Skip to content

Izložba fotografija i predstavljanje istoimene monografije 1991. Zorana Filipovića

Svečano otvorenje izložbe fotografija i predstavljanje istoimene monografije 1991. autora Zorana Filipovića je 6. travnja 2022. u 19 sati, u FRANJEVAČKOJ GALERIJI ŠIROKI BRIJEG. Izložba ostaje otvorena do 11. svibnja 2022.

Zoran Filipović biografija:

• Rođen je 27. travnja 1959. u Brčkom, Bosna i Hercegovina.

• Profesionalni je fotograf i pisac, a posljednjih se godina sve više bavi grafičkim i produkt dizajnom.

• Profesionalnu karijeru započeo je u zagrebačkom magazinu „Start” i tjedniku „Danas”.

• Dosada je objavio više autorskih knjiga, u kojima često kombinira svoje fotografsko i književno umijeće, a koautor je i na više skupnih knjiga.

• Knjige objavljuje u zemlji i inozemstvu.

• Za svoj fotografski i književni rad više je puta nagrađivan, uglavnom u inozemstvu.

• Njemačko izdanje njegove knjige Ein Jahr in der Hölle (Sezona pakla – Sarajevo Anno Domini 1993) proglašeno je u Njemačkoj knjigom mjeseca.

• Knjiga Entseeltes Land, koju je 1995. objavio jedan od najuglednijih njemačkih nakladnika Herder Verlag iz Freiburga, bila je pri vrhu njemačkih bestseler ljestvica.

• U kazališnoj sezoni 1995/96. bečki Theater der Jugend postavlja kazališnu predstavu u kojoj se koriste dijelovima tekstova iz njegovih knjiga Dnevnik smrti Sezona pakla.

• Knjiga Papa u Hrvata dobila je brončanu plaketu SAPPI u konkurenciji najbolje tiskanih knjiga svijeta za 1997., a knjiga Papa u Sarajevu srebrnu plaketu za 1998. godinu.

• Surađivao je s više uglednih svjetskih revija i magazina („Le Figaro Magazine”, „Paris Match”, „Life”, „Die Zeit”, „Frankfurter Allgemeine Magazin”, „Vogue/GQ”, „Photo” i dr.).

• Tijekom suradnje s glasovitom agencijom Magnum Photos (Pariz, London, New York, Tokio) potpisivao se pseudonimom ZORO, pod kojim je poznat svjetskoj fotografskoj javnosti.

• Izlagao u najuglednijim svjetskim galerijama i muzejima (Stockholm, Kopenhagen, Beč, Prag, Bratislava, Frankfurt, Perpignan, Valencija, Sarajevo, Zagreb, Abu Dhabi, Kairo, New York, Teheran, Mexico City, Rabat (Maroko) i dr.).

• O njemu i njegovu radu snimljeno je u inozemstvu više dokumentarnih filmova (npr. Njemačke državne TV kuće ARD,..).

• Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatskog novinarskog društva i International Federation of Journalists.

• Od 1978. živi i radi u Zagrebu.

O izložbi:
Željka Čorak akademkinja:

Zoran Filipović:
1991. Dnevnik smrti

Sjećanje je kvarljivo, a zaborav gladan. Iz individualnog pamćenja mali se dio uspije procijediti u kolektivnu memoriju. Tu je gubitak već golem. A upravo je sjećanje pojedinca, taj Veronikin rubac, ono jedino o što se izravno otrla povijest. I to jedino često se povlači pred obojenim filtrima ideologije, politike, industrije zaborava, raznih dobrih želja i namjera, onih loših također. Pojedinačno je sjećanje, međutim, supstanca koju valja uzimati kao lijek. Ma kako gorak bio i ma kakva mu neprilagođenost bila cijena.

See also  AKTUALNO 3 - U svijetu paralelnih realnosti

Otprilike pola stoljeća ljeta provodim na otoku Šipanu. Govoreći o dubrovačkim ratnim danima, moj mi je susjed Tonči, koji se povukao iz svake javne sfere, ovoga ljeta rekao: „ Ako hoćete uistinu nešto znati o tom vremenu, postoji jedan koji je govorio čistu istinu i kojemu možete do kraja vjerovati. Pročitajte knjigu Zorana Filipovića Dnevnik smrti.“ I gotovo stideći se dodao: “I mene je u njoj spomenuo…“ Da mi olakša posao, otišao je u Dubrovnik, posudio knjigu u knjižnici, i donio mi je. Zašto to spominjem? Moj je susjed bio jedan od ključnih ljudi preko kojih se, noćno i otočno, naoružavao Dubrovnik. Tih četvrt stoljeća on nije zaboravio Zorana Filipovića, s kojim se onda susreo. Zoran Filipović posvetio mu je nekoliko krasnih redaka u svojoj knjizi. Kad sam, potresena i zadivljena knjigom, i njezinom visokom književnom vrijednosti, uspjela upoznati autora, spomenula sam mu svog susjeda. Nakon četvrt stoljeća i Zoran Filipović sjetio se njega…..

