Skip to content

Igor Petrić: Stotinu razloga za smijeh

Igor Petrić
Stotinu razloga za smijeh

Imaš li mi još štogod za reći?
Reci!
Ako nemaš,
šuti i makni se od mene.

Neodoljivo zračiš
i baš zato, ne mogu to podnijeti.

Svaka tvoja riječ
ima neko skriveno značenje.
Neku… nepodnošljivu težinu
i znaš, to uopće nije ugodno, i boli.

Dosad,
u ovom kratkom vremenu
izrekla si stotinu,
ma što stotinu, tisuću jebenih riječi
od kojih sam čuo,
od kojih sam razumio
jedva dvadeset i dva posto.
Ponekad pitam se u čemu je stvar
u čemu je kvaka, pitam se. Smiješno!
Zato molim te
zašuti već jednom. Što si rekla, rekla si
i daj već jednom makni se
iako neodoljivo zračiš
i baš zato ne mogu te podnijeti
savjesti moja.

Možda kad bih ugasio svjetlo i na taj način
riješio se svih onih bezličnih sjena…
Da! Noć je. Oblaci kišni
nadvili su se nad gradom.
Gradska rasvjeta
svedena je na minimum minimuma.
Tama svuda.
Tama poništava sve sjene i zrcalne odraze.
S njom stopljen, postat ću ništa.
Na kraju
smijat ću se svim onim uzaludnim pokušajima
traženja smislenih odgovora
na nikad postavljena pitanja.
Nestat ću u magli sjećanja
kojih se neće imati tko sjećati.

Imaš li sada još štogod za reći?
Imaš li….

See also  Maja Šiprak: Četiri pjesme