Mladi hrvatski slikar Ivan Car, sa slovenskom diplomom slikarstva, rođen i nastanjen na otoku Krku, svoju slikarsku genezu predstavio je zagrebačkoj publici u sesvetskoj galeriji Udruge zelene i plave Sesvete, a u suorganizaciji Hrvatske udruge likovnih umjetnika i likovnih kritičara koje je i član, recentnim slikama koje tematski i izričajno predstavljaju genesis na općem i osobnom nivou
Sanda Stanćev Bajzek
Stvaranje umjetničkog djela, njegova geneza, svojevrstan je put. Rast od početka forme – od nasumce izabranog znaka do čitavog spleta znakovlja. Preko uporne prakse slikanja do finalne slike. Proces prijenosa akumulirane stvaralačke energije od stvaraoca u stvaralački medij, u ovom slučaju slikarsko platno, koja se ne gasi činom dovršenja slike ili početkom rada na novom djelu. Djelu koje je produkt umjetničkog talenta koji nam je Bogom dan. A činom te umjetničke kreacije, kao i svakom duhovnom disciplinom, mi se najviše približavamo našem Kreatoru. Stoga je, ustvrditi ćemo, nastanak umjetničkog djela odslik Božanskog genesisa. Stvaranja univerzuma koje u umjetničkom djelu možemo iščitati kao stvaranje „u malom“, kao genezu osobnog mikrokozmosa.
Većina slika pripada ciklusu slika naslovljenom „Iz kaosa u red“ nastalih kao umjetnikov odgovor na životne izazove, na nemile pandemijske događaje i neizvjesnost koju su sa sobom donijeli. Potvrđuju samosvojnost dosljednu autorovim osobnim stvaralačkim iskustvima, formom koja čini osebujan identitet tvoren skladom intuitivnog i intelektualnog naboja. Slike koja nema drugih pretenzija do da bude ono što jest – prezentacija Careve vlastite stvaralačke geneze. Pobjede reda nad kaosom stvaranjem neke nove neponovljive ljepote. Ljepote koja, iako inicirana pojavnim svijetom, dolazi iznutra. Iz dubokih duhovnih sondi, prostora iz kojeg dolazi i sama umjetnička manifestacija. Kao vizija, kao novostvorena stvarnost, živototvorna i stvarna kao i svijet koji reflektira.
Ivan Car, intuitivno se i spontano otvarajući govoru ekspresivne geste, gradi tako svoj likovni jezik odlikovan odsustvom mimetičkog, no s jasnom asocijativnom morfologijom na organsko. Govor je to forme u metamorfozi, u vlastitoj genezi koja progovara o našoj egzistencijalnoj drami, ali i slici koja je sposobna biti i umjetnička i angažirana. Istovremeno i krhka i gruba, teška i bestežinska, statična i vibrantna. Jer mladi Car pred sebe konstantno postavlja nove estetske izazove. Čas umiruje izraz racionalizirajući ga geometrijskim inputima, čas dodaje pijesak ili zemlju dolazeći do raskošnih enformelnih konstrukcija. Ili pak u trećoj slici generirajući dinamiku jasnom asocijativnošću u kojoj pod ruku zajedno stoje organsko i anorgansko, snažna nekontrolirana gesta i promišljen odabir kolora. Stvarajući slike metafizičkog značenja i zračenja, u kojima možemo iščitati cijelo Božje stvaranje. I nebeski i podmorski svijet. I postojeće i nepostojeće, i mikrosvijet i cijeli kozmos. I bogatstvo fantazije i osobne imaginacije. Slike koja reflektira cijeli život ili jedan njegov dio, ali uvijek u neuskraćenoj ljepoti. Slike koja, registrirana slikarskim sredstvima – bojom i slikarskom gestom, nije zapis fizičkog, već je deskripcija duhovnog.
Svojom nazočnošću u tim prostorima čistog slikarstva, gdje boja nosi i formira likovnu priču, Car dokazuje da je unutar suvremenog vizualnog bogatstva „slika“ i dalje jednako aktualna i živa. Pred nama sada stoje umjetnički artefakti izprofiliranih stilskih i izvedbenih kvaliteta. Materijalizacije likovne ideje primarnim slikarskim postupcima, no snažne geste koja bogatstvom nanosa slojeva boje stvara magmatična, živa polja trajna vibrantna pulsiranja. Građu nove slike čine homogenizirani djelomično reljefni pigmenti primarnih boja, prevladavajuće plave (u svim njenim nijansama) te žute, crvene i zelene, prilikom čijeg slaganja Car nikada ne zaboravlja njemu važnu estetsku komponentu. No, modifikacijom tehničkih uvriježenosti umjetničke obrade, on sada stvara vizualno i stilski slobodnije izričaje, pa mu slika kao umjetnički produkt nije nužno cilj, već postaje mjestom sabiranja duhovnih silnica, mjestom spoznaje i najdubljih promišljanja. Jer tajna nije u trenutačnom stvaranju, već u predodžbi, u „unutrašnjoj slici“, vlastitom doživljaju pretvorenom u oslobođenu materiju.
Novim slikama Ivan Car apostrofira navedene odrednice, no spoznaja neograničene slobode u umjetničkom izražavanju, mogućnost asimilacije raznih ideja i sustava, rezultirala je „lirskijim“ izrazom sintetiziranije forme. Careva nova likovna poetika nije rezultat programske ili konceptualne prisile, već je rezultat je osobnog sazrijevanja, intimne vokacije koja legitimitet stječe u vlastitoj umjetničkoj praksi i ne traži potvrdu izvan nje. Ona je autorov osobni meditativan prostor koji i nama dopušta (kako sam autor kaže) „zaljuljati se u njegovu ritmu“. Predstavlja ključnu točku slikarevog razvitka i postavlja temelje mogućem novom pravcu kojim će se vjerojatno kretati u narednom razdoblju. Analitičkom pristupu slikarstvu, istraživanju mogućnosti slikarskog izražavanja te uočavanju značaja problematike prostora slike.