„Postoji jedan koji je govorio čistu istinu!“: takav je trag o sebi ostavio Zoran Filipović. Bio je legenda ratne fotografije, pod pseudonimom Zoro objavljivali su njegove slike najvažniji svjetski mediji. Bio je onaj koji je otišao snimati jer se nije moglo, jer je bilo preopasno, jer je bilo opasno po život, po taj samo jedan… Otišao je kao za okladu sa sobom. I gotovo ju je izgubio tamo gdje bi se to najmanje očekivalo… Prošao je cijelu Hrvatsku i zaista vidio lice mjesta, a naročito lice zemlje. Zahvaljujući njemu vidjeli su to lice oni koji inače ne bi vidjeli, a mogu ga i danas vidjeti oni koji su se tada gledali s kamerom, oni kojima je vid ostao oštar, oni kojima se prizori brišu ili su brisani, napokon oni koji su odustali od očiju…

Fotografija Zorana Filipovića odrekla se boje (i svega sjaja njezinoga) i ostala gotovo na nepotkupljivom odnosu crnog i bijelog; crno-bijeli dijalozi sivilom šalju međutim intenzivne kolorističke poruke. Na ulici u Petrinji leži mrtva osoba. Vidi joj se jedna ruka, druge na slici nema, kao da je u pitanju lak lom dućanske lutke. Mrlje na ulici mogle bi biti mrlje urbane svagdašnjice, od motornog ulja ili nečega sličnog. Nema boje da kaže kako je to krv. A ipak je sivilo karminski rumeno, i navođenom spoznajom pretvara se u odsutnu boju. Ulične mrlje na ovoj fotografiji ono su što Roland Barthes naziva punctum. Taj punctum u Zorana Filipovića premješta se iz središta prizora na blage rubove prostora, iz drame događanja na popratne pojedinosti scene. Nema nasilnog uvjeravanja, ali zato što tišeg, to strahotnijeg iznenađivanja. U maglenoj pustoši voćinske zemlje odmaknuti ljudi, posijane krhotine: sfumato rasapa. Ljudi stoje kao u vječnosti. Na tlo kao da je pao pogođen Mliječni put. Sve je tiho i daleko, ne zna se da li je vrijeme zastalo prije ili poslije. I oko koje je stalno odvođeno iz prvog plana odjednom u njemu nalazi neobičnu stvar. Nešto s krijestom, poput mrtvog pijetla. Ali vrijeme nema tko probuditi. Nije pijetao nego bomba. Tako čovjek, u drugom planu, leđima okrenut sjedi u Brestu pred željezničkim mostom. U prostoru koji nije prvi plan nego predplan na zemlji leže plinske boce. Indukcija kaže da je to oružje onih koji se nemaju čime braniti. Ali da: u Brestu je ostao pas. Stoji pred kućom koja je sigurno prazna. Status punctuma pas dijeli s detaljem druge slike, na kojoj iza gitri izbjegličkih kola odlazi kuća u vidu mekog jastuka… U Voćinu, čovjek se u dvorištu okrenuo od tragedije koju ne vidimo i, vjerojatno plačući, naslonio se na policu s teglama cvijeća, na bivšu sreću… Nedaleko, kao odgonetka, druga crno-bijela slika prijekim putem izjednačuje ubijenoga, živoga koji ga pokapa i zemlju koja je spremna gutati. Njezine su grude zemljopis i povijest…

See also  V. Svjetski bijenale studentske fotografije

Kako lijepo gore Vinkovci! A kako svjetlo požara izvlači posvemašnju tamu!

Bog i istina su u detalju: zgrčena srca to se čita s Filipovićevih fotografija. Bila je Stara godina u Vinkovcima 1991. godine. Na zasniježenoj cesti otisci su bezbrojnih stopa – a osoba nema. Mala palačica ima prividno sačuvano kićeno pročelje. Kroz prozor se vidi da unutrašnjosti nema. Dekapitiran fenjer visi naglavce. Zgurena žalosna žena, gledajući u sebe, dodaje trag tragovima…

Kao magistrale autor je na unutrašnju stranu njemačkog izdanja svog „Dnevnika smrti“ postavio sliku spaljene vinkovačke biblioteke. Ionako su ovim fotografijama dorasle jedino autorove riječi, pa ih o ovom prizoru navodim:

„Preko puta Obrtničkog doma bila je biblioteka. Sada je to groblje spaljenih knjiga. Metalne police – rafovi, gotovo istaljene od žege. Na njima je ostao uredno složen pepeo koji je zadržao formu knjiga od kojih je nastao. Knjige od pepela. Kada ih dotaknete, saspu se u bezobličnu masu. Kao u nekoj bajci o začaranim mjestima, gdje je svoje čini prosula zla vještica. Zamišljam u sebi drugačiji završetak ove crne priče, da se knjige iz praha, na dodir, ponovno pretvaraju u prave. Dok hodam između polica, noge mi duboko tonu u pepeo. Znam, osjećam da je u tome pepelu zapisan tajni odgovor. Osjećam neko strahopoštovanje dok mi noga mekano tone u plemenitu sivu masu, dok svojim uzdržanim kretnjama proizvodim najfinije oblačiće koji se podignu u zrak i nestaju oslobođeni u prostoru. Prisjećam se epizoda iz povijesti. Slično je stradala glasovita Aleksandrijska biblioteka u susretu s barbarima. Slično su i javno spaljivane knjige u Berlinu, znamo za kojega doba. Povijest se uvijek ponavlja. Jesmo li što naučili?“

Spaljena vinkovačka biblioteka ukazuje na jedan od središnjih motiva ovih slika i ove knjige: odnos čovjeka i pepela. „…i u prah ćeš se pretvoriti“; „ne pamti ga više ni mjesto njegovo“. Da li to mora značiti da i čovjek ne pamti mjesto svoje, makar već bio zadnja čestica prašine u nekoj konačnoj svjetlosti? Nisu li te čestice koje se uvijek uzdižu oko nas, i onda kad ih pokušavamo ukloniti, tiha memorija, ovojnica svijeta? Činimo li veću čast patnji pamćenjem ili zaboravom? Suviše se potpomaže zaborav, on se suviše priziva i povlašćuje a da se pritom ne bi osjećao neki nemir opomene. Istina uvijek bira težu stranu.

See also  Međunarodna natječajna izložba fotografija "Lonjsko polje"

Tu težu stranu izabrao je njezin svjedok Zoran Filipović.