Uplakanim očima djece Ukrajine 
I danas
bol i suze izgledaju poptupno isto.
I čak bole isto.
Kao onda kad su naša srca napuknuta bila.
Tada smo govorili : “Nikada više.”
A danas, danas opet oplakuju svoje mrtve muževe i sinove
hrabre i slomljene majke !
Samotne suze hrabrih očeva, prepune bolnoga plača,
paraju dušu jače nego oštrica mača.
I opet danas (a mislili smo nikada više)
neopisivi strah je u nevinim očima djeteta
dok neka čudna vojska, neka željezna raketa,
para i razara njegovu nedužnu zemlju
njihovo dječije nebo!
Opet je strah u nevinim očima, kao nekad,
a molili smo – Nikada više!
Opet dragi Bože
djelo tvoje
koje se ljubav zove
razaraju i ruše
neke bezdušne ljudske, pogane duše!
A rekli smo: Nikada više!
A negdje, sada, ovoga trena
iznad prelijepih ljepota Ukrajine
sunce se ponovno rađa
i njegova sjena snagu životu daje!
Čovjek se opet raduje i snije jutro i dan bez rata.
A negdje u blizini
u strahu, opet plaču
nevine i prelijepe
dječje oči
otrgnute
iz čvrsta zagrljaja oca.
Iz neutješne duše uplakane majke.
A misli smo “Nikada više !”
Marko Pandurević