Željko Uremović: Moj život je slikarstvo

Osebujni slikar zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti Željko Uremović, rođen u Vinkovcima, odrastao u Lici, živi na moru u Trogiru, priča vam, na način koji do sada vjerojatno niste čuli o svom slikarstvu i svom životu “nemoguće misije”

Stipe Renić

Gospodine Uremović, kažete da je vaš život slikarstvo?

Moj život je Slikarstvo. Rodio sam se u obitelji kao drugo dijete. Ali moja četiri godine starija sestra je umrla te godine kad sam se ja rodio. Ukratko život nije bila moguća misija. Odmah sam bio i ja upitan – hoće li mali preživiti.

Čuli ste to pitanje?

Zašto sam ja čuo to pitanje, nije bitno. Bitno je da sam čuo odgovor – neće. Nemoguće je preživjeti život. Život je nemoguća misija u onom primarnom zahtjevu čovjeka. Sve mora umirati, trunuti, nestati.

Je li vas strah?

Svi elementi poznatog se moraju sfrkati kao svitak na kojem je Riječ napisana. Tako sam i ja čuvši pjesmu: “I da mi je dolinom smrti hodit, ja se ničega ne bojim jer Ti si sa mnom”.

Kako ste se našli na tom mjestu?

Dan danas ne znam kako sam se upravo ja našao na tom mjestu gdje se pjesma pjevala. Ali zasigurno znam, da po tom događaju sam teško izgovarao riječi. Djeca su mi se rugala, postao sam žrtva dobrih govornika.

Rođeni ste u Vinkovcima, kako ste se došli u Liku?

Kako sam bio slabokrvan, boležljiv, slab u svakom pogledu, moj tata (na nagovor doktora na željeznici u Vinkovcima, gdje je radio) me odveo u Liku. Tetka moga oca nije imala svoje djece, ali šest pastorčadi je othranila uz didu Juru Kuruzovića iz Vaganca. Jure je izgubio ženu, a tetka očeva, muža u drugom svjetskom ratu. Zvala se Lucija, a svi su je zvali “Luja”. Meni je bila samo “Baba Luja”.

Sjećate se prvih početaka svoga slikarstva.

Ta žena mi je kupila boje i blok broj 5. Imao sam 7 godina kad sam počeo šarati. Pitali su me – što to stalno šaraš? Ja sam odgovarao uporno – ništa.

A kako je to danas?

Uistinu, dan danas ja ne slikam ništa. Mislim da sam potpuno munjen. Kad sam čuo tu pjesmu o “dobrom pastiru” ka’ da me anđeo božji trknuo i iščašio. Udaren i otkačen iz normale, valjda sam zato i umro, a ostao živ.

Sada živite u Trogiru.

Kad sam odrastao nisam više htio odati u Liku. Rekao sam da hoću na More. I eto me u Trogiru. Svaku moju čežnju sam uvjek ostvarivao.

Zaljubljeni ste u slikarstvo.

Slikarstvo je moja sloboda. A moj san je bio biti slobodan. Slikam do mile volje, živu silu nikad nisam vidio osim Boga.

Jeste li bolji od drugih?

Sve ljude vidim kao bolje od mene, i kad sam se tukao i branio svoj integritet, bio sam vješt. Znao sam se obraniti. Ali nikad nikog nisam u životu napao, osim jednom. Kad su mi se dva brata rugali kako mucam. Uz njih je bio otac koji je bio poznat u selu (Andrijaševci) po tome da je ubio čovjeka. Ja sam to znao, a i ta braća su se osjećali nedodirljivi, dok nisu pali u moje ruke. Toliko sam ih natukao, udarao sam njihovim glavama jednu u drugu, i ugurao ih u rupu ispod mosta. To sve su gedali mulci i išli reći tom ubojici. Ali nikad niko nije došao k meni. A ta braća su se naprosto izgubila iz povjesti.

Koliko ste tada imali godina?

Svi moji ratovi tako završe. Ali poslije toga, imao sam cca 13 godina, još više sam se okrenuo slikanju.

Jeste li već tada bili slikar koji obećava?

U petom razredu sam imao ocjenu 2 iz likovne umjetnosti. Drugi kojima sam pod odmorom naslikao su dobili “5”. Mrzila me učiteljica jer nisam nikog uvažavao po pitanju slikanja. Bio sam tvrdoglav ko danas.

Koliko ste ili u “nemilosti”?

A Božja volja je i tu presudila, jadnica se razbolila i nestala. Došla zamjena, i meni je svanulo. Taj profa je amaterski slikao. Bio je profesor povijesti i njemačkog jezika. Čim je vidio moje radove, ušao sam u napredne te imao izložbu za dan škole.

Počinjete razlišljati i o likovnoj akademiji.

Prije akademije bio u pripremi za Akademiju kod Ive Šebalja. A na samoj akademiji. od 1977. do 1982. godine u Zagrebu u klasi prof. Raula Goldonija.

Već sami upis na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu je veliki uspjeh.

