Ovdje se ne radi o ilustraciji nekog pojma ili događaja, već o slikarstvu temeljenom na iskazivanju energije, temperamenta autorice. Interpretacije ideje prostora postaju artističke kompozicije. Intenzitet govori o maštovitosti i iskrenosti
Eugen Borkovsky
Judita Horvatinović: EVOKACIJE PROSTORA / STANJA
Kolekcijom likovnih razmišljanja predstavlja se Judita Horvatinović. Zaustavlja se u galeriji da s nama podijeli fascinaciju mogućnostima igre propitivanja pojma prostora. Njeno vizualno istraživanje, igranje, izvedeno akrilom na platnu, kreće se u dva smjera. U asocijativnom smjeru, igri fragmenata koji dotiču ideju oblika i u smjeru sasvim apstraktnih kompozicija. Oblici iz prve grupe radova mogu nas asocirati na poznate prostore. U drugoj grupi prevladavaju gestualni zapisi koji upućuju na osobna stanja, energije koje mogući prostori emaniraju.
Izloženi radovi izražajnost dobivaju gestualnim činjenjem bliskim spontanom izrazu. Umjetnica integrira elemente čiji smisao usklađuje osobnim promišljanjem, a usput propituje njihov tipski status. Ponegdje promišljene, a ponegdje halucinatorne kombinacije promatrača dovode u nesigurnost dojma. Bez obzira na spontanost izvedbe, umjetnica misli na promatrača pa mu se obraća naslovima radova.
Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana predstavlja:
petak / venerdi, 8. IV. 2022, u 19.00 h
Judita Horvatinović: EVOKACIJE PROSTORA
samostalna izložba / mostra personale
Kustos: Eugen Borkovsky
otvorenje / apertura: petak / venerdi, 8. IV. 2022, u 19.00 h
Slikarske konvencije umjetnica zaobilazi odustajanjem od podražavanja oblika i prepuštajući se instinktivnom. Zapisi često ne podliježu pravilima kompozicije. Ritam je aktiviran dispozicijom elemenata. Frekvencija se mijenja prelazeći od rada do rada i unutar pojedinog rada. Teme od kojih autorica kreće u avanturu interpretacije jesu ideje vizualizacija prostora. Ali ona sumnja i ispitkuje. Po principu organiziranog kaosa, granica između doživljenog i realnog razbijena je. Umjetnica je na razmeđi interpretacije i želje za mijenom. Ona se igra. Znakove povezuje u apstraktnu priču. Ponekad uvodi prepoznatljivi oblik kombinirajući oblike/poteze/mrlje na način propitivanja. Autoricu zapravo ne zanima određeni ambijent, oblik motiva ili položaj. Podloga i boje su joj potrebne kao polazište, kao poprište na kojem može iskazati istraživanje prostornosti s otklonom ka energijama. Pred nama su promišljanja koja se u premisi podudaraju s emocionalnom napetošću, a koje su tijekom instinktivne realizacije prošle doživljajne i spoznajne pomake.
Ideja prostora podrazumijeva neki volumen. U likovnosti ga najočitije predstavljaju djela kiparstva i arhitekture. Slikarstvo ili fotografija ga postižu iluzijom. Privid prostora na plohi postiže se perspektivom. Prostor je tvarnost u kojoj živimo i u kojoj se krećemo. Doživljavamo ga kroz tri dimenzije: širinu, dužinu i visinu, ali i kroz nizanje doživljenih trenutaka u određenom trajanju, zbog čega možemo dodati i vrijeme kao četvrtu dimenziju prostora. Albert Einstein uvodi u fizici prostor-vrijeme kao jedan, nedjeljiv pojam. Vrijeme nije samo linearni protok. To je dimenzija koja prenosi fizičko kretanje u postojanje. Prostor predmeta izložen je prostoru vremena.
U povijesti nismo vjerovali da je Zemlja okrugla. Danas na scenu stupaju filozofsko-fizikalni rezultati znanstvenih istraživanja: teorija relativnosti, kvantna fizika, bozoni, teorija struna. Nekada se podrazumijevalo da se tijelo nalazi tu i nigdje drugdje. To poimanje se u kvantnoj fizici potpuno mijenja. Kvantni objekt je objekt koji nije lokaliziran. Sve što zovemo univerzumskim ili božjom kreacijom – energija je koja titra različitim frekvencijama. Materija je energija koja titra na sporoj frekvenciji. Jako brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon koji ljudskih pet osjetila mogu opažati. Druge dimenzije su sfere koje vibriraju prebrzo da bismo ih vidjeli. No, slikarski rezultati po određenju pripadaju iskazu iluzija mogućih viđenja.
