MALI ŽENSKI RAZGOVORI S PREDSJEDNICOM KOORDINACIJE HRVATSKE OBITELJSKE MEDICINE, DR. MED. NATAŠOM BAN TOSKIĆ
Svi društveni autoriteti polako i sigurno nestaju
S rođenom Zagrepčankom predsjednicom Koordinacije hrvatske obiteljske medicine, strukovnoj i stručnoj udruzi obiteljskih liječnika, najvećoj udruzi obiteljskih liječnika u Hrvatskoj, dr. med. Natašom Ban Toskić koju javnost može pratiti u njezinim argumetiranim kritikama zdravstvenog sustava koje upućuje ministru zdravstva Vilimu Berošu preko medija, a ponajviše HRT-a, razgovarali smo o liječničkom pozivu o njezinom slobodnom vremenu i balansiranju između poslovnih obaveza i privatnosti, o knjigama koje voli čitati i još koječemu drugome što čini njezin mikrokozmos u kojem se bez granica daje svojim pacijetima i svojoj obitelji kao i prijateljima. Dok vani u proljeće rano snijeg pada vi se udobno smjestite u fotelju i zavirite u svijet dr. obiteljske medicine Nataše Ban Toskić.
Gordana Igrec
Što Vama znači liječnički poziv?
Liječnički poziv obuhvaća svaku minutu svakodnevnog života, od njega se ne može distancirati niti uzeti odmora. Osim cjeloživotnog obrazovanja i svakodnevnog suočavanja sa brojnim pozivima u pomoć, za savjet, bez obzira na mjesto i vrijeme, profesionalna etika koja se trajno njeguje, obvezuje nas na strpljivost, pažnju, suosjećanje, samoprijegor i stalno preispitivanje odluka koje smo donijeli i rizika koje smo preuzeli. Pri tome, i liječnici su samo ljudi sa svim svojim vrlinama i manama, osobnim problemima i bolestima – često su to prisiljeni staviti u treći plan.
Koja je najslabija karika u našem zdravstvenom sustavu?
Najslabija karika je upravljačka karika. Zdravstveno osoblje je, u najvećoj mjeri, posvećeno svojem poslu i daje se nesebično. Upravljanje sustavom je, pak, pod velikim utjecajem politike, kako centralne tako i lokalne, a koja nužno ne razumije procese i stručne obrasce rada, ne uključuje neposredne izvršioce u donošenje operativnih odluka te ne vodi učinkovito upravljanje kadrovima i sredstvima. Nema dugoročnog planiranja i ostvarive vizije, a stvarni zaljubljenici u struku često su omalovažavani i krivo interpretirani. U našoj zemlji se zdravstvene strategije donose sa svakom novom vlasti, novim ministrom umjesto da postoji kontinuitet, trajni specijalizirani državni Kolegij koji bi pratio razvoj sustava desetljećima bez obzira na trenutnu političku konstelaciju. Općenito su zdravstveni sustavi u svijetu najkompliciraniji i teško ih je održavati prema ekonomskim, isplativim načelima jer medicina napreduje, procesi liječenja postaju sve složeniji i skuplji, a stanovnišvo stari i time mu se zdravstvene potrebe povećavaju no fokus je uvijek čovjek, bilo pacijent bilo zdravstveni radnik te dostupnost zdravstvene usluge nikako ne bi smjela ovisiti o socijalnom položaju pacijenta ili vrsti bolesti, mjestu stanovanja, starosti… U Hrvatskoj je najslabija karika primarna zdravstvena zaštita u koju se desetljećima ne ulaže dovoljno, ne promovira ju se i ne snaži te je to dovelo do aktualne kadrovske i organizacijske devastacije – više od 30% liječnika otići će u mirovinu kroz 3-5 godina i nema naznake kako će se to nadomjestiti.
Kako onda poboljšati zdravstvene usluge?
To je pitanje svih pitanja, a rješenje je gotovo nemoguće. Potrebno je kontinuirano ulagati u zdravstveno opismenjavanje nacije, racionalno trošiti zdravstvene resurse i na vrijeme planirati sredstva i kadrove. Prava i obaveze svih dionika u sustavu, i pacijenata i osoblja i upravljača moraju biti jasno definirani, a isto tako mora postojati nulta tolerancija prema bilo kakvom nasilju. To je preduvjet kvalitete i sigurnosti zdravstvene usluge.