Te sve putešestvije vidim u Volji mog Nebeskog Oca, iz te pisme sa 4 godine. Prijatelj moje duše Isus, nikad me nije optužio. Uvjek mi je tako blizu. Zato nikog nikad nisam mogao beskrajno mrziti niti odbaciti. Uvjek sam se sjetio kakav sam sve bio ja, a Isus me gleda kao janje malo, kao Sebe…

Slikanje i život…

Moje slikanje ne vidim iz slikanja bilo čega što mi slikari znamo izmisliti. Uvjek vidim tu smrt na Križu. Vidim tu dolinu smrti iz koje me izvukao moj Gospodin. Vidim propast svega primarnog. Sve mora umrijeti i netragom nestati, Plečko i takovi velikani energija, pa i Nikola Teska nemaju pravo. Kad tvrde da ništa u svemiru nikad nije nestalo, pa tako ni čovjek nema gdje nestati.

Što je vama smisao života?

Moje načelo smisla života je u Spasitelju. Ne u primatima i kristalnoj lubanji moga dragog profesora Goldonija. Jasno sam mu se suprostavio. Makar sam ge beskrajno volio i poštivao.

Koliko ste napredovali u slikarstvu?

Mislim da slikarstvo nije duhovna aktivnost. I moje slikarstvo je manjkavo. Nema savršene umjetnosti. Ono savršeno je samo Krist. A to bi trebalo sve nas velikane likovne scene smanjiti na ljudskost i ponizni duh. Sve ostalo je sprdačina veličina. Pa zar nije naš kolega bio i Hitler. A uzor mu i sam Lucifer. Kojeg je i veliki svećenik oponašao kao nosača svjetla, sa dvanaest boja dragog kamenja na svojim prsima.

Što mislite o putu prema svetosti?

Moja mjera svetosti je u kovčegu svjedočanstva, Aronov štap (Križ), petoknjižje (biblija) te Mana sa Neba, u Kovčegu od najgoreg neobradivog drveta Agacije ili Bagrema. Što ne treba mudrost za razumjet da prestavlja nas Ljude. Neotesani i nikakvi smo najbolja moguća nemoguća misija, umjesto palih anđela koji su zbačeni na zemlju i ljudska prava, postaviti nas.

Volite se grohotom smijati.

Hahahaha, nisam jedini koji se grohotom smijem. Ali ne zlurado, poput tih beštija. Zašto i kako, to oni ne smiju znati, a vašem munjoli Želji se to dalo. Zato jer ludost Božja je veća od sve mudrosti Stvorenja, i nas tikvana kao i andjela. Kako? Zalio je bagrem čvorugavi u zlato svoje Ljubavi. To je taj sveti materijal koji se zove Krist.

I moj Pastir se neće smiriti dok me ne dovede u tu mjeru svoje ljubavi u Krista. Pa ajd vi moja mila avangardo mene poučite i rugajte mi se.

Možete, jer poslije mojih ratova sam uvidio da sam u krivu, nije to moj rat. To je Božji rat, i sam Krist će dahom iz svojih usta srušiti to anti-životno načelo. Naći će ga tamo gdje je trebao zasjest Isus kad su ga odbacili i razapeli. Na tronu kao kralj svjetske religije jedinstva i sloge. Zato svi koji kukaju kako se vjernici nemogu dogovoriti. Nisu shvatili da će se “kao vjernici” Oni koji glumataju vjeru i te kako ujediniti.

Zato nemoguća misija i totalno rastrojstvo Crkve treba gledati iz svjetla ovog kralja koji je dobio naklonost ljudi.

Slikarstvo i religija i politikanstvo uz drogu i seks je najprljaviji posao koji znam. Zato šaram ono nepoznato, neizvodivo, neupotrebljivo i strano svakoj pameti. A ludost Božja mi je blizu. A i udaren smijem biti. Svi moji ljudi koji se hrane kruhom iz mog nemogućeg slikarstva, su zadovoljno nahranjeni. A moja služba je u pravo vrijeme.

Nek Gospodin svake duše Duhom svetim objasni Krista, svima koji su gladni i žedni pravde i istinskog kruha i vina…

Tko vam je dao ime?

Djeda mi je dao ime Andrija. Ali isti djeda nije bio iznad moje majke, koja je na pitanje učiteljice u prvom razredu osnovne škole, kako hoćete da se upiše u prvi razred, kao Andrija kako piše u krsnom listu ili kao Željko kako ga svi zove.

Moja mila majka nije pogriješila, željela me, poslije mrtve kćeri i nemoguće misije moga djeda i oca. Kao i uvjek žene imaju pravo. Zato ne spadam u ove novopečene koji mjenjaju imena. Mislim da smo živjeli bratstvo i jedinstvo, kao predigra ove još veće jedinstvenosti svjeta bez Boga.

A kad imaš Krista za Kralja, svejedno je kako te netko piše ili zove. Blagoslov mira, koji nadilazi razmišljanje uma o miru, bio sa svima koji čitaju ovaj moj tekst. Ili gledaju moje Slike!