Izvjestan hermetizam emaniraju ovi radovi. Nema naznačenog događanja iako sve atribucije upućuju na ljudsko. Pitanje prostora izaziva mnoge konotacije. Judita Horvatinović svjesna je da nesigurnost postojanja biva kompenzirana određivanjem osobnog prostora. Pojavljuje se pitanje doma, kuće, prostora sazrijevanja. Dom je mjesto koje smatramo odredištem iz kojeg polazimo na poprišta života. Uvriježena je ideja značenja roditeljskog doma, pa nam se čini da je to neko važno mjesto. Događa se da nam psihijatar mora otkriti kako je lokacija odrastanja izvor nelagoda i nesigurnosti. Ponekad može biti obrnuto. U pokušaju pronalaska svog „mjesta pod suncem“ željeno mjesto nam ne mora odgovarati ili je potrebno vrijeme aklimatizacije. Najčešće, ukoliko smo pomireni s lokacijom, pomireni smo i sa svojom osobnošću.
Kroz povijest zapažena su i područja koja je Marc Augé nazvao nemjestima. To su prostori koje ne možemo odrediti ni kao identitetni ni kao odnosni ni kao povijesni. To su autoceste, aerodromi, mega-marketi, i sl. Tako putnik na aerodromu, na autocesti ili u robnoj kući prolazi kroz lokacije, a da ih ne doživljava kao mjesta. Iskustvo biva svedeno na tekst uputa ili reklama koji zamjenjuje doživljaj mjesta. Zbog nedostatka individualnosti, nemjesta karakteriziraju minimalni socijalni odnosi, a pojedinci su svedeni na samoću i sličnost. Tu je na djelu samotnjačka ugovorenost, umjesto organske društvenosti, koja je proizvod mjesta. Nažalost, čini se da budućnost ide prema akumulaciji nemjesta u kojima veliku koncentraciju ljudi obilježava minimalan socijalni odnos.
Pregledavajući ovaj postav, pitamo se kada, gdje, zašto i kako se dogodilo. Proces oblikovanja mogao je započeti mrljom, ali i potezom. Prostori slika očituju se ispunjenošću podloge ritualnim aktivitetom. Likovno oblikovanje uvijek je način igre i za umjetnika i za promatrača. Oba sudionika raspolažu doživljajem predstavljenih formi, jedan iz vremena uobličavanja, a drugi ponuđenim finalnim rezultatima. I sama autorica, uz vremenski odmak i smisleni postav u prostor Bijele kocke, može doživjeti iznenađenja ukoliko se otme impresijama tijeka nastajanja radova. To je u duhu vremena jer propitivanje je oznaka promjenjivosti. Dok ne sumnjamo, stvari su zaustavljene. Onog časa kad se dogodi sumnja, pokreće se promjena. Autorica vizualizira nemoguće, ali ne želi ocrtavati snove. Njeni iskazi su bliže primalnom kriku. Spontano činjenje rezultira spontanim uratkom.
Percipiranje ovih radova pomičemo ka intuitivnom iščitavanju. Dana nam je sloboda da oblike povežemo s vlastitim predodžbama. U suvremenosti je umjetnost izgubila funkciju zadanog prikazivanja. Svjedočimo intenzivnoj umjetničkoj djelatnosti, gdje umjetnik i umjetnost imaju ulogu interpretacije recentnog, a nadasve osobnog trenutka. Ponuđeno promatrač dekodira shodno osobnoj poetici i senzibilitetu. Judita Horvatinović intervenira na podlogu ponekad gestualnije, ponekad umjerenije. Nomadizam interpretacija očituje se ekspresivnim činjenjem, bez ustručavanja i nepoštovanjem neke dosljednosti. Ovdje se ne radi o ilustraciji nekog pojma ili događaja, već o slikarstvu temeljenom na iskazivanju energije, temperamenta autorice. Interpretacije ideje prostora postaju artističke kompozicije. Intenzitet govori o maštovitosti i iskrenosti. Jer, „Nešto se opire našim naporima da svijet zatvorimo u lanac uzoraka i učinaka“. (Baudrillard)
Judita Horvatinović završila Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu, odjel unutrašnje arhitekture, 2009. godine. Na Akademiji Likovnih Umjetnosti u Zagrebu diplomirala 2017. godine, grafički odsjek, u klasi Tanje Dabo. Godine 2015. boravila na University of Ulster, Fine Art Department, Belfast, Velika Britanija. Bavi se slikarstvom, edukacijom i scenografijom. Održala nekoliko likovnih radionica. Izlagala na mnogim samostalnim i kolektivnim izložbama u domovini i inozemstvu (Grožnjan, Nova Gradiška, Osijek, Pazin, Velika Gorica, Zagreb, Zaprešić (HR); Olsztyn (PL), Ulster/Belfast (GB). Živi i radi u Zagrebu.
