Skip to content

T.M. Bilosnić: Nove pjesme posvećene Vesni Parun za njezin 100-ti jubilej

Tomislav Marijan Bilosnić
VESNA PARUN, NOVO SJEĆANJE

1.

Ponovno sam se sjetio tvojih riječi
crne ogrlice u uvali tišine
Neke se stvari ne mogu zaboraviti
alge što sliče tvojoj kosi zelenoj
urlik vjetra što se zorom uzdiže
u svjetlosti pučine

Sve je žuto, limun, suncokret,
zlatnici i žito Ukrajine
i oči što Sunce gutaju
Ptica sa zlatnim kljunom Trakije
u tvoju se noć za pakost(1) zabila
Zvoni jeka daleka slična našim riječima
što bijela krila šire u dubinama šuma
I golub nosi pismo od olova, metak riječi
koji će se zaustaviti u kući posljednjoj

Sve se mora nečim nadoknaditi
iako nitko stotinu godina iza
ne zna kako je počelo
to što se dogodilo kasnije
Tuđe su sjene na prozorima
zatvorenim za sve one što na svijet
donose riječ, grijeh življenja
smijeh od smrti jači

Ustani i reci, nisu te čuli od vode u ušima
oblaka koji se otapa u maglama
i promiče s vremena na vrijeme ulicom
I rodbina je šutjela dok vrijeme nije prošlo
čekajući dobru berbu na otoku

2.

Opet je proljeće i bolovi klijaju
iz zemlje, iz mora, s neba se spuštaju
na otok u maslinik u grobove
Ptići zore se dižu kao ruke
u crnu tišinu ujedinjeni

Usred svjetlosti čempres je tvoje lice
trepavice
što kao sjene rastu u vapnencu
Na svakom usponu oko nas
šutnja se pojačava
i tišina traje kao i sve što je na drugoj strani
Ljudi su isto što i vjetar
stranci i otoci u vihoru
u zori

Dobro je, nitko ne plače
dok tvoje pjevaju pjesme
sprženo se more u školjci
ponavlja
I nas čeka novo sjećanje
oslobođeni jezik srce i oluja
novi rat i vojničke parade

Sve što je trebalo poći po zlu
pošlo je
Na zelenoj travi i pod travom počivajući
povijesne vlati se povijaju
kao pismena
već stotinu godina

3.

Hoćeš li mi napisati još koju posvetu
na listovima svoje nevolje
na nekoj pustoj cesti duljoj od sjećanja
Zaboravi prošlost, ispovjedi se
i tako su ti dušu rasuli po tlu
U more neka potone, u krik galeba
u mramor brački neka se pretvori
neka ti mir daruje Pegaz
oznojen i u tvoje tijelo potopljen

Hoće li ikad moja riječ u šutnji
susresti tvoju riječ, glas
koji iskrsava iz Sudbine
ako ga i ne mogu obuhvatiti
ni u jednom od njegovih krugova

Na površini vode umjesto lađa
ječe trublje i konji ržu
nitko ne zna od kuda dolazi zvijezda
što se ponovno otvara kao rana
i ostaje za tvojim stopama

Reci bol, reci mrak, reci vatru
pruži ruke izranjene vlastitim kamenjem
Kreč je već crni ugarak
Sunce tako umara
i tvoju je djecu oslijepilo
a ni drugi prateći te ništa nisu vidjeli
ni materinstvo, ni riječi, ni slogove
samo stogove
u kojima se odmaraju krijesnice

Ono što nas ne voli tu je već, blizu nas
i može nas, ako hoće, dohvatiti rukom.

4.

Kada si se prestala smijati
i pjevati, i počela paunove u gazu zavijati
sumnjajući u Homera
i listove platana, u Platona
u spomenike iščezle u luci
obrisanoj valovima

Kad bol postane i dio njih
svi će se javiti koji su ti na tragu
i nitko se više neće kriti
I brat će se javiti među tratinčicama
i voljeni koji je iz kolone istupio
noseći njene svijećnjake
svi koje si voljela
bit će bol
i neće ti dati novu priliku

Pjesnik je noćni žar u pećini

Na pržini približit će se tvome glasu
na valu tvojih usana
lastavica oslikana na kapelici
umjesto u gnijezdima
Noć te jedina čeka pod vedrim nebom
ptice i zvijezde
i oni koji su krenuli u lov

5.

Život u stotinu vreća promiče
vrata doma od vreća se zatvoriti ne mogu
stotinu nevinih ruku s umornim pjesmama
u bršljanu oko prozora
Mladići za tobom stihove raznose
kada se na obali nađu
i u more duboko urone
tamo ih više nema

Danas je opet rat
rat nikad i ne završava
Rat tišti zemlju u grudima brata
ljubavnika i muškarca
sve dok ne istroši kosti svakog naslijeđa
Ni sjećanjem neće postati –
da bi se rodio jedan čovjek
potrebna je cijela povijest

6.

Cijeli si život govorila ispovijed
a oni je još čekaju
u svilu mora umotanu
Sve su prekrili tragovi krvi
u sve se nemir uvukao
a ti se još baviš posljednjim riječima
Srce će naše biti žito
a pjesme kiša. I huk meljave
bit će naš govor posljednji.

I dok prsti ostaju prsti
a prsti su jezik tvoje ruke nevine
pismo je na križu izvješeno
Dopireš do očiju riba i ptica
svega što se plavi na zlosretnim otocima
i muči te otrov preodjeven u noć
Vrijeme je za ispovijed
odmah Ti i On licem u lice
i nitko više s vama

Ima li, ima li veće ispovijedi
od molitve za tamničara
da njegov trijumf traje koliko i molitva

Zemunik, 1-3. travnja 2022.

(1) Stihovi otisnuti kurzivom citati su Vesne Parun