Skip to content

I. Petrić – središnja točka izumiranja

Igor Petrić
središnja točka izumiranja

u vrtlogu stvarnosti
sve je nekako prebrzo,
cirkularno,
nestvarno
i sve i svašta pitam se
gdje sam, s kim sam,
tko sam ljudi moji, ako dijete nisam
i jesu li me roditelji zaboraviti
ili su samo otišli bez pozdrava
možda su i oni poput drugih
razočarani, sami,
prestari za sve

i pitam se tako svašta
danima
što sam, gdje sam
i je li kraj blizu,
bliže od ovoga sada

možda bih se i vratio na početak
prijatelji moji,
ali kako napustiti ovo ovdje,
ovo sada

da je barem malo više volje,
više vremena i snage
i još kojeg usputnog života

u redu je, razumijem
kažem,
samo razmišljam
i ne, ne pitam se više ništa

koliko li nas još istih takvih
i sličnih i različitih
ima,
pitam se
pitaš li se ikad
dok vrijeme prolazi
u tišini