MASLINA NEDOREČENA – NOVA 11. PO REDU ZBIRKA PJESAMA VESNE ŠTULIĆ

O maslini se oduvijek pisalo i maslina ta žilava i strpljiva koja daje „zlatno ulje“ bila je inspiracija mnogih slikara. Pjesnikinja iz Zadra, Vesna Štulić je prije koji dan izdala zbirku „Maslina nedorečena“

Priredila: Gordana Igrec

-Upravo je izašla iz tiska moja jedanaesta zbirka poezije „Maslina nedorečena“. Zbirka je to od 160 str, podijeljena na dvije cijeline Crnomaslinska i Sedef ptica. Prvi dio zbirke svojevrsan je hommage Vesni Parun, pjesnikinji, točnije to je intimna poetska priča pisana kao imaginaran razgovor dvije Vesne, nje i mene, žene različite generacije, žene sa jednim životnim iskustvom, koje kroz stihove progovaraju o životu, ljubavi i poeziji. Drugi dio su pjesme koje u sebi imaju riječ maslina, onako kako je ja doživljavam i sve ono što maslina zapravo simbolizira, a to su: odanost, vjernost, providnost, snagu, čvrstoću, otpornost. U svim tim simbolima vidim i nas dvije kao žene i pjesnikinje. Prvi dio zbirke pisan je tako da se može prilagoditi scenskom izvođenju. Zapravo neću kriti da mi je to jedna od želja.- kazala nam je pjesniknja Vesna Štulić.
Pjesme u zbirci popraćene su nizom crno-bijelih fotografija, koje svojim vizualitetom prate „radnju“ pojedine pjesme.
-Iako se na prvi pogled čini da je zbirka posvećena Vesni Parun, ipak bi rekla da sam zbirku pisala za sebe, željela sam napisati nešto drugačije od onog što sam do sada izdala, premda u izražavanju te emocije uvijek sam sebi dosljedna. Zbirka je rekla bi jedan moj studiozan rad, ne prvi, a niti zadnji. Paralelno sa pisanjem zbirke vodila sam i uređivala zajedno sa Sanijelom Matković emisiju o Vesni Parun i tako smo osmislili niz dodatnih projekata koji su trenutno u realizaciji, ali neka to ostane malo iznenađenje, o kojem ćemo uskoro pisati.- kazat će Štulić.
Recenzije za zbirku napisale su književnice Zorika Pavlović Davidović, te Jasna Šemiga Pintarić.
-Kada govorimo o dražim pjesmama, ne bih niti jednu izdvajala, jer one su bile i ostale kao i dijete dio mene. No sve je počelo sa prvom pjesmom „Kada bi mogle“, negdje u sedmom mjesecu prošle godinei onda su pjesme navrle kao bujica, i u ni jednom trenutku nisam željela čitateljima nametnut svoja tumačenja, jer koliko god je zbirka temeljena na ispovjestima iz Paruničine biografije, toliko je zbirka moj uvid u niz podudarnih točaka iz naših života.- zaključila je Vesna Štulić.

MASLINA NEDOREČENA

Što bih još mogla napisati
o maslini,
a da nije grančica u kljunu golubice
ili ona u ruci anđela Gabrijela,
da nije trpkost na jeziku naših matera,
ni križ u dozrelu žulju naših djedova.
Što bih mogla napisati,
a da nije Homerova i Hipokratova
sveta tekućina
ili vijenac nekog pobjednika sa Olimpa,
ni sasječen panj, postelja Penelopina.
E ta njena, kao naša sudbina
kao u nekoj pjesme iz zbirke Crna maslina, Vesnina,
stihovi što se kao zreo plod rađaju
u tragičnom smiraju,
kao strasti se pod maslinom uspokoje,
a ljubavnici razilaze.
Što bih mogla…?

Mogla bih napisati:
Tvoja blagost u zlato pretočena,
Maslina – zauvijek nedorečena!
(iz cjeline Sedef ptica)

TRANSCENDENCIJOM DO APSOLUTA KAO METAFIZIČKOG SVEOBUHVATNOH ILI CJELOVITOG

Čudesni versi Vesne Štulić se rađaju kao iskreni, intimni ženski razgovor s velikom pjesnikinjom Vesnom Parun, a kadikad i s vlastitom sjenom, vlastitim odrazom po mirnoj površini mora. Dijalozi se stapaju u jednu zajedničku misao, prožimaju, prepliću, obgrljuju kao deblo, da bi došli do one skrivene koštice, kao svete tajne pohranjene ispod mesa crne masline. Maslina dominira poetikom kao simbol strpljenja, nade, pouzdanja, vjere, nezaustavljivosti života, skoro istovjetno odražavajući Božju promisao i brigu za svekoliki ljudski rod.
Obraćajući se s pijetetom svojoj imenjakinji, nametnula mi se misao da li su to žene koje su imena posudila od proljeća ili je proljeće svjesno svoje ime nadjenulo njima. Jer versi pupe i cvjetaju pred očima čitalaca, opijaju mirisima lavande, lovora, borovine. Satkana od strasti, od voljenja pjesnikinjin vrisak budi uspavane živote, u bezvremenom prepoznavanju onih kojima je darovana otvorenost svih čula.
Okrenuta nutrini, svojim bogatim unutarnjim prostorima, ona podjednako čuje i osjeća životnost i ptice i drveta i leptira i čovjeka kroz Apsolut postojanja tolike ljepote koju svojim duhovnim okom jasno vidi. Iz žile koja se probija kroz karst izniče stablo. Zavodljivo u svojoj nevinosti, vjerujući i tramontani i jugu, izvija se, savija, ali uvijek ostaje uspravno.
Vesna Štulić, prateći intuitivno epigenske tragove, preispituje svoje korijene, omeđene morem i zaleđem. Otoci nose svoje priče, oni su utisnuti u more, dok se more utiskuje u zaleđe. Upravo te morske struje prožimaju krv poetese, čas vrelu natopljenu plimom, čas hladnu osekom, ali uvijek “žednu” ljubavi i uvijek spremnu da nam tu ljubav dariva.
Vesna svakom svojom riječju čuva svoje korijenje, sjemenku u njedrima koju će vjetar raznijeti dalje. Ona ne da vremenu da obriše Riječ, ona je vjeran ključar vrata Usuda koji prepoznajemo u sebi. Težački ženski princip se proteže kroz vrijeme, teče kroz srčanicu stabla života u punoj ženskoj snazi otjelovljenoj kroz crni plod masline.
Kod Vesna Riječ je logos, u najširem značenju. Ona se brani, diše, budi stihom, Pjesma je Vesnina sigurna, zaklonjena luka u svijetu koji je letargičan, gluh i slijep za rapsodiju raskošnog duha.
Hermeneutički narativ Vesne Štulić donosi nam poseban, nadčulan doživljaj Crne masline njene prethodnice Vesne Parun. Budući da je sam čin umjetničkog stvaranja nesvjestan, Vesna nam je kao vrsni tumač, predstavlja na svoj, a opet univerzalan način kroz podjednako snažne, emotivno prebojane metafore. Zemno kod Vesne nije trošno, propadljivo već nebesko, anđeosko, ono evoluira u više stupnjeva postojanja.
U jednom trenu riječ je “grka”, već u sljedećem je premeće u medovinu, treptajima duše pomjerajući jezičac na kantaru života.
Vesnina poezija je metafizička potraga za božjom česticom koja je u stalnoj kretnji, ali se otkriva pjesnikinji, nikad potpuno, ali dovoljno da nam prenese treperenje duše po vrhovima valova posutih zvijezdama. Kao u mitu, kada je Atena stvorivši drvo masline, darovala Grcima dragocjenosti i pobijedila Posejdona, koji je zatim od morske pjene stvorio izvor slane vode koji je potekao iz kamena, poetesa nama daruje svoj poj od soli.

Maslina ostaje nedorečena, jer pjesnikinja ne nameće svoj uvid i svoja tumačenja, već nam ostavlja širok pejzaž koji možemo dopuniti, oplemeniti kroz odgovore koje moramo potražiti u svom bitku. “Osoljene” pjesme, od morskih i nebeskih suza osjetit ćete na obrazima kao oslobođenje vlastitih suspregnutih emocija, u ogledalnom, duhovnom prepoznavanju. I naravno, vraćat ćete im se uvijek s novim entuzijazmom, tragajući za riječima koje ste, možda nekada, nesvjesno progutali i prešutjeli, koje stoje sapete u grlu, čekajući kap zlatnog ulja da poteku.

Zorika Pavlović Davidović, spisateljica i pjesnikinja