Kako uspijevate uskladiti privatne i poslovne planove i poslove?
Nekako uspijevam iako teško. Poslovne obaveze uvijek su prioritet, a za to je nužna potpora i razumijevanje obitelji i prijatelja.
Do kojih vrijednosti osobito držite u životu?
Do dosljednosti, privrženosti i ljubavi.
Volite li čitati i što najviše?
Volim čitati i prozu i poeziju, više sam posvećena klasičnim proznim djelima iako sam sklona pročitati i nova djela intrigantnih naslova, kako strane tako i domaće, a volim pročitati i dobre stripove.
Koja knjiga bi išla s Vama na pusti otok?
Orkanski visovi, Istočno od raja, Sto godina samoće, Gospoda Glembayevi, Grička vještica…
Da se ponovno rodite biste li opet odabrali liječnički posao?
Da. U svojem poslu doživjela sam prekrasne trenutke, srela divne ljude, osjetila puno ljubavi i privrženosti usprkos svom stresu i strahovima.
Kako provodite slobodno vrijeme?
Uglavnom sam posvećena obitelji, suprugu, sinovima, roditeljima, sestri i prijateljima. Sasvim sam obična žena i domaćica. Obavljam svakodnevno poslove u kući, veselim se druženjima, kazalištu, koncertu, običnoj kavi sa prijateljima i naravno, šopingu.
Volite li putovanja?
Jako volim putovanja, nova iskustva, upoznavati druge i drugačije kulture i ljude. Za mene to znači povezati se sa svijetom na osoban način.
Koju glazbu najviše volite slušati?
Nemam posebno najdražu vrstu glazbe; uz rock se veselim i podižem energiju, uz klasiku se smirujem
Kakva ste mama? Popustljiva ili blaga, a pravedna?
Kada je moj stariji sin pisao zadaću sa temom „Moja majka“, napisao je: „Mama se na nas zna jako naljutiti, ali na kraju nam sve oprosti“, i to je tako. Volim, štitim, korim, opraštam. Jesam li uvijek pravedna, ne znam, ne mogu biti objektivna, ali pokušavam. Nitko nije nepogrešiv pa tako niti ja, ali je tu uvijek i tata te se ravnoteža nekako uspostavi.
Gdje se vidite u mirovini?
U Zagrebu, obožavam taj naš grad
Kako gledate na privatne liječničke prakse i poliklinike?
To je realnost koju moramo prihvatiti. Za pacijenta je važnije ima li dobro zdravstveno osiguranje koje mu pokriva većinu zdravstvenih potreba; privatna zdravstvena ustanova ne znači nužno i direktno plaćanje zdravstvene usluge, a javno- privatno partnerstvo u sektoru zdravstva može pružiti odlične usluge ukoliko se dobro planira, nadzire i provodi. Čisto privatni sustav nije dobro rješenje jer diskriminira pacijenta prema socijalnom statusu i stavlja liječnika u položaj da ovisi o pacijentu i obrnuto.
Kakva je liječnička skrb za djecu, trudnice i starije kod nas?
Još uvijek jako dobra; proizlazi iz entuzijazma zdravstvenih radnika i solidarnog zdravstvenog sustava. Do kada će se kao takva održati, ne znam. Revitalizacija je svakako potrebna.
Imaju li liječnici još uvijek zasluženi autoritet ili se niti liječnicima više ne vjeruje kao prije?
Nemaju i to svi vidimo i znamo. Živimo u vrijeme individualizma i infodemije. Kada pacijent nema povjerenja u liječnika, ne zna se kome je od njih teže i gore. Tako je to u svim bazičnim profesijama, jednake promjene osjećaju i učitelji i profesori, odvjetnici i sudci… promjene su nastupile naglo i teško se sa njima nositi. Svi društveni autoriteti polako i sigurno nestaju.
Kako bi po Vama izgledao gotovo idealan zdravstveni sustav? Je li to moguće ostvariti?
U idealnom sustavu svi su ljudi jednaki u zdravlju i bolesti, imaju ista prava i obaveze i dostupnost sustavu bez obzira na dob, spol, vrstu zdravstvenog problema, mjesto stanovanja i socijalne okolnosti, osobna primanja. Bojim se da je takav sustav neostvariv. Ali ipak se i dalje nadam da jest.
