Skip to content

LEGENDE I PRIČE S LOVĆENA (XVI)

Hrvatsko-crnogorska kulturna suradnja

Božidar Proročić, Veselin Živanović

SVIJETLI PRIMJER ILIJE STANKOVA KUSTUDIJE U ODBRANI POBORA
Posvećeno Dragu i Dušku (Ivovom) Kustudiću

Prijateljstva, kumstva, pobratimstva i saradnja Njeguša s Poborima kroz istoriju nam pokazuju kakvi su gorštaci primorskog i katunskog krša bili, kako su hrabro stajali jedni uz druge u najtežim vremenima. Granice koje su ih samo prividno određivale su bile i granice na kojima su se polagali najveći ljudski i moralni postulati i jednog i drugog plemenna. Jedna od tih priča koja je ostala kao trajni spomenik prijateljstva Njeguša i Pobora sačuvana je do dan danas u istorijskoj građi i literaturi.

Tokom Bokeljskog (Krivošijskog) ustanka 1869. godine Pobori, Maini i Brajići su osvojili Stanjeviće gdje je bilo utvrđene austrougarske vojske. No, pobjeda je bila kratkog daha. Brzo pregrupisavanje austrougarske vojske koja je željela da pokaže svoju snagu i nadmoć, krenula je svom snagom i silinom prema Poborima i Stanjevićima. Poslije povratka austrijske vojske u Pobore, odnosno ponovne okupacije Pobora, ogromna većina stanovništva je bila prinuđena da prebjegne u Crnu Goru. Kako je bilo puno djece i nejači, prijetila je opasnost da austrijska potjera zatvori austrijsko-crnogorsku  granicu i da onemogući bjekstvo Poborima, želeći da nad njima izvrši odmazdu. Brojni Pobori, djeca, žene i starci su krenuli prema crnogorskoj granici prešavši Torjun i bližeći se Pasjoj ploči. Austrougarska vojska je krenula u potjeru za njima. Medjutim, vrlo vještim taktičkim nastupom i manervom njeguškog barjaktara Ilije Stankova Kustudije sa Majstora, austrijska vojska je zbunjeno čekala da izbjeglice predju granicu. Naime, on je istrčao pred austrijskom potjerom i, pobivši crnogorski barjak, zaprijetio im da se vrate jer su ušli u crnogorsku teritoriju. Dok je odgovorni oficir provjeravao na karti tačnost navoda i odredjivao graničnu liniju, pooborske izbjeglice su već preko Pasje ploče ušle na teritoriju Crne Gore. 

Ovim potezom je Ilija Stankov Kustudija zadužio Poborski narod dok je vijeka i svijeta i postavio temelje dobrosusjedskih  ljudskih i visokomoralnih odnosa između Njeguša i Pobora. Poborske izbjeglice su u Crnoj Gori, koja je u to vrijeme bila puna izbjeglog naroda, ostali nekoliko godina, a Pobori dorasli oružju su masovno učestvovali u oslobodilačkim ratovima Crne Gore.

                             HEROJSTVO STANE JOKANOVE ŠOFRAN

U svim trenucima u borbi za svetu slobodu su uvijek uz staru Crnu Goru, pored četri nahije, bila  i peta – Pobori, Maini i Brajići. Bokeljski (Krivošijski) ustanak 1869. godine bio je povod da predstavnici ova tri plemena osvoje austrougarsko utvrđenje u Stanjevićima. U tim naporima im je, rizikujući svoj život, pomogla jedna hrabra žena.

Stanovnici Pobora (Gornjih i Donjih), nakon dogovora i zakletve u manastiru Podlastva, njih oko 90 pod puškama, čekali su kod Crkve Sv. Nedjelje u Zečevom selu da padne mrak, kako bi se što lakše primakli tvrđavi. Imali su sreće da se od padina Lovćena prema Golišu i Murakovcu spustila gusta magla, zaklanjajući pogled na malu četu hrabrih junaka. Kad su se najmanje nadali, kao grom iz vedra neba, pred njima se pojavila Stane Jokanova Šofran (rođena Bevenja) iz Gornjih Pobora, žena koja je bila plaćena da redovno nosi poštu i druge potrebe iz Budve za Stanjeviće. Sa njom je pristigla i spasonosna ideja!? Zaustavili su Stanu i iznijeli su joj svoj plan, da ostane dok ne padne noć. Objasnili su joj da treba da ide ispred njih i odnese poštu, kao da se ništa nije dogodilo. Kada je pala noć, ustanici, predvođeni Đurom Đakonovim Zecom i Đurom Radovim Kneževićem, krenuše na sretni put. Naprijed je išla Stane i, nedaleko od utvrđenja, sama je produžila svojim putem, a ustanici su se rasporedili lijevo prema Đurđevom brdu, i desno u pravcu Okovice. Grupa od dvadeset najboljih strijelaca privukla se glavnoj kapiji, na svega petnaestak metara. Stane je, stigavši pred kapiju, povikala na stražare da otvore. Prigovoreno joj je zašto kasni toliko vremena.

Zapovjednik utvrđenja, poručnik Vajs (Weiss), naredio je da se kapija otvori i spusti pokretni most nad dubokim sigurnosnim kanalom koji je dijelio utvrđenje od prilaznog puta. Izašao je s nekoliko vojnika pred Stanu i upitaše je: „Ima li pošte“? U tom trenutku ustanici su otvorili žestoku vatru, ubili komandanta i jednog vojnika a dvojicu ranili. Dok su se preostali vojnici povlačili u karaulu, unoseći mrtvog poručnika, Poborani su iskoristili njihovu zbunjenost i poput munje uletjeli u unutrašnjost utvrđenja, prije nego je straža uspjela da zatvori teška metalna vrata. Ustanici potom zauzimaju donje prostorije gdje je bila smještena hrana i municija, dok se posada povlači na gornji sprat, kod teškog naoružanja i topova. Preostali ustanici, koji su se nalazili izvan utvrđenja, opkolili su ih s vanjske strane te počeli pucati i bacati kamenje na gornji dio tvrđave, tako da se posada našla između dvije vatre. Vojska je bila u bezizlaznom položaju, ali se, uistinu, junački držala. U nekoliko navrata Poborani su ih nagovarali na predaju, uz „tvrdu božju vjeru“ da im se ništa neće desiti. Bezuspješno! Zamjenik komandanta utvrde je smatrao da se pucnjava čula u Budvi, što je bilo tačno, i da će uskoro doći svježe jedinice u pomoć. Ponoć je prošla, a vidnih rezultata u premoći, ili predaji – nema!?

U ranu zoru zamjenik komandanta, narednik Eler, uvidio je da od pomoći nema ništa. Bezizlazna situacija ostavljala je samo jedan izbor? Prihvatio je „vjeru“ i sa vojnicima se bezuslovno predao Poborima. Izašli su preplašeni, s uzdignutim rukama, procjenjujući raspoloženje neprijatelja i šanse za opstanak.

U borbi su se posebno istakli Đuro Radov Knežević, Đuro Đakonov Zec, Marko Nikov Šumar, Đuro Belov Božović, Pero Stankov Pribilović, Đuro Savov Đakonović, Marko Nikov Božović, Petar Popov Zec, Pero Špirov Bevenja, Marko Đurov Kapisoda, Niko Vukov Pribilović i Marko Jovov Đakonović. A Joko Tomov Knežević, ni manje ni više, lično je ubio poručnika Vajsa. Jednog od prvih napadača, Krsta Kapisodu, koji se zaista veoma hrabro borio, nagradio je kasnije kralj Nikola postavivši ga za komandira varoške čete za grad Cetinje.