatnije  vibracije, najdublji spokoj i neograničenu dubinu”, napisao je Shiko Munakata, japanski grafičar iz 20. stoljeća. Slikarica za liniju kojom presijeca monokromniju odabire crvenu, čija je simbolika duboko povezana s tajnom života. Crvena je boja simbol vatre i krvi. Krv je uvjet života, ali prolivena krv znači i smrt. Crvena linija sveza je između bijelih i crnih platnā, čime slikarica pokušava ostvariti simboličnu poveznicu života i smrti. To su linije koje mjere svijet puno veći od slikarskog platna – svijet ljudske psihe, ljudskih strahova i ljudskih očekivanja. Sama forma ovih radova je izrazito ekspresivna, čemu pridonosi njihova snažna materičnost, kao i materijali koje koristi kako bi postigla posebnu ekspresiju površine. To su cement, pepeo, žbuka i sitni komadi metala koje miješa s bojom i rukama nanosi na bijelo platno, ostavljajući gvalje boje koje stvaraju reljefnu površinu slike, išaranu brojnim pukotinama. Sam postupak nanošenja boje rukama sugerira uživljavanje i unošenje same umjetničine osobe u svoja likovna ostvarenja, pa i poistovjećivanje umjetničinog tijela s tijelom slike. Kao što je i ljudsko tijelo nesavršeno i trošno, tako su i ove slike grube, neuređene, izravne u svom čistom materičnom postojanju.

See also  Otvorena izložba Katarine Sinjeri u “Galeriji Zaklade” u Zagrebu

Foto: Goran Vranić i arhiva Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Naši slikari mlađe i srednje generacije danas materiju koriste kako bi ona pojačala ekspresivan dojam slike, bilo da je riječ o figuraciji ili o apstrakciji. Mia Maraković bliža je minimalističkom promišljanju slike, što je očito iz redukcije boja i likovnih sredstava koje koristi. To nije neobično, jer je cijela minimalistička poetika, započeta još 50-ih godina prošlog stoljeća, proistekla iz enformela i njegovog lišavanja slike konvencionalnih značenja, te pokušaja govora samim likovnim elementima, to jest formom. Stoga je za Miju Maraković ispravnije reći da se oslanja na poetičke tekovine primarnog slikarstva negoli samog enformela, a tome u prilog ide i angažman prostora Galerije koji ističe sliku kao objekt u prostoru, koji je s njime (a onda i s gledateljem) u interakciji.

Minimalnim sredstvima ova autorica pokušava ostvariti vrlo snažne dojmove kod gledatelja i potaknuti ih da razmisle o ulozi slike i slikarstva kao mogućnosti za drugačije, intenzivnije i svjesnije shvaćanje stvarnosti, to jest života koji živimo. Možda kroz uglove Galerije u koje su postavljene ove slike možemo ući u drugačije, psihodelično, ali i vrlo disciplinirano shvaćanje i doživljavanje svijeta. To je i krajnji izazov koji ova djela predstavljaju. Ona ne teže konvencionalnoj estetici niti nam žele dati ugodan prizor. Ona žele prodrmati naše ustaljene predodžbe o umjetnosti i o životu. Razbuditi nas svojim snažnim intenzitetima.

Mia Maraković diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2018. godine i stekla titulu magistre likovne kulture. Od 2014. godine aktivna je na umjetničkoj sceni te je do sada imala 16 samostalnih izložbi u Zagrebu, Karlovcu, Kutini i Leipzigu. Izlaže na osamdesetak skupnih žiriranih izložba u Hrvatskoj i inozemstvu.
Dobitnica je Rektorove nagrade 2016. godine za projekt Život ispod Sunca, posebne nagrade u sklopu izložbe Student International Art Biennal (u Makedoniji) 2017. godine, a 2018. treće nagrade Zavičajnog muzeja grada Rovinja. Godine 2018. nagrađena je Pohvalnicom Akademskog vijeća kao najuspješniji student akad. god. 2017./2018.
Ostvarila je tri privremene javne instalacije: Drvo obilja i Tunel dobrih želja iz 2016. godine te Češljaj me, realiziranu na Četvrtoj konferenciji međunarodne ekspresivne umjetničke terapije i treninga na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2018.

See also  U Gliptoteci HAZU otvorena izložba Ljubo Ivančić: pohvala slikarstvu