Milosrdni oče, nadahni protivnike da si pruže ruku i tako iskuse međusobni oprost
Više od deset tisuća ljudi zajedno je s Papom molilo na pobožnosti Križnoga puta koji je, nakon dvije godine stanke zbog pandemije bolesti COVID-19, ponovno održan u rimskom Koloseju. Na četrnaest postaja bilo je svjedočanstava iz svakodnevnoga života obiteljī, osude „terora“ izazvanoga ratom u Ukrajini kao i svjedočanstvo jednoga bračnog para migranata
„Milosrdni oče, nadahni protivnike da si pruže ruku i tako iskuse međusobni oprost. Razoružaj ruku brata podignutu protiv brata, da tamo gdje je mržnja, procvjeta sloga“. Univerzalna je molitva koju je papa Franjo uzdigao u rimskom Koloseju, tijekom pobožnosti Križnoga puta na Veliki petak, na kojoj su različite obitelji, kroz svoje meditacije, podijelile fragmente svakodnevnoga života.
Ponovno u Koloseju
„Daj da se nikada ne ponašamo kao neprijatelji križa Kristova, kako bismo sudjelovali u slavi njegova uskrsnuća“.
Dojmljivo je bilo čuti glas rimskoga biskupa kako ponovno odjekuje u Koloseju, dvije godine nakon što je COVID prekinuo tradiciju koja nije bila nikada prekinuta od 1964. godine, otkada je Pavao VI. obnovio tu pobožnost Crkve u sjeni zadivljujućega amfiteatra Flavijevaca. Dvije godine zaredom Put križa se održavao na pustom Trgu svetoga Petra, u prisutnosti samo nositelja križa. Večeras je bilo mnoštvo naroda koji je molio zajedno s Papom i obiteljima.
Prizori obiteljskoga života
Podno križa obitelji su polagale svoja ograničenja i probleme, neispunjena očekivanja i svakodnevni napor u odgoju djece, u vođenju nesigurnoga života, u udaljenosti od zemlje podrijetla, u odustajanju od vlastitih snova kao para ili promjeni života zbog invaliditeta djeteta, što je problem kojemu se pridodaju i „nepravedne osude“ društva ili samih liječnika. Bogu je bio povjeren također strah da se fizički neće moći brinuti za unuke, izdržati kemoterapiju, ići dalje nakon preminuća supružnika.
Bili su to glasovi djedova i baka, mladih bračnih parova, roditelja s mnogo djece, s malo djece, roditelja bolesne i Bogu posvećene djece, roditelja preminule djece. Bilo je tu migranata, misionarā, te zaduženih za obiteljski dom. Njihova su razmišljanja bili prizori iz svakodnevnoga života u kojima se svatko može ogledati.
Tišina pred bolom
Čula se potom osuda sukoba, poput onoga u Ukrajini, koji potiče teror, siromaštvo i neravnotežu. I koji u svijet širi okrutne slike ženā, majki, suprugā, koje rađaju ili umiru pod bombama. Kao predstavnice tog užasa i nade u mir i ponovno pronađeno bratstvo, pod križem su, kao na Golgoti, na XIII. postaji bile dvije žene, Irina i Albina, jedna Ukrajinka, a druga Ruskinja, prijateljice i kolegice, koje su, razmjenjujući pogled i držeći s dvije ruke drveni križ, utjelovljavale samu bît kršćanstva, Boga koji je umro za grijehe svih ljudi.
Bio je to snažan prizor kojemu je odgovarao trenutak tišine. Naime, tekst je pretposljednje postaje bio promijenjen.
„Pred smrću šutnja je rječitija od riječi. Zastanimo zato u molitvenoj tišini i neka svatko u srcu moli za mir u svijetu“
Riječ je o predviđenoj promjeni koja ograničava tekst na minimum kako bismo se prepustili šutnji i molitvi – objasnio je ravnatelj Tiskovnoga ureda Svete Stolice Matteo Bruni.
„Mnogo više od imigranata“
Dirljivo je bilo iskustvo Irene i Raoula, bračnoga para iz Konga, koji su nosili križ na XIV. postaji, zajedno sa svoja dva sina: Federicom (4 godine) i Riccardom (11 mjeseci). U Italiju su stigli iz Konga kao izbjeglice; bili su primljeni u zajednici Centra Astalli, sada su neovisni o drugima.
Mrtvi smo za svoju prošlost – rekli su u svojoj meditaciji. Htjeli smo živjeti u svojoj zemlji, ali rat nas je u tomu spriječio. Ovdje smo nakon putovanjā na kojima smo vidjeli kako umiru žene i djeca, prijatelji, braća i sestre. Ovdje smo, preživjeli. Doživljavaju nas kao teret. Mi, koji smo kod kuće bili važni, ovdje smo brojevi, kategorije, statistika. Ipak, mnogo smo više od imigranata. Mi smo osobe. Došli smo ovamo zbog svoje djece. Ginemo svakoga dana za njih, kako bi mogli iskusiti i živjeti normalan život, bez bombi, bez krvoprolića, bez progona.
Papina molitva
Papa je preuzeo riječ na kraju pobožnosti. Obratio se Bogu koji – kako je rekao – daje da sunce izlazi nad dobre i nad zle, te zazvao obraćenje svih, kako bi se promijenila naša buntovna srca i kako bismo naučili slijediti projekte mira.
Poziv je toga Križnog puta poziv na šutnju. Na ono što je – kako je Papa rekao i u intervjuu za program talijanske televizije „A Sua immagine“ – jedini odgovor na patnju bližnjega.
(Vatican